OBITELJ TOMLJANOVIĆ 50 GODINA UZ UTRKE Juri, Igoru i Jurici automobilizam je u krvi

Kišni i tmurni utorak zatvorio je Virovitičane u njihove domove. Na ulicama nije bilo gotovo nikoga, a s temperaturama koje su iznosile jedva nekoliko stupnjeva iznad nule izgledalo je kao da se radi o nekom kasnom jesenskom danu. Složit ćete se, pravo vrijeme za odmaranje. Vjerujemo da je veliki broj sugrađana upravo to i radio, no negdje je ipak bilo radno. Miris oktana širio se radionicom obitelji Tomljanović koja se „punom parom“ priprema za nastup ovoga vikenda. Iako smo ih uhvatili u poslu, nije im bio problem izdvojiti vrijeme i upustiti se u razgovor s nama.

Uz Igora Tomljanovića Beckera s osmijehom na licu dočekali su nas i njegov otac Jura te sin Jurica. O samoj utrci koja ih očekuje ove nedjelje pisat ćemo nešto kasnije u ovom tekstu, a ovo nam je ustvari bila prava prilika porazgovarati s Igorom i o njegovim počecima, jer ne sreće se baš svaki dan vozač autoutrka uživo. Kako to i biva kod većine, ljubav prema automobilima kod Igora se rodila odmalena, a glavni „krivac“ bio je njegov otac Jura.

Tekst se nastavlja ispod oglasa...

MAJSTOR JURA – IKONA

– Moj otac vozio je automobilske utrke u 70-ima i stvarno je bio ikona. Svim starijim Virovitičanima kada spomenete dobre automobile i utrke, prvi na pamet padne upravo on, svi znaju majstora Juru. S njim sam provodio cijelo svoje vrijeme i tako se rodila ljubav prema ovom sportu. Početkom 80-ih godina i sam sam se okušao u kartingu na stazi koja se nekada nalazila iza današnjeg KTC-a. U to vrijeme održavale su se i utrke motorima po gradu, a iako ih nisam vozio, bio je to pravi spektakl. Sve je to trajalo od sredine pa do kraja 80-ih godina, a onda je nastupila stanka do 2009. godine. U tih nekoliko godina, mislim da je to bilo od 2009. do 2012., odvozio sam nekoliko vožnji spretnosti i jednu reli utrku, a kada nam je firma stasala, kada smo neke stvari posložili, odlučio sam se više angažirati – započinje Igor svoju priču.

Sve je počelo s Twingom Cupom, potom su slijedile utrke sa Škodom Fabiom, a prošle godine krenuli su s Cliom. Kako nam je priznao, straha nije bilo, radilo se jedino o poštovanju prema automobilu.

– Nema tu nekog prevelikog straha, ključno je zbližiti se s automobilom. Sjedalo u njemu mora biti takvo da se osjete i najmanji milimetarski pomaci, jer ako auto ne voziš na granici, dobar rezultat neće se postići. Čar same utrke je da se vozi 25 minuta u kojima moraš biti maksimalno koncentriran, nema vremena za opuštanje. To su velike brzine i velika kočenja, no kada sve skupa sjedne na svoje mjesto i ako voliš ovaj sport, ništa nije problem – dodao je Igor.

Ključna stvar kako bi se ostalo u formi je, prema Igorovim riječima, voziti minimalno jednom u periodu od 45 dana. Klasične pripreme za utrku intenzivno traju 15-ak dana kada otac Jura preuzima glavnu ulogu i radi svojevrsni servis. Pregledava se svaki vijak, mijenja se ulje u motoru, mjenjaču, radi se svojevrsni „set-up“, a sve ovisno o konfiguraciji staze.

I NAJMANJI PROPUST MOŽE BITI KOBAN

– Prije utrke sve mora biti na svom mjestu. I najmanji nedostaci na automobilu mogu biti kobni, stoga izrazito oprezno odrađujemo sve kontrole prije utrke i striktno se pridržavamo svih standarda, to je u ovom sportu jedna od najvažnijih stavki. Ista stvar očekuje nas i nakon završetka utrke, još jednom pregledavamo cijeli automobil, postavljamo „set-up“ za sljedeću utrke. Prije samog nastupa dogovaramo se o svemu, određujemo kako ćemo ulaziti u putanje, vodimo razgovor i po tri ili četiri sata, odlazimo na stazu, odradimo nekoliko krugova pa se vraćamo i provjeravamo pritisak guma, ima tu dosta posla – pojasnio nam je Jura, a Igor je dodao:

– Kada si osuđen sam na sebe, ne možeš kvalitetno voziti, moraš imati dobar tim oko sebe – rekao nam je Igor i time još jednom potvrdio koliku zapravo ulogu u svemu ima njegov otac, iako on sam ne gleda to na takav način.

On smatra, sve je na vozaču. Podrška oca je neupitna, no s obzirom na rizik koji ovakav sport nosi, zanimalo nas je kako je na sve reagirala njegova supruga Maja te kakvo mišljenje o utrkama ima njegova kćerka Julija.

– Supruga je na sve reagirala rezervirano, ipak to košta neke novce, a da ne pričamo o opasnostima koje utrke nose. Ne shvaćaju one baš to, ali tko bi im zamjerio?! Nekad se i sam pitam što to zapravo radim. Nalazim se na stazi u automobilu, vozim više od 200 km/h, a ispred mene je zavoj… Od početka mojih natjecanja mislim da je bila na svega jednoj utrci, ali… – zaustavio se Igor uz smijeh u pola rečenice pa nastavio…

– Sve je to ljubav, ovdje su uvjeti ipak nešto više kontrolirani i opasnost je nešto manja, ali nesreća koju sam imao ostavila je na mene neke posljedice. Bilo je to u Slovačkoj prošle godine. Iako meni na svu sreću nije bilo ništa, auto isto tako nije jako oštećen, sve je dovelo do toga da od sada svaku sljedeću utrku vozim na iglama. Ne smijem si dopustiti da još jednom razbijem automobil ni šest mjeseci nakon nesreće. To nije kao kod profesionalnih vozača koji i na samu utrku dolaze s dva automobila, sponzorirani su pa se i ne zamaraju toliko s time – rekao je.

ZAJEDNO DO TROFEJA

U garaži koju smo posjetili uz automobile stoji i zavidan broj nagrada. Kako nam je Igor priznao, to su zajedničke nagrade njega i sina koje su osvojene proteklih godina. Iako svaka nagrada znači puno, ipak je izdvojio jednu kao najdražu.

– Dio ovih nagrada je s Tomos motorima, sin Jurica i ja vozili smo amatersku ligu. Od svih ovih nagrada koje možete vidjeti jedna od dražih mi je naslov prvaka u klasi ‘’Automatic kit’’ za motore koju sam osvojio 2018. i 2019. godine. Isto tako izdvojio bih automobilistički trofej s Hungaroringa gdje sam bio prvi na nekoj stazi Formule 1, to se ne događa često – dodao je.

A sada je vrijeme i da spomenemo nedjeljnu utrku. Nema ljubitelja Formule 1 koji ne zna što je i gdje je Hungaroring. Staza u blizini Budimpešte od 1986. svrstana je u stalni kalendar, a budući da je smještena u dolini, iskorišten je potpuni prirodni potencijal ove lokacije.

– To je tehnička staza s kojom sam već upoznat i koja ima otprilike jednak broj lijevih i desnih zavoja. Ovoga vikenda nastupamo na Prvenstvu Hrvatske s Renault Cliom RS Cup, a s istim automobilom nastupam i na prvenstvu Centralnoeuropske zone. Što se tiče očekivanja, nadam se rezultatima koji bi bili u rangu prošlogodišnjih, a to je jedno od prve tri pozicije. Od ove godine zakupili smo i boks, tako da ćemo biti i u pravom boksu Formule 1.

Kako smo već i spomenuli nekoliko puta, ljubav prema automobilizmu u ovoj obitelji prenosi se s koljena na koljeno. Prema riječima 14-godišnjeg Jurice, Igorovog sina, i on bi volio jednoga dana sjesti za upravljač jednog ovakvog automobila, no do toga još ima vremena. Za kraj našeg razgovora obitelj Becker uputila je i nekoliko riječi svima koji se žele i voljeli bi se okušati u ovom sportu.

ZAINTERESIRANI, JAVITE SE

– Ako ima mladih i zainteresiranih, spremni smo s njima podijeliti sve informacije koje ih zanimaju. U Upravni odbor HAKS-a izabran sam upravo s namjerom da animiramo klubove po Slavoniji, da približimo svijet automobilizma svima koji žele saznati nešto više. Danas se za relativno male novce može voziti, može se složiti neki automobil. Naravno, u takvim slučajevima rezultati neće biti najbolji budući da za odlične rezultate treba i jako puno ulaganja. No, to nije toliko ni bitno, bitna je zabava, osjetiti malo adrenalina i jednostavno uživati – zaključili su članovi obitelji Tomljanović.

Ovom prilikom i mi ćemo poželjeti Igoru puno sreće na natjecanju na kojemu će nastupiti sutra, a informacije o tome kako napreduje natjecanje u Mađarskoj, možete saznati na našim medijskim platformama.

(www.icv.hr, mra, foto: M. Sabolić, M. Rođak, privatni album)