Moram reći da još nisam došao k sebi od Medine smrti. Medu nikada nisam i neću moći usporediti ni s jednim čovjekom kojega poznajem, a znam ih jako puno. Ovo je jedna crtica iz našeg poznanstva koju želim podijeliti s vama.

Radnja se događa u domu u Cabuni. Subota navečer, početak zabave. Svirci se uhodavaju. Svira VIS KORONA (vokalno-instrumentalni sastav) u sastavu: Vlatko Medvecki Medo – klavijature i vokal, Davor Hock Davsi – bubnjevi i Marijan Šimić Limun – gitara i vokal.
Pouzdano ne znam, ali mislim da je sastav iznikao iz KUD-a Suhopolje. Za tehniku se brinuo Mladen Malešević. E, sada, što mi je ostalo upečatljivo?!

Stajao sam negdje na sredini sale i gledao u svirce: s desne strane Medo, Davor u sredini, Limun s lijeve strane. Medo svira, gleda u klavijature, iznimno mršavi Limun dinamično svira električnu gitaru, a Davsi u sredini sve poskakuje na bubnjevima. I ja, koji se baš ne razumijem u glazbu, čujem da je ispao – promašio ritam. Medo ga je pogledao s osmijehom na licu. A Davor, kada je shvatio da je ispao iz takta, odmah se smirio na stolici!

Napravio je prijelaz na bubnjevima, ili kako se to već zove, uhvatio ritam i sve je opet bilo u redu.
Dječačka je to priča iz života od prije 44-45 godina. Vama možda nije zanimljiva, ali kada se spomene Medo, to mi prvo padne na pamet. Osim toga, indikativan je i naziv VIS-a – Korona, kao i njegov kraj.

Prisjetio se: Radomir Borotić Buco

NEKOLIKO RIJEČI O STUDENTSKIM DANIMA
Kako smo u ranim jutarnjim satima Medi pojeli sve što je imao u kući

Ništa nije išlo pravim redoslijedom, nego našim (ne)redom. Neki od nas otišli su na studij u različite gradove. Idući nastavak ovog serijala o Vlatku – Medi dat će tek neke okvirne činjenice o njegovu životu tijekom punoljetne dobi, ali sada se opet vraćamo crticama o Medi, o dobroti i prijateljstvu.

Radnja se događa u Bukovačkoj ulici (broj je neprikladno dati), mislim da je bila 1984. godina. Mrkla noć. Noćni tramvaji rijetko su vozili u Zagrebu nakon ponoći, bilo je oko 1-2 sata. Davsi i Grga bili su s curama i nisu znali kamo bi. Netko je predložio: pa hajd’mo kod Mede, tamo su svi uvijek dobrodošli, pogotovo mi koji smo zajedno od vrtića, od 1963. godine.

Probudili smo Medu i rekli da smo gladni. Imali smo neku bocu lošeg, jeftinog vina sa sobom, već otvorenu, malo ispijenu…

Medo vadi domaće pile koje mu je majka Jolanka spremila i peče ga za nas, raspojasane boeme. Pile je bilo pojedeno oko 4, pola 5 ujutro. Kada smo se najeli i popili Medi sve što smo našli u kući, netko od nas, zločestih pametnjakovića, sjetio se da su počeli voziti prvi jutarnji tramvaji i da je pravo vrijeme krenuti svojim putem.

Medo, tužan i budan, gleda, pomalo i gladan, jer smo mu progutali pile – jelo za dan ili dva, popili sve, čak i kavu, a on skoro ništa i kaže: „A ma kuda ćete sad?“
I sada još vidimo njegove iznenađene, plave, velike oči. To je bilo jedno od naših bezobraznijih ponašanja prema Vlatku. Međutim, on se nikada, ali baš nikada nije naljutio na nas, već je to spominjao kao šalu, nježno i prijateljski nas zafrkavajući.

Prisjetili se: Davor Hock Davsi i Branko Grisogono Grga

(www.icv.hr)