IN MEMORIAM Gimnazijske crtice o Vlatku Medveckom (III): Branko Grisogono o njihovim studentskim danima

A i Zagreb i šire i sve na naglo…

Raspršili smo se posvuda i odjednom se rijetko nalazili, uz neke časne (ili drugačije) izuzetke. Mi, nestašni, a tu je spadao i Vlatko – Medo, često smo mijenjali stanove u Zagrebu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa...

Medin prvi iznajmljeni stan, točnije soba, bila je u Radićevoj 15, odmah gore, sjeverozapadno od Jelačić placa. Cimer mu je bio Zdenko Taušan. Vodu su si donosili iz dvorišta, u limenom vrču, pa izlijevali u bijeli lavor – za umivanje itd.

U međuvremenu neki od nas morali su promijeniti 15-ak stanova ili soba u samo desetak godina; razlozi za to nisu bili slučajni, a pogotovo nisu bili nepovezani. „Ilegalčenje” je bilo uobičajeno, ponekad i po nekoliko mjeseci kod nekoga – netko. Medo je uvijek bio dobar domaćin i to smo iskorištavali. Ali, i Medo je ponekad morao biti ilegalac.

Bile su to rane 80-e, selo Blato između Remetinca i Lučkog. Pitomačka ekipa s virovitičko-suhopoljskim začinom. Učilo se, studiralo, ali istovremeno i lumpovalo. Sjećam se iz tog vremena jedne zanimljive zgode. Medo praši na gitari, a pjesma i ples na 2. katu kuće.
Dolazi gazdarica, sva se trese od nespavanja. Oko 3 sata je i moli nas da se stišamo. A Medo, u visokom naponu, zaleti se, prokliže po parketu na koljenima, s gitarom i pjesmom, taman pred gazdaričine noge, zaustavi se kao Bruce Springsteen te je upita: – Koja je Vaša najdraža pjesma? Recite nam.


– Pa, ovaj, baš ste me zatekli ovako, u šlafroku, ali ta pjesma je „Ruže su crvene” – odgovorila je.

I Medo krene, a mi ostali smo zavijali u pozadini. Nisu nas onda deložirali, a očekivali smo to. Hvala Ti, Medo!

Usput valja spomenuti da su na to mjesto dolazili, neko vrijeme čak ovdje i živjeli, poznati Virovitičani. Mare Duvnjak je jednom došao sa mnom sa Save. U stanu tulum, skoro nama iza leđa. E, ne može to tako!

Nastavismo u aerotelu Lučko, svirali su „Crni biseri”; ne treba dalje, pitajte Mareta ili cimera mu – Gorana Mrđena. Draško Zidar, glumac, za nas Mali Zic, bio je službeni cimer u tom istom stanu gdje je Medo navraćao. Pitajte ga kakve su nekada tamo bile magle.
Podstanari smo u suterenu, Padovčeva 2. S nama je bio Željko Brlas Pigac i Branislav Knežević. Davor je živio u blizini.

Medveckovi kasnije kupuju stan u Mandrovićevoj ulici; odlazimo u vojsku svatko u svojem ritmu. U Padovčevoj nas je bilo puno, neki bi studenti došli u ponedjeljak i ne bi otišli u svoj stan već bi živjeli s nama do petka, kada bi putovali kući.

Svi smo vježbali kuhanje, kartanje, pjevanje, matematiku i bohemiju. Problem s tim stanom je bio što se vanjska vrata nisu mogla zaključati, isto tako i naš WC s kupaonicom. Bilo je svakodnevnih iznenađenja. Tamo bi spavali klošari. Često smo morali zamoliti nepoznatu osobu da nam oslobodi našu kupaonicu. Ako bi studentica trebala prenoćiti, obavezno je imala nas dva zaštitara u Padovčevoj 2.

Odslužili smo vojsku, ali nismo bili ništa pametniji, baš obrnuto. Medo je postao prepoznat u pop-rocku. Nakon svih svojih bendova svirao je i pjevao u Crvenim koraljima, legendarnoj hrvatskoj grupi koja je bila poznata od Rusije do Italije, Njemačke, Austrije, Mađarske itd.

Na početku zadnjeg rata završio je u logoru u Srbiji, ni kriv, a još manje dužan, baš suprotno. To je ostavilo trajne tragove na njemu (problem s bubrezima, a kasnije i dijabetesom), ali o tome nije volio pričati.

Apsolutno je točno da je imao tzv. apsolutan sluh: istančan, kao i fenomenalan glas, u stilu mladog Dade Topića, Željka Bebeka i Freda Mercuryja.

No, još više od toga imao je „sluha“ za ljude.

Medo je povezivao ljude i sudbine. Znamo ga po dobroti prema svim ljudima, rasama, prema životinjama i biljkama, po dubokom, iskonskom razumijevanju ljudi, pojava i događaja. Po shvaćanju i jako čudnih ljudi ponekad.

Dragi Medo, čujemo se i vidimo uskoro…

Pozdravlja te tvoj Grga
(Branko Grisogono)