Ovog vikenda na virovitičke kazališne daske stižu dvije predstave “Antički underground: laž, istina i mit“ i “U kažnjeničkoj koloniji”.
U petak, 21. svibnja u 19:30 sati u Kazalištu Virovitica odigrat će se predstava „Antički underground: laž, istina i mit“. Riječ je o predstavi koja je nastala prema motivima Najljepših priča klasične starine Gustava Schwaba. Ovaj autorski projekt dramaturginje i redateljice Dore Golub namijenjen je prvenstveno mladoj publici. Tri lika iz grčke mitologije direktno se obraćaju svojim gledateljima u težnji da s njima razgovaraju suvremenim jezikom – jezikom pop kulture, masovnih medija i društvenih mreža – ujedno ih uvodeći u svijet odabranih klasičnih priča. Radi se o predstavi podjednako edukativnoj i zabavnoj, čiji je glavni cilj probuditi i osvijestiti kritički duh u mladima koji se s ovim tekstovima susreću.
Još jedna preokupacija Antičkog undergrounda svakako je i propitivanje, a onda i afirmacija djelotvornosti i komunikativnosti kazališnog medija unutar medijske kulture 21. stoljeća. Spajajući antičko i suvremeno, protagonisti ove predstave zastupaju tezu da je kazališna umjetnost nasušno potrebna društvu – i to napose društvu koje proživljava i preživljava ekonomsku, duhovnu i egzistencijalnu krizu obilježenu koronavirusom i njegovim posljedicama.
U predstavi glume Goran Koši, Sara Lustig i Goran Vučko. Redateljica i autorica adaptacije je Dora Golub, scenografkinja i kostimografkinja Tončica Knez, autori glazbe i dizajneri zvuka Vedran Gorjup i Mario Petrinjak, a oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj.
U subotu, 22. svibnja u 20 sati u Kazalištu Virovitica bit će odigrana predstava Franza Kafke “U kažnjeničkoj koloniji” u režiji Vjere Vidov. Riječ je o zajedničkoj predstavi
Teatra Fort Forno, Kazališta Virovitica i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. U predstavi glume Nenad Pavlović, Davor Tarbuk, Mihael Elijaš i Silvijo Švast.
U kažnjeničkoj koloniji kratka je priča Franza Kafke prvi put objavljena 1919. godine. U njoj se Kafka osvrće zasigurno na veliki rat koji je netom završio, a čiji je završetak označio kraj jednog razdoblja krvave povijesti ljudskog vijeka, i početak drugoga, međutim, on to čini na sebi tako svojstven način, nikada ne adresirajući direktnim paralelizmom, alegorijom ili usporedbom rane svoga vremena, već uvijek vješto i, možda sasvim slučajno, gotovo dječje nevino, izmiče svakom pokušaju kompletnog i preciznog tumačenja. Bilo bi stoga krivo uopće pokušati uprijeti prstom u ono što je pisac htio reći, jer bismo tada sasvim sigurno otkrili da nam je značenje spretno iskliznulo i već bježi nekim drugim smjerom. Zato se nametnulo kao velika kušnja adaptiranje ove priče u dramski tekst, ostavljajući adaptatore u vazda promjenjivom plesu između nemalog broja potencijalnih usmjerenja – primjerice, drama jednog čovjeka u tranziciji između sistema, ili sukob starog i novog sistema, ili pitanje – postaje li čovjek koji postupa nečovječno više ili manje čovjekom – ili pak licemjerje svjetonazora zapadne civilizacije. Kako postavljanje kazališne predstave ipak traži određeni fokus za koji je potrebno ne samo kušati materijal, već i ući mu pod rebra i utočiti se u njegov krvotok, što nije nimalo lak zadatak s ovako veličanstveno složenim predloškom, odlučeno je da ćemo se njime koristiti kao nacrtom, baš kao što se Oficir iz priče u namještanju Stroja koristi nacrtima svog voljenog Starog zapovjednika – brižno i s puno ljubavi, dok naša predstava, naš stroj, ne dobije vlastitu volju, konzumirajući nas potpuno. A mi ćemo mu, baš kao i Oficir, to i dopustiti. Hoćemo li naći prosvijetljene na pola puta – ostaje za vidjeti.
K tome valja spomenuti i zaigranost, koja se pokazala kao najbitniji postupak u radu na predstavi, i to upravo preko korištenja lutke. Odlukom da predstavu ne radimo glumački realistično, dokumentarno, a opet niti da uz pomoć lutke pokušavamo reproducirati realizam, otvorio se neobičan međuprostor. Naime, odlučili smo se za suigru između ta dva načina, s uvjerenjem da se negdje u prostoru između glumačke igre i lutkarske igre skriva ključ koji će našu predstavu približiti izvornom predlošku, na razini dubljoj od puke reprodukcije sadržaja pripovijetke, na razini gotovo dječje nevine i maštovite igre, a što je najveća i toliko puta često predviđena odlika pisma Franza Kafke.
(www.icv.hr, Kazalište Virovitica)