REPORTAŽA IZ ZIMSKOG RIBOLOVA NA DRAVI Kad baciš udicu i uživaš s prijateljima, i riba bolje grize

Velik dio naših ribolovaca sklon je reći da u zimskom razdoblju na vodi ostaju samo najuporniji: ulov je često upitan, a i ono što se ulovi, najblaže je rečeno – slabo. Ima u tome logike, jer temperatura vode je niža i znatno utječe na ponašanje svih životinja, pa tako i ribe. Mijenja im navike, manje se hrane, većina ih se zadržava u zimovnicima, česte su oscilacije vodostaja…

Postoji mnogo razloga zašto je ribolov zimi manje uspješan nego u toplijim mjesecima i o tome je napisano i niz knjiga koje smo mi ribolovci danonoćno „gutali“ ne bismo li saznali zbog čega smo se dva, tri sata smrzavali uz vodu, a doma došli „s figom“. Od tuda i ona česta ribička izreka na kraju pecanja bez griza: „Odustajem! Do proljeća me voda neće vidjeti.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa...

No, ponekad se dogodi taj slučajan, solidan ulov i tada se vraćamo iznova i iznova… I tako dođe i proljeće, kada se pokušavamo izdovoljiti za sve ono što nam nije uspjelo u zimi.

RIBIČKA OBITELJ

No, manji ulov zimi ne vrijedi i za prijatelja ribolovca. Znate, onog koji „kuži““ ribu, gdje i kada se ona kreće, gdje se zadržava, koje je najbolje vrijeme za ribolov i na koju vrstu ribe se bazirati. Takav ribolovac najčešće ima i svoj uhodani pravac za ribolov, čak i svoje mjesto uz rijeku. I ne biste vjerovali, jedna grupica takvih ribolovnih znalaca može i u siječnju ili veljači napuniti čuvarku raznim vrstama, od štuke, smuđa, manjića ili soma, ali i deverike, mrene, plotice, podusta i klena, pa čak i babuške i šarana. Ali, kao što i sami znaju reći, to im nije toliko bitno kao ono drugo – druženje uz rijeku Dravu.

Jedan od najboljih dokaza ljepote zimskog ribolova dolazi iz Terezinog Polja, iz tamošnjeg Športsko-ribolovnog kluba „Drava“ gdje nekolicina entuzijasta lovi cijele godine, pa i zimi. I to uspješno. Mjesto radnje je konkretno Đukin šor, pogranični dio uz rijeku Dravu koji se proteže od zapada prema istoku u dužini od oko dva kilometra. Na tom potezu uz Dravu su niknule i improvizirane kućice s uređenim okolišem i mjestima za ribolov. Ne dolaze tamo samo „dečki“ iz Terezinog Polja i okolnih sela, nego i ribolovci iz Virovitice. Svi se oni dobro znaju i paze jedni na druge, jer kao što znaju reći, na Dravu je bolje ići u društvu. Što iz sigurnosnih razloga, što radi druženja na ribolovu, posebice u ovo vrijeme koronavirusa kada je postalo popularno druženje na otvorenom i svježem zraku.

– Ovdje u Đukinom šoru svi smo jedna velika obitelj, neovisno odakle dolazimo i koliko smo puta ovdje bili – napominje dopredsjednik ŠRK „Drava“, ujedno i predsjednik Vijeća Mjesnog odbora Terezino Polje Darko Orač.

– S obzirom da se radi o pograničnom pojasu uz rijeku, bitno je da poznajemo jedni druge i da jedni na druge pazimo. Ne radi se ovdje samo o ribolovu, nego i o rekreaciji i boravku u ovom prekrasnom dijelu prirode. Ponekad samo prošećemo, obiđemo mjesta naših ribiča, vidimo je li sve u redu, a često se i družimo uz kavu ili čašu vina.

To je vrlo važno, jer Drava zna biti ćudljiva i ako je dovoljno dobro ne poznaješ, lako možeš završiti protiv svoje volje u njoj. Zato je važno da smo ovdje, da nas je što više i da se međusobno poznajemo. Tu je i pogranična policija iz Terezinog Polja, koja svaki dan obilazi pojas Drave i s kojom smo također dobri. I u ovom slučaju pomažemo jedni drugima. Ta simbioza je vrlo važna, a još važnije je da takva ostane i nadalje, radi nas ribiča, ali i svih drugih rekreativaca i posjetitelja – napomenuo je Darko Orač.

Dražen Samardžija, predsjednik ŠRK „Drava“, također je jedan od onih koji veliki dio svog slobodnog vremena provodi u ribolovu. Osim što je jedan od najuspješnijih natjecatelja, on je ujedno i zaljubljenik u prirodu te često rekreativno lovi.

– Nije sve u količini ulova. Premda nam je svima važno da budemo uspješni, ipak nam je najvažnije da se relaksiramo i družimo. Zimu posebno volimo – rekao je Dražen, podsjećajući na važnije ribolovne događaje koje organizira ŠRK „Drava“. Među njima je svakako najznačajniji „Dan manjića“ kojeg bi ove godine, u veljači, trebali obilježiti 26. put.
– Zbog pandemije prolongirat ćemo ga za neka bolja vremena. Družit ćemo se dotad na ovaj način, individualno ili u manjim grupama, naravno pridržavajući se svih mjera kao i dosad. To u Đukinom šoru nikada nije bilo upitno – smatra naš sugovornik.

LOGISTIKA JE POD BUDNIM OKOM KIĆE I GUZE

Njegovo mišljenje dijele i drugi kolege i prijatelji iz ribolovnog kluba. Zato, kada se nađu da nešto zajednički proslave, radije će posegnuti za slaninom i kobasicom, nego za ribom. Ribolovno „ulovi i pusti“ poštuje se i tada.

– Riba je na meniju samo ponekad – napomenuo je Tomislav Vampovac Kićo, jedan od onih koji se brine da nitko na proslavama ne ostane gladan. Uz vrsnog kuhara, inače po profesiji brijača Zorana Mijatovića Guzu, Kićo je glavni kada se radi o logistici.

– Zna se da dio ribolovaca skoro ni ne jede ribu, a onaj drugi pojede je s vremena na vrijeme. Tako i mi iz Đukinog šora, što upecamo, uglavnom i vratimo natrag, a svoje gurmanske strasti zadovoljimo špekom, kobasicom, čvarcima, tlačenicom, ali i raznim pečenjem, paprikašem i sl. Pošteno prema ribi, a i prema nama jer, posebice kada je hladnije vrijeme, teža hrana duže drži ribolovca sitim – otkrio nam je Kićo, također dio velike ribolovne obitelji iz Terezinog Polja.

Toga dana kada smo se uz rijeku družili s našim junacima ove male ribolovne priče i nije bilo nekog značajnijeg ulova, no shvatili smo dvije stvari. Prva je da zimski ribolov može biti lijep kao i u toplije vrijeme. A druga, da je od uspješnog ribolova puno važnije prijateljstvo, koje je u svakom slučaju i jedan od važnijih razloga zašto su skoro svaki dan u svom malom raju u Đukinom šoru. Na svoju sreću i svih riba koje će nakon ulova vratiti u Dravu.

MILAN SAMARDŽIJA IMA PLOVEĆU KUĆICU NA DRAVI
Gradio ju je pola godine, a s njom može u lov na ribu gdje poželi

Ono što je kod većine ribolovaca specifično je da se vole pohvaliti svojim ulovom, ali ne na način da saznamo gdje su i kojom tehnikom ulovili značajniju ribu. Možemo to razumjeti, jer da bi se to moglo, potrebno je puno truda, vremena, znanja i financija, jer ribi ne možeš staviti „soli na rep“, već se treba dobro potruditi. A kada ti to postane rutina, onda je i jednostavnije, ali nitko ne može garantirati da ćeš za svaki svoj izlazak na vodu dobiti i ulov.

Jedan od onih koji je dnevnu sobu zamijenio s rijekom Dravom je i iskusni Milan Samardžija iz Terezinog Polja, vrsni ribolovac i ponosni vlasnik sada već itekako poznate drvene kućice na Dravi, plovila kojim može, ako želi, kretati se Dravom. Sam ju je napravio i usidrena je na Dravi u Đukinom šoru već niz godina.

– Radio sam je oko pola godine, svaki dan. Od drveta je, postolje je od metala, ima pontone. Stavio sam izolaciju, kamenu vunu, stiropor, postavio komande, proveo struju, vodu. Tu su sanitarije, krevet, kuhinja, sve za normalan boravak i ribolov. O tome što to znači za čovjeka, štoviše umirovljenika, nije potrebno puno govoriti, naravno pod uvjetom da voliš boraviti u prirodi i ljuljuškati se na Dravi – sa smiješkom je rekao Milan.

Dok priča, na njegovom licu se vidi sve. I odbljesak sunca na Dravi, dani i godine koji su prohujali rijekom, ali i večernji mir i spokoj boravka uz tu ljepoticu koja te uljuljka u snove. Ne voli se on hvaliti ulovima i nerado priča o njima, ali nije mogao izbjeći pitanja o svom nedavnom veleulovu, kapitalnom smuđu od 7 kilograma koji nije mogao odoljeti Milanovom blinkeru.

Znao je Milan gdje ovaj dravski lukavac prepada sitniju ribu. Kaže da borba između njega i ribe nije bila poput one u knjizi „Starac i more“, nego čisto rutinska.

– Svaki ulov, bilo da se radi o smuđu, našoj najkvalitetnijoj i jednoj od najborbenijih riba ili o sasvim običnoj babuški, jednako je važan. Još važnije je da ribolovac ima svijest o očuvanju ribljeg fonda, pa da vraća ribu nakon ulova Dravi. To se ne odnosi samo na plemenitu ribu, nego i za drugu bijelu ribu, jer nitko od nas ne preživljava hraneći se ribom pa nije pošteno niti da je uzima rijeci. Ta ista riba koju vratimo nakon ulova može usrećiti i nekog drugog ribolovca koji će je uloviti ili pak nahraniti neka gladna usta, ako ih ima – rekao je zaljubljenik u Dravu Milan Samardžija, još jedno poznato lice u Đukinom šoru.

(www.icv.hr, bs, foto: M. Šolc, privatni arhiv)