Šuma je čovjeku omogućila da preživi, a zauzvrat su je ljudi isprepleli u legende, priče i mitove: I danas čovjek živi uz šumu i od šume te joj se rado vraća

Zaklon, ogrjev, dom, građevni materijal, oružje, oruđe. Simbol snage i božanske zaštite. Mjesto prepuno mistike. Dom. Sve to i puno više bila je i kroz razne mogućnosti pružala šuma čovjeku od samih početaka. Poznata je ta neraskidiva veza, u kojoj je čovjek u šumi i od šume živio, pa je drveće svoje mjesto pronašlo i u brojnim narodnim pričama, legendama, kao i najpoznatijim bajkama na svijetu koje potpisuju strani, ali i domaći autori.

Iako živimo u svijetu plastike, stakla i betona, gdje god se okrenemo, i dalje je drvo ovdje, prisutno. Odmorite li ruke od miša i računala, naslonit ćete ih na drveni stol. Pogledate li kroz prozor, okviri su od drveta. Stol za kojim ćete pojesti ručak zacijelo je od istog tog prirodnog izvora, drveta, kao i ormar iz kojeg ste jutros izvukli čistu odjeću za posao.

Tekst se nastavlja ispod oglasa...

Više ne živimo u spiljama i pod krošnjama, ali drvo je i dalje dio našeg života. Tu je, spremno poslužiti za svakodnevnu upotrebu, ali i još više: dati mašti krila zahvaljujući legendama, narodnim predajama, pričama i bajkama. Tu je i kao materijal za gospodarstvo, biološki laboratorij, prava „tvornica“ kisika i skladište opasnog CO2, ali i kao prirodna terapija za stres, mjesto za odmor i uživanje.
Šuma je, dakle, i dalje privlačna, kaže nam Nataša Rap, voditeljica Odjela za ekologiju pri Upravi šuma Slatina.

LIPA ŠTITILA OD GROMA I BOLESTI

S njom smo prošli prečacem kroz legende o drveću i šumi, koje su dio narodnog vjerovanja i priča.

– U staro doba čovjek je živio u šumi od šume i uz šumu, u njoj je imao zaklon, tu su živjele životinje koje su mu bile hrana, a sama šuma izvorom svega potrebnog za preživljavanje – kaže N. Rap.

Nije stoga čudo što su pojedine vrste drveća imale i status svetosti.
Na primjer, lipa.

– Lipa je sveto slavensko drvo. Uz hrast, koji je bio simbol moći i izdržljivosti, lipu su najviše štovali jer su vjerovali kako će ih štititi od bolesti i munja. Kada bi se selili, nosili bi sa sobom grančice lipe i sadili je uz svoj dom, a na kuće su ih stavljali radi zaštite od groma. U staro doba nije se pila voda, nego medovina koja se pripremala od lipovog meda. Zanimljivo je što se dio legende pokazao istinitim – lipa i vrba su zaista stabla koja nisu toliko podložna udaru munje – objašnjava N. Rap.

Šuma je, dok je bila prostor za život, uključivala sve njegove segmente. Sadržavala je igru, zabavu, rad, raspirivala maštu. Drvo je pritom bilo glavna poveznica između čovjeka i prirode.

– Ljudi su vjerovali da u stablima žive duhovi, pa je svako stablo simboliziralo i nekakvog duha. To je bilo osobito izraženo u močvarnim šumama u kojima su ljudi zbog specifičnog terena često znali nestati, pa su takvom drveću, koje je raslo u blizini, pripisivali nadnaravne moći. Za vile, patuljke i gnome također već svi znaju, da im je šuma dom. Bilogorske šume imale su svoje legende: šumsku deklu, vede, patuljka s crvenom kapicom, ljudi su znali govoriti da su vidjeli „vatrenjake“, bića sazdana od vatre u šumi. Hrvatska ima i svoju poznatu planinu ‘na kojoj se okupljaju vještice’, Klek, nazvanu po istoimenom grmu, poznatijem i kao obična borovica.

I danas ovu biljku zovu ljekovitim čudom budući da je svaki njen dio, prema narodnoj medicini, koristan za zdravlje – otkrila nam je Nataša Rap, istaknuvši kako je i više nego mnogo primjera u kojima su ljudi šumi, drveću i grmlju dali nadnaravne sposobnosti upravo zbog snažne povezanosti s njom i u znak zahvalnosti za njenu povijesnu ulogu u čovjekovom preživljavanju.

Tako će oni koji vole dobru priču o vampirima znati da se trebaju uputiti u šumu po grmoviti glog i da će mu za obranu od ovog noćnog neprijatelja poslužiti isključivo glogov kolac.

ŠUMA KAO TERAPIJA

Izletnici i šumari koji danas u obilasku naiđu na dva spojena stabla vole stvoriti priču o tome kako su zapravo završili zajedno. Jedna bukva, koja pripada šumi i jedan crveni kesten, koji pripada gradskom parku i šetalištu. Tko je donio sjeme? Kako su izdržali tako dugo, a potpuno su različiti? Ili jedan snažan hrast i jedna izdržljiva bukva, kad rastu kao jedan, kako se „dogovore“ tko će biti glavni za svjetlost i hranu iz tla? Priroda očito ima svoje tajne i svoje načine koje čovjek tek odgonetava, unatoč svom znanju i tehnici koju posjeduje.

– Zato, dok god je ljudi, bit će i njihovih priča vezanih uz šumu – drveće, biljke i životinje kojima je ona dom. Ljudi i danas u šumi osjećaju mir, zaštitu, ovdje dolaze pronaći smisao, odmor, družiti se, baviti sportom. Pobjeći od svakodnevnice.

Za šumu kažu da ‘izvlači’ negativne emocije, poništava stres, djeluje meditativno. Roditelji znaju da je šuma za njihovu djecu izvor istraživanja i igre. Ovdje nikne stotinu ideja odjednom: što se može vidjeti, gdje se popeti, gdje se sakriti. Već i jedna grana s tla postaje mač, planinarski štap, materijal za vatru. Ideja je zaista puno. Oni povezaniji s prirodom reći će kako je to glas našeg čovjeka iz prošlosti, koji je sve to koristio, koji zna što mu šuma govori i što mu može pružiti. Voljeli bismo vjerovati da će se u budućnosti sve više ljudi vratiti prirodi, osjetiti njen poziv i otkriti kako blagotvorno djeluje, ne samo na duh i maštu, već i na cijeli organizam – poručuje N. Rap, koja o važnosti šuma govori i školarcima u okviru terenskih nastava i šume u prirodi.

KAD BI DRVEĆE BILO JEDNA OBITELJ U SUSJEDSTVU
Hrast bi sve čuvao na okupu, brižan stric bio bi orah, a zaigrani tinejdžeri lepršave breze

Budući da je svako drvo specifično i ima svoju „osobinu“, ovisno voli li rasti samo, voli li svjetlost ili hlad, pomaže li vrstama oko sebe ih tjera i uništava, Natašu Rap, dobru poznavateljicu šume, zamolili smo da nam pokuša, što plastičnije moguće, oslikati situaciju u kojoj bi šuma bila jedna obitelj s pridruženim članovima, prijateljima i poznanicima. Jedna obična obitelj u susjedstvu. Tko bi bio glava obitelji, s kime bi se družili, tko bi bio onaj rođak koji uvijek stvara probleme i nikako da se primiri?
Sa smiješkom na licu, nakon dosta promišljanja, naša sugovornica kaže kako bi glava obitelji sigurno bio hrast.

– Kao čvrsto, postojano drvo hrast je definitivno netko tko bi bio odan i na koga ćeš se osloniti, dakle hrast bi bio roditelj. U toj obitelji tinejdžer, zaigran, lepršav, vrckast i buntovan, netko ‘na svoju ruku’, bile bi breze. Bukva bi bila ‘mračnjak’, ona voli mračna mjesta i u bukovoj šumi nema puno različitih vrsta, pa bi ona bila član obitelji koji se oblači u crno i drži u svom svijetu. Ako imate tetu ili ujnu koja je izvana nježna i jako osjetljiva, ali zapravo snažna i izdržljiva, onda je ona vrba ili topola u ovoj obitelji. Netko tko i u teškim uvjetima izvuče maksimum i snađe se. Zaigrani rođak bi vam bio kesten, a orah budni stric. Orah ima brojne kvalitete, pa će biti i desna ruka ocu u brizi za obitelj jer osigurava zaštitu, materijal i hranu – slikovito opisuje N. Rap.

Dobri susjedi u ovoj šumskoj obitelji su bor, smreka i jela.

– To su vrste koje se kod oblikovanja pejsaža sade u pozadini i budući da su zimzelene, cijele su godine zaštita biljkama koje rastu ispred njih. Predstavljaju nekoga tko drugome ‘čuva leđa’, tko je pouzdan i provjeren i na koga se može računati – kaže N. Rap.
Ne možemo bez prijatelja, a njih se i u šumi može naći, u stvarnim uvjetima. Najbolji primjer su šume hrasta i graba, vrste koje vole rasti zajedno i jedna drugoj pomagati. Hrast „slabijem“ grabu pruža zaštitu, dok grab pomaže hrastu tako da sprječava na deblu nastanak novih grana, omogućavajući mu da slobodno raste u visinu.

Ujedno, u šumskoj obitelji ima i onih s kojima se malo tko voli družiti, jer im stvaraju probleme, razaraju zajedništvo, kradu hranu, donose bolest. U šumskom svijetu to je „toksičan“ pajasen, koji svojim fitokemikalijama tjera druge biljke od sebe uzimajući im prostor i hranjive tvari. Javor se kao dosadan rođak laktari i previše širi po kući, ali taman kad nam ga je dosta izvuče slatkiše iz džepa i skupi djecu oko sebe, pa ga još malo trpimo…

Zavodljivi bršljan svojom viticama naizgled pruža utjehu i zagrljaj, istovremeno koristeći domaćina kao oslonac za svoj rast. On je kao podijeljena ličnost, malo dobar, malo zločest. S jedne strane otrovan, s druge ljekovit…

Kao i u svakoj obitelji, i ova šumska imala bi svoju priču i svatko bi u njoj imaju jedinstvenu i nezamjenjivu ulogu.

(www.icv.hr, foto: N. i A. Rap)