AVANTURA NA 913 METARA NADMORSKE VISINE Prošli smo ponoćni uspon na Ivačku glavu na Papuku

blank

Novinari Informativnog centra Virovitica istražili su ljepote i izazove Papuka noću, kroz koje ih je proveo iskusni spašavatelj i vodič S. G., kako bi iz prve ruke otkrili sva prekrasna, ali i opasna lica ove planine zimi. Naš put pretvorio se u izazovan noćni uspon na kamenitu Ivačku glavu, vrh koji je sa svojih 913 metara nadmorske visine dobio epitet najljepšeg na Papuku, a mnogi ga smatraju i najljepšim vrhom Slavonije.

Ivačka glava, do koje se dolazi strmim usponom uz kameniti teren, pravi je izazov, pogotovo za noć, upozorio nas je vodič odmah nakon što nam je najavio kako se na Jankovcu, otkud smo kretali, ne smijemo pojaviti bez adekvatne zimske opreme, svjetiljke, gojzerica. Za ovu avanturu prijavili smo se i Parku prirode Papuk, kao što moraju svi izletnici koji planiraju duže vrijeme boraviti na planini te obećali da ćemo se u riječ držati svih uputa vodiča, koji će u ovom slučaju biti naše oči i uši na terenu.

20210207 181202

U kasnim poslijepodnevnim satima, kada smo automobilom kretali iz Virovitice, grad je bio okupan suncem. Snijega više ni u tragovima, vani je ugodnih osam stupnjeva. Perspektiva u samo sat vremena, u Slatinskom Drenovcu, svojevrsnom „ulazu“ u Papuk, potpuno je drugačija. Počeo je padati mrak. Snijega bilo dovoljno za sanjkanje, komentiramo. Na lokvama na oranicama počela se stvarati tanka kora leda. Vozimo se do Jankovca, a naš automobil, pun ruksaka i opreme, sam je na cesti. Kuće su polako tonule u mrak, okružene bijelim livadama, dvorištima i drvećem na kojima su grane bile pune snijega. Gotovo nevjerojatno, pomislili smo. U Virovitici sada ljudi večeraju, s pogledom na zelena dvorišta, a ovdje smo kao djeca iz Kronika iz Narnije koja su iz topline svoje sobe završila u šumi pod snijegom.

“TOPLO” NA DVA STUPNJA

– Lako zavara taj osjećaj, da se i na Papuku vrijeme mijenja kao i u dolini, ali nije tako. Ovdje je snijega i do pola metra, dok na drugim dijelovima naše županije ljudi hodaju gotovo u proljetnim jaknama. Zato se uvijek treba dobro informirati kakva je situacija na Papuku, da vas ne zatekne neugodno iznenađenje – upozorio nas je i naš meteorolog i planinarski vodič Kristijan Paljar samo nekoliko sati prije puta. Bacio je pogled na sinoptičke karte i najavio kako nas čeka relativno „topla noć za ovo vrijeme“ – temperature do dva stupnja, nešto malo snijega i kiše. Od neba punog zvijezda i mjeseca neće biti ništa, uputio nas je, iako je samo večer prije pun mjesec obasjavao našu županiju.

I zaista je imao pravo. Kada smo stigli na mjesto susreta, Jankovac, pao je mrak, a javna rasvjeta bacala blage tonove svjetla na izletište pod bijelim prekrivačem. Bilo je dobro imati na sebi toplu jaknu, podstavljenu odjeću i gojzerice: počeo je vjetar. Bacamo pogled, a termometar kaže: dva su stupnja. Oborina još nema, no vidjet ćemo što nas čeka.

 

papuk 7 Custom

PUT PROŠLI TEK RIJETKI

Naš vodič nas pozdravlja. Sjedamo u automobil kako bismo došli do mjesta s kojeg ćemo šumom krenuti na Ivačku glavu. Nekoliko kilometara vozili smo se uskom cestom prema Velikoj. Ralica koja je ranije očistila put ostavila je nanose snijega uz rubove. Ako prvi put prolazite tom cestom zimi, kad je puna snijega, dvaput ćete razmisliti kako se mimoići s vozilom koje ide ususret, prošlo nam je glavom.

Naš vodič priča kako je šuma prekrasna, ali i varava. U daljini zasvijetli nešto poput baterijske svjetiljke pa nestane. – Sada ima lovaca, izletnika, planinara. Ljudi vole i noću ići u šumu, ali treba biti oprezan. U samo par sati uvjeti se potpuno promijene – priča naš vodič dok vozi do jedne manje staze, na koju smo trebali skrenuti. No snijeg je previsok, pa se i automobil s pogonom 4×4 jedva izvlači iz njega.

Nastavljamo put, koji kilometar i stop. To je mjesto s kojeg krećemo u avanturu. Dok stavljamo pune ruksake na ramena, navlačimo kape, rukavice, šal, provjeravamo vezice na gojzericama i baterijske svjetiljke, baterije na mobitelu i fotoaparatima, vodič nam daje početne savjete.

– Idemo putem kojim je malo tko prošao noću. Ići ćemo ukupno nešto više od dva kilometra, gore do Ivačke glave, a sam uspon bit će stotinjak metara. Snijega ima od 30 centimetara naviše. Pratite moj korak i upute, a ostalo ćemo rješavati u hodu. Morate dobro poznavati teren za ovaj pothvat jer vas i kratko skretanje sa staze može dovesti u opasnost, pogotovo jer idemo uz samu granicu prema Zvečevu – jasan je bio vodič, poznat i po tome da „živi“ na Papuku.

Oni koji ga znaju, kažu da otkrivajući ljepote ove planine danas zna svaki kamen, spilju, vrh, rupu, vrtaču, stazu, cestu, put i prečac. Osjetili smo se zato sigurno kad je klikom na ključ označio da je automobil zasad “na čekanju” i da krećemo, pješice osvojiti šumu.

papuk 5 Custom

Očekivali smo mrak. No šuma se, kad smo prošli prvi jarak i zašli na stazu koja je označena planinskom oznakom, pokazala – prekrasnom! Svi oni koji vole prirodu u svim njenim fazama i godišnjim dobima znaju da skriva nebrojene ljepote.  Da mami.

SAMO TRAG DIVLJAČI 

Teško je zaista opisati taj mir, tišinu, nestvarnost prizora koje je stvarala baterijska svjetiljka uperena u svijet stabala, krošnji i puteva prekrivenih snijegom koji su nas čekali. Dokle pogled seže, bijeli pokrivač. Da ovdje netko živi, pokazuje tek ponegdje trag divljači koja je prije nas istražila stazu. Divlja svinja? Jelen? Lisica?

Krenuli smo blagim usponom. Prvih stotinjak metara, unatoč opremi i odjeći od nekoliko slojeva, put se ne čini težak. Gazimo kroz snijeg, pratimo stazu koju samo naš vodič zna, iskusno pregledavajući šumu, ali i prateći kartu na mobitelu. Noge polako osjećaju pritisak – što od prtenja snijega, što od blagog uspona, ali idemo.

– Dišite na nos kada vam je teško. Hodajte po tragu onoga tko je išao ispred vas, olakšajte si napor. Putem kojim vas vodim malo tko je prošao noću i zimi, ali vrijedit će na kraju, vidjet ćete – obećao nam je vodič dok sad već uhodanim ritmom prolazimo pokraj ogoljenih stabala bukve, raskošnih jela i smreka, a povremena grančica što izvire iz zemlje zagrebe naš list ili koljeno. S nama je i neumoran potražni pas Adi, koji veselo maše repom i vodi, analizirajući tragove koje samo njegova njuška može ovdje osjetiti.

IMG 20210128 191951

NITKO SE NE ŽELI VRATITI KADA JE IZGUBLJEN 

Pričamo kako smo se dobro obukli, kako će nam biti vruće uskoro.
– U šumu nikada nemojte ići bez rezervne odjeće, nikada bez vode. Nađete li se u situaciji da ste zalutali u snijegu, a jako ste žedni, uzmite snijeg u ruku, držite ga u šaci dok se ne otopi i polako pijte. Nikada nemojte grickati snijeg ili ga pokušati jesti, uvijek ga morate otopiti – upozorava nas vodič, nakon što komentiramo kako je dobro što ima snijega u šumi, a čovjek je žedan.

Poželimo li na brzinu “gricnuti” snijeg, naše će tijelo potrošiti jako puno energije za pretvorbu u tekućinu.  Svu snagu u šumi treba čuvati, priča naš vodič, dok se staza polako penje.

Dok hodamo i pazimo na znakove (označena planinarska staza), pitamo ga; što ako se izgubimo u šumi, a nema signala?

– Tada je jedino rješenje penjati se što više. Doslovno se penjati uvis, dok ne uhvatite signal. Bateriju čuvajte da možete poslati signal. Drugo je vratiti se na put kojim ste došli, a to gotovo nitko neće. Svi žele naprijed, što je greška – savjetuje naš vodič dok njegova baterijska svjetiljka koja mu je pričvršćena na glavi osvjetljava šumu pred nama.

Trag se ispred nas jasno vidi: divljač je pronašla stazu.

– Sad vidite ove tragove, što je dobro, oni vam mogu poslužiti da ih slijedite. No da sad počne padati snijeg, dovoljno je samo sat vremena da ih prekrije. Nema više tragova, nema ničega. Zima je i snijeg, pa je još i svjetlo u šumi. No inače, zna biti toliko mračno da jedva možete napraviti korak pred sobom. Zato uvijek nosite svjetiljku, imajte kartu, javite gdje idete – iskusno kaže vodič koji sa svojim timom redovno spašava i izgubljene izletnike.

 

papuk 2 Custom

ŠTO SVE MOŽE BITI SKLONIŠTE U ŠUMI?

Hodamo već pola sata i više. Napor se polako osjeti u svim mišićima. Na nekim mjestima snijeg je i puno dublji, doseže do koljena pa je izazov napraviti i desetak koraka bez prekida. Negdje, pak, nanosi su takvi da doseže tek do gležnja.

– Ugasit ćemo svjetla da steknete dojam kako je biti izgubljen u šumi – kaže naš vodič. U tom trenu, šuma postaje nešto sasvim drugo. Očekivali smo, doduše, mrkli mrak, ali smo se nakon pola minute već polako navikli. Snježni pokrivač s tla i sivo nebo obojali su šumu posebnim bojama, dovoljno da u monokromatskoj varijanti istražujemo nastavak svog puta i čudimo se toj ljepoti. No da nas netko pita za smjer, i uz karte, i uz neko opće znanje, ne bismo dobro prošli.  Nakon pet minuta, čini vam se kako ste baš to stablo već vidjeli i kako ste tim putem već prošli. Demantira vas čistina u kojoj nema tragova života na tlu.

Hodamo polako, slijedeći upute gdje stati, što izbjeći, na što valja obratiti pozornost. Iz šume izranjaju tragovi životinja. Grane koje su pale na tlo s krošanja valja zaobići. Počinje snijeg. Tek koja pahulja, zaigrana, pa mislimo da zapravo snijeg pada s krošanja. No vjetar postaje sve jači. Hladnoća polako nagriza lice, pa smo zahvalni na kapama i rukavicama zbog kojih smo samo koju minutu ranije gunđali da nas previše griju. Nismo ih smjeli skidati. Nastavljamo hodati. Pored nas čeka. U njoj, zaštićene plastičnim pokrivačem, dvije stolice.

papuk 1 Custom

– I ovo vam može poslužiti da prenoćite u šumi u ovakvim uvjetima, kao i da se sklonite od nevremena. Samo pazite kako se penjete jer su prečke zaleđene – upozorava nas vodič, dok istražujemo kako čeka izgleda.

Nađete li se u situaciji da morate napraviti sklonište u šumi (zbog snijega, nevremena, morate li sačekati pomoć ili pak prenoćiti na otvorenom), najbolje će vam poslužiti drvo smreke ili jele, osobito zimi, doznajemo.

IMG 044bfc0bedd6685fc2a3e00426a06409 V

– Ako ste okruženi snijegom, pronađite što niže drvo, čije se grane spuštaju gotovo do tla. Pri izradi skloništa važno je osigurati tlo od hladnoće i vlage te stvoriti improvizirane „zidove“ koji vas mogu zaštititi od teških uvjeta boravka na otvorenom. Potražite zato u blizini što više odlomljenih grana, dio položite na tlo (ako ispod drveta ima snijega, najbolje je snijeg očistiti, sve do zemlje), a dio iskoristite za „zidove“ koji će vam osigurati zaštitu od vjetra i hladnoće. Ovakvo improvizirano sklonište poslužit će i kao zaštita od divljih životinja – ističe naš vodič.

Naravno ako nađete pravo sklonište ili čeku onda je vaš problem u ovom slučaju riješen. U najgoroj situaciji, poslužit će vam i oboreno deblo za zaštitu. Očistite zemlju ispod njega, legnite na grane i pokrijte se granama jele ili smreke i poslužit će.

Najvažniji savjet koji smo dobili: ako morate napraviti sklonište, krenite ga raditi dok ste odmorni, dok imate snage. Ne čekajte da osjetite umor, drhtavicu, ne čekajte da padne mrak.

DO VRHA NA SVE ČETIRI 

Polako se primičemo najzahtjevnijem dijelu uspona, iza nas su noćne panorame Papuka kojeg u ovom izdanju vide rijetki. Snijeg je dosta dubok, a tlo i zaleđeno. Kolega zahvaljuje što ima dobre gojzerice kojima se doslovno zabija u snijeg, da može hodati. Grabi velikim koracima, a mi ostali ga slijedimo. Prvi prvoj stanci divimo se šumarku jela prekrivenih snijegom, poput nekog prizora iz bajke. Kad ugasimo svjetiljke, snijeg svjetluca sam, a krošnje, pune vjetra, svjedoče o snazi prirode.

– Treba poznavati put, treba poznavati svoje granice. Sada ćemo proći najtežim dijelom. Inače, uspon je pravi – kaže nam vodič i pokazuje nešto što nalikuje na zid. Visok zid prepun snijega i leda kojim se treba popeti dok snijeg pada, udara vjetar i sad već hvatamo dah.

– Ako ne možete na dvije noge, idemo gore na četiri, ali popet ćemo se. Noga pred nogu, ovako, tijelo držite kako vam kažem, idemo – nepopustljivo govori vodič, a mi ga poslušno slijedimo na putu do vrha. Zaleđeno tlo otežava nam posao. Noga propadne, pa sklizne. Ruke automatski hvataju prvu stijenu na koju naiđu pod sobom, da nam bude oslonac.  Snijeg i vjetar udaraju u lice, skoncentrirani smo na svaki pokret tijela. Prolazimo kraj nekoliko samotnih stabala, na samom rubu kamenja, ispod kojeg je samo praznina i muk.
– Hajdemo, još 20 metara, još samo 20 metara – čujemo glas vodiča kroz vjetar.

S vrha, Ivačke glave koju je po tko zna koji put osvojio, bodri i nas ostale, osvjetljava nam put. Govori gdje – ne stati! Orijentira nas na dobar kamen, koji će nam poslužiti za novih metar uspona, i korak po korak, eto nas na 913 metara visokoj Ivačkoj glavi. Popeli smo se, a osjećaj je nevjerojatan!

Čovjek se na mjestu poput ovog osjeti malenim i beznačajnim – u moru šume ispod sebe, šiban vjetrom, snijegom. Ipak, mjesto je to mira s kojeg pogled puca na sve četiri strane svijeta i oduševljava čak i na dan s nevremenom. S jedne strane, svjetla su Požege, s druge je osvjetljena vojna baza, koja se nalazi na najvišem vrhu planine, istoimenom Papuku, a okolo more krošanja, dokle pogled seže.

IMG 14dedda065b871d7658e3e30a6fdc8ed V

NEMA STAJANJA NA VRHU 

Razgovaramo o tome kako je divno, kako je posebno, kako svatko ovo treba probati, a naš se vodič smije – zna kako je, jer nam je maloprije priznao da bi „umro, a da se ne popne do vrha kada je već blizu“. Odmor je kratak – nakon euforije polako se, još opreznije, nogu pred nogu, spuštamo. Mišići su zagrijani, a svaki korak donosi iznenađenje.

IMG 8d25adff7b92de94d88812b47a8d3e07 V

Varavo pomislimo da imamo vremena za lagani spust, dok vijugamo kroz stazu punu šiblja. Sišli smo s vrha, no snijeg sada prerasta u blagu mećavu, a imamo još dosta puta pred nama. Stabla, visoka tridesetak metara, sve se jače njišu. Vodič nas upozorava: nema stajanja.

– Da ovako zagrijani sada stanete u šumi, već nakon 15 minuta doveli biste se u opasnost. Upala pluća, prijeti vam pothlađenost sa svakom novom minutom. Idemo, ne smijemo stajati, da nas vrijeme ne prevari, krenulo je ozbiljno – poručuje naš vodič.

RUPA OD PETNAESTAK METARA OPASNOST I ZA ŠETAČE, ALI I ŽIVOTINJE

Spuštamo se, osjećamo i po načinu na koji dišemo, ali i po mišićima koji sada osjećaju jedan drugi vid opterećenja. I tada se, u situaciji kada hodate šibani vjetrom, dok snijeg pada, a mrak oko vas rasvjetljuje tanak snop lampe pričvršćene na vodičevu glavu, nađete tek nekoliko koraka od katastrofe: rupe duboke petnaestak metara. U njoj su život izgubile brojne šumske životinje, a ni odrastao čovjek se ne bi dobro proveo.

IMG 20210128 192646

Iako se pored nje nalazi oznaka opasnosti, sada se ta oznaka lako izgubi iz vida. Rupa je nastala spontano, kaže naš vodič, Papuk ih ima dosta, baš kao i vrtača, a ova je specifična jer je jedna od opasnijih i dubljih. Odrastao čovjek može zapeti u njoj, čak i propasti, no za dijete ili psa to ne bi bilo samo iznimno opasno, već i kobno.

Planinari koji prolaze stazom do Ivačke glave i šumom koja je okružuje već su upoznati s ovom lokacijom kojoj s velikim oprezom pristupaju, no šetači koji se prvi put upute na to mjesto moraju znati za nju i na vrijeme je uočiti.

IĆI SAMO S VODIČEM 

Pričamo kako se lako izgubiti i kako je nužno imati kartu na mobitelu, biti svjestan da u ovoj situaciji samo nekoliko metara krivog puta može značiti noć na otvorenom ili ozbiljnu ozljedu. Vodič nam daje i druge korisne savjete iz vlastitog iskustva, dok se, polako približavamo kraju šume i automobilu koji nas čeka.

Suma našeg izazova – uspon od stotinjak metara (kao 500 katova, točnije precizira naš vodič), prijeđenih nešto više od dva kilometra po Papuku noću, po snijegu i vjetru. I nevjerojatan osjećaj da se ovo treba što prije ponoviti. No, ne prije nego ovu priču podijelimo s vama, jer smo sigurni smo da i mnoge od vas potaknuti na akciju. Odlučite li se i sami na nju, samo naprijed, ali isključivo uz dobrog vodiča, opremu i karte. Bez toga, riječ je o ludosti koja može završiti fatalno. A ovo je ipak priča koju uživo valja ispričati, zar ne?

(www.icv.hr, mlo, mr, foto: S. Gal, Park prirode Papuk, M. Lovrenc)