Dan edukacijskih rehabilitatora: Samo poseban učitelj može čuti ono što učenik ne može izreći

Virovitički Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju već nekoliko godina zaredom obilježava Dan edukacijskih rehabilitatora. Za datum obilježavanja uzima se 1. ožujka, a vezan je za dan smrti profesora Tomislava Špoljara koji je u Varaždinu pokrenuo osnivanje i rad prvih pomoćnih odjeljenja za učenike s teškoćama u razvoju. Zvanje edukacijskog rehabilitatora stječe se završenim studijem na Edukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu.

– S obzirom na okolnosti koje su nas snašle i zbog provođenja epidemioloških mjera, nismo u mogućnosti ovaj dan obilježiti onako kako bismo željeli. No, ipak, u nastavku vrijedi pročitati misli naše učiteljice, edukacijske rehabilitatorice, koja je željela široj javnosti pojasniti što edukacijski rehabilitatori uistinu rade te s čime se svakodnevno nose u svome poslu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa...

Tražeći inspiraciju i razmišljajući o tome što napisati o edukacijskim rehabilitatorima, naišla sam na ovaj citat „Samo poseban učitelj može čuti ono što učenik ne može izreći.“  Na dan 1. ožujka obilježava se naš dan. Uvijek je potrebno pisati o tomu što točno radimo jer mnogi još nisu upoznati s našim kompetencijama. Ipak, kako bih opisala svoju struku ili stavila koje slovo o edukacijsko – rehabilitacijskom zanimanju krenula bih od toga što sam do sada kroz svoj posao vidjela.

Za naše zanimanje uvijek kažu da nas nedostaje, a kod onih koji rade nikad ne nedostaje ideja za rad i tamo gdje bi možda mnogi drugi odustali.

Kažu da ponekad ne znaju kamo bi s nama jer su nam često mijenjali naziv, ne pripadamo jasno u neki određeni resor, nego nas ima i u zdravstvu, prosvjeti, ustanovama za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje, privatnim praksama, sustavu socijalne skrbi… Rekla bih da sam vidjela da edukacijski rehabilitatori povezuju. Povezuju učitelje, odgojitelje, roditelje, liječnike, službenike po raznim uredima i ustanovama. Povezuju timove i daju životnost sustavu koji ponekad najradije želi ostati u svojim dijelovima ne brinući se za tuđe.

Kažu ponekad i da se bez edukacijskih rehabilitaotra može, a ipak vidim da imamo svoj dan. Dan koji opet uglavnom po gradovima i ustanovama obilježavamo promičući svoju struku, ponovno i ponovno objašnjavamo što radimo, tko smo, smišljamo ideje, radimo projekte… Tu smo za rano otkrivanje i uočavanje teškoća u razvoju, tu smo kako bismo procijenili potrebu za podrškom, tu smo da izradimo i pomognemo drugima provesti programe podrške i potaknemo razvoj djeteta, osobe, tu smo da ublažimo i spriječimo nastanak dodatnih teškoća…

Tu smo…

… baš za one kojima je teško izreći ono što trebaju.

Edukacijski rehabilitatori, uvijek volim reći, znaju uočiti ono što nije očigledno, mali pomak koji je ponekad tako sitan. Ali zapravo ovisi o perspektivi promatrača – ako gledamo nešto iz helikoptera velikih uspjeha i postignuća onda je promatrani objekt sitna točkica. Ali ako promjenu gledamo iz perspektive jednog života, koji je u svojoj okolini važan, voljen i u fokusu svojih roditelja, onda je taj pomak velik i važan.

Sretan nama i svima koji nas prepoznaju i s nama surađuju Dan edukacijskih rehabilitatora – objavio je COOR.

(www.icv.hr, coorvirovitica.hr)