Posljednja kratka kriminalistička priča iz natječaja “Kristalna pepeljara”: “Peta je presudila“ – posebno pohvaljena priča zbog njezinih uzornih obilježja kriminalističke priče

Freepik

Čitanje, a posebice pisanje njeguje i potiče i virovitički ogranak Matice hrvatske. Vodeći se time da potaknu i druge na uživanje u pisanoj riječi došli su na ideju raspisati natječaj za kratku kriminalističku priču. Natječaj je organiziran i proveden prošle godine, a nosio je naziv „Kristalna pepeljara“ po romanu jednoga od najplodonosnijih hrvatskih pisaca kriminalističkoga romana Milana Nikolića (1924. – 1970.), ujedno i dragoga nam „virovitičkoga Simenona“, koji je neke od svojih najdojmljivijih rečenica zapisao upravo u okrilju virovitičkoga doma. Slijedeći trag koji je Nikolić ostavio u žanru kriminalističkoga romana, Ogranak je pokrenuo ovaj natječaj iz kojeg je proizašlo mnoštvo zanimljivih i posebnih priča.

Peteročlano povjerenstvo u sastavu prof. dr. Vinko Brešić, predsjednik i članovi Vlasta Golub, prof., Marina Mađarević, prof., Ivana Vidak, prof. i Mirjana Vodopić, prof., nisu imali nimalo lak zadatak, odabrati tri najbolje priče.

Tekst se nastavlja ispod oglasa...

Nagrađene i pohvaljene priče Međunarodnog književnog natječaja „Kristalna pepeljara“ za najbolju kriminalističku priču 2020.:
1. „Dragi dnevniče“ autorice Marije Hardi.
2. „Krv s nebesa“ autorice Željke Franov iz Križa
3. „Vječna slava pripovjedača“ autora Marija Šimudvarca iz Oroslavlja
4. „Peta je presudila“ autorice Marice Žanetić Malenice iz Splita (pohvaljena priča)

Njihove priče donosimo vam u nastavcima u našem tjedniku Virovitičkom listu. U ovom broju donosimo vam priču „Peta je presudila“, autorice Marice Žanetić Malenica.

Četvrtoplasiranu kriminalističku priču „Peta je presudila“, autorice Marice Žanetić Malenica, pod zaporkom Sami 18, koja je osvojila 6 bodova povjerenstvo je posebno pohvalilo zbog njezinih uzornih obilježja kriminalističke priče.

Marica Žanetić Malenica, Split
PETA JE PRESUDILA

„Konačno si se rashladio, više ti neće bit vruće“, mrmljala je sebi u bradu stojeći kraj njegova lijesa prije nego što rodbina, prijatelji i znanci ne počnu, polako poput kolone mrava, prilaziti i stiskati joj ruku, grliti je, sliniti po njezinu licu, govoriti joj ofucane sućutne riječi.
Ivan je bio košarkaš u klubu u kojemu je i ona trenirala, pa se visina podrazumijevala. Ali lijepe plave oči i šarm koji obara s nogu zapravo su presudili pri njihovu prvom susretu.

Njezino uspaljeno tijelo podalo mu se prije no što se glava razbistrila nakon dva mojita na prazan želudac. Mjesec i pol poslije sve je ukazivalo na trudnoću. Vjenčali su se na brzinu, ali pred oltar nisu stali. Njemu se nekako žurilo, a i ona je htjela u lijepoj, uz tijelo pripijenoj vjenčanici boje šampanjca, preduhitriti trudnički trbuh i tračeve. Bila je zaljubljena i sretna otprilike prva dva-tri mjeseca. A onda je shvatila da je tek žrtva osvete njegovoj dugogodišnjoj djevojci koja je, usprkos njegovu neslaganju, otišla u Španjolsku sa svojom ženskom ekipom. Doznala je također da je i ona zatrudnjela tek koji dan prije nje i odlučila roditi. Bivša je rodila sina kojeg je priznao, ona mu je rodila kći. I tako su sestra i brat po ocu odrastali odvojeno, njihova kći uz oca, njegov sin uz poočima.

Nakon desetak podnošljivih bračnih godina Ivan se preselio u drugu sobu, tobože zbog vrućine. Njemu je odgovaralo da spava uz upaljenu klimu, što je bilo pogubno za njezine dišne organe. A kad se jednom napusti bračna postelja teško se više u nju vraća. A i da mu nije bilo vruće, vjerojatno bi izmislio nešto drugo kako bi joj uskratio ono malo meda što ženi brakom pripada. Jer, on se i nadalje ponašao poput slobodna muškarca koji je tek zabunom vezan bračnim zavjetom. Vjenčani prsten ionako nije nosio.

Znala je ona da šara okolo i nije oko toga pravila problem, bila je ravnodušna, kakve znaju postati iznevjerene žene. Svoja učestala izbivanja iz kuće pravdao je rekreativnim igranjem u ekipi veterana i treniranjem djece u klubu. Na kraju ništa više nije niti pitala, osim novca, a oko toga on nije pravio problem. Utjehu je nalazila u novim cipelama, torbici ili finom i skupom komadu odjeće. I u svojoj kćeri.

„Ona je jedino dobro koje si mi dao“, bile su posljednje riječi koje je uputila svojemu mužu prije no što se odmakla od lijesa prekrivenog vijencem od njih dvije.
I dok su joj poznati i nepoznati prilazili, a ona poput lutke kimala glavom i izgovarala „hvala“, razmišljala je o trenutku kada je konačno pukla.

Bilo je to pola godine nakon što je od posljedica nesretnog slučaja umro njihov prijatelj i susjed Marko. Iza njega je ostala udovica Senka s odraslim sinom i u još uvijek dobrim ženskim godinama. Družili su se godinama, nerijetko zajedno blagovali. Imala je razumijevanja za njegove pozive Senki u kojima ju je tješio i nudio pomoć. I ona ju je nazivala i učestalo odlazila do nje sve dok nije primijetila da je Senka nekako živnula.

Radovala se što više ne kuka i ne plače kao prvih mjeseci, pripisivala je to njezinu vedrom duhu i optimističnoj naravi koja će joj, hvala Bogu, održati „glavu iznad vode“. A onda je, jedne od onih besanih noći, vidjela s prozora kako Ivan izlazi iz zgrade u kojoj Senka živi u neke ure neprimjerene za posjet. Vrlo brzo je zbrojila dva i dva. Čula ga je kad je ušao u stan i izišla u spavaćici iz sobe.

„Još si budna?! Trening se otegao. Baš je neka sparna noć, mogla si mi, dok se istuširam, napraviti limunadu da se rashladim, presušio sam, jezero bih popio.“
Nije ništa rekla, samo ga je okrznula pogledom koji od te noći više nije bio isti. Prvo je prešla granicu između ljubavi i ravnodušnosti, a noćas je prešla onu između ravnodušnosti i mržnje. I dok je prešutno tolerirala njegove avanture s nepoznatim ženama, Senku mu nikako ne može oprostiti. Niti će Senki oprostiti njega. Od toga dana oboje je prekrižila dvostrukom crtom, za nju su bili mrtvi.

„Kako je nije sram? Učas se od ucviljene pretvorila u veselu udovicu. I od svih muškaraca baš njega je našla da je tješi u krevetu. Bože, kako su ljudi prijetvorni i kvarni“, pomislila je praveći limunadu s vodom iz frižidera. I dok je on veselo pjevušio ispod tuša zadovoljstvom zadovoljena mužjaka, stavila je njegovu omiljenu kriglu na stol i vratila se u krevet.
Sad je barem znala s kim je, mogla ih je zamisliti. Većina žena bi Senku s osobitim užitkom počupala za kosu i svašta joj izgovorila, većina žena bi i s njim zakrvila, moguće i razvod tražila. Ona nije učinila ništa od toga. Zbog sebe i kćeri. Htjela ju je pri kraju studija sačuvati od stresne situacije koju bi njihov razvod izazvao. Svoje postupke i riječi je još i mogla kontrolirati, ali osjećaj mržnje baš i nije. Bujala je u njoj kao dizano tijesto.

Onda je u nekim novinama pročitala vijest o smrti mladog peruanskog nogometaša: „Dvadesetsedmogodišnji Ludvin Florez Nol iz Perua završio je meč nakon čega se osjetio loše. Prema riječima njegove žene Flores, popio je čašu vode s ledom i “nedugo nakon toga osjetio jaku bol u grudima”. U bolnici je preminuo“.

Sinulo joj je. Od toga dana mu je, svaki put kad bi pravila limunadu, koju je onako znojan ispijao u nekoliko halapljivih gutljaja, stavljala po tri kocke leda. A onda je dodala i četvrtu. Kao da je tim čašama limunade igrala s njim ruski rulet. Nije znala hoće li i koja po redu kocka leda za njega biti kobna, ali priželjkivala je da jedna to bude.

I bila je. Ona peta, prije tri dana. Kad je rekao da je bio na treningu, čak mu je i povjerovala. Imao je drugačiji izraz lica nego kada bi dolazio iz krivolova. Svejedno, po uhodanoj navici digla se s kauča, seriju koju je gledala stavila je na pauzu i otvorila frižider. Nije ni trebao reći da mu napravi limunadu. Uzela je limun i bocu ledene vode. Kad je limunada bila gotova, zastala je s rukom na frižideru kraj dijela koji je izbacivao led. Kockice su krenule jedna za drugom. Jedan, dva, tri, četiri. Pustila je i petoj da im se pridruži.

Dok je on, žedan čim prijeđe kućni prag, ispijao kriglu u nekoliko gutljaja, ona se vratila u položaj gledateljice s daljinskim u ruci. Odjednom je, preko oka, primijetila da se s njim nešto događa.
„Nije mi dobro, boli me u grudima“, uspio je reći prije nego što se stropoštao na pod. Digla se, prišla mu okamenjena lica. Shvatila je da je situacija ozbiljna i nazvala Hitnu pomoć. Došli su brzo. Tražili su je broj mobitela i rekli da će joj se javiti. Poziv je stigao oko ponoći.

„Je li gospođa Levicki?“, pitao ju je službeni ženski glas.
„Da, ja sam.“
„Zovem vas iz bolnice. Žao mi je gospođo Levicki, vaš suprug je preminuo prije pola sata. Došlo je do srčanog zastoja. Zagrijano tijelo je doživjelo šok, ledena tekućina koju je popio bila je okidač vrlo rijetkog kardiovaskularnog refleksa. Primite moju sućut“, rekla je sestra s Odjela intenzivne njege.

„Mora da je ona peta presudila“, pomisli i odloži mobitel na stol. Popila je apaurin i otišla u krevet. Kćer će nazvati ujutro.

(www.icv.hr)