U Kulturnom mozaiku gostovala Vlasta Golub: U mojim romanima nema uljepšavanja, oni su poput života – realni

Foto: privatni arhiv

Vlasta Golub odlična je glumica Kazališta Virovitica, a posljednjih godina potvrdila se i kao vrhunska književnica realnih aktualnih tema. Rođena je u Virovitici 1966., gdje je završila osnovnu školu i srednjoškolsko obrazovanje. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je kroatistiku, ali već punih 28 godina profesionalno je zaposlena kao glumica u Kazalištu Virovitica. Glumom se počela baviti kao srednjoškolka u tzv. Omladinskoj sceni virovitičkog kazališta, a svoj profesionalni angažman započinje 1992. godine ulogom Duvne u predstavi „Posljednji Zrinjski“ u režiji Snježane Banović. Tijekom svog kazališnog rada oblikovala je više od 80 uloga u različitim predstavama radeći s brojnim redateljima. Glumila je u predstavama za odrasle, ali i u onima za djecu i mlade.

No, uz svoj glumački poziv uvijek je gajila i ljubav prema književnosti i književnom stvaranju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa...

U jednom razgovoru otkrila je da četrdesete smatra svojim najboljim godinama jer se upravo tada počela baviti – pisanjem. Iako bi u mnogim biografijama taj podatak bio okarakteriziran pojmom „relativno kasno“, Virovitičanki Vlasti Golub to je ustvari bio početak za nešto novo, drugačije, ali nadasve lijepo, time više što je njen roman prvijenac „O ljubavi, spletkama i svemu pomalo“ među 60-ak rukopisa iz cijele Hrvatske proglašen najboljim neobjavljenim rukopisom za mlade na natječaju „Zvonko” Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade 2016. godine te je u njihovoj nakladi iste godine i objavljen.

– Smatram da nikada nije kasno da nam se lijepe stvari dogode u životu. Kada sam si napokon dopustila taj svoj izlet u književno stvaranje, to su bile upravo moje četrdesete. To mi je otkrilo potpuno novi svijet u kojemu se, izgleda, jako dobro snalazim i zbog toga sam naprosto oplemenjena i ljudski i kreativno, to je za mene jedan novi vid života – otkrila nam je.

A kako je sve počelo, kako se odvažila sve ono što osjeća, o čemu razmišlja staviti na papir? Što ju je potaknulo na pisanje?

– Imala sam nekih ideja, ali dugo vremena sam mislila da mi nedostaje talent za to, da ja to ne mogu. No, prilikom jednog dugog razdoblja neigranja u kazalištu, kada onako sjediš i misliš što dalje, odvažila sam se i pokušala napraviti ono što sam godinama mislila da ne mogu. Kreativnost koju nisam mogla izraziti na kazališnim daskama uspjela sam preusmjeriti na područje koje je do tada bilo potisnuto, a okidač svega je bio jedan događaj iz života moje kćeri koji joj se dogodio kada je išla u 7. razred. Sjela sam za računalo i počela pisati. Priča je potekla, a likovi su zaživjeli i počeli me voditi kroz radnju. Taj proces pisanja za mene je bio prava uživancija, sve mi se činilo poput prave avanture. Ono što mi je uistinu predstavljalo otkriće, bilo je to što su moji likovi oživjeli i vodili me kroz radnju tako da su se situacije razvijale logično i nastavile jedna na drugu do samoga kraja romana. Unutarnji osjećaj zadovoljstva koji me pratio govorio mi je da sam na dobrom putu. Po završetku romana sam dala na čitanje najdražima. Moja kćerka Dora mi je u tome uvijek najoštriji, ali i najrealniji kritičar. Reakcije su bile više nego pozitivne i na njihov nagovor odlučila sam poslati rukopis na natječaj „Zvonko“ jer sam pomislila da je to prilika i da netko od stručnjaka pročita moj tekst. Poslala sam ga i dogodilo se nešto prelijepo o čemu se nisam usudila niti maštati – naglasila je Vlasta.

PRIČE IZ SVAKODNEVICE S AUTOBIOGRAFSKIM DIJELOVIMA

Kada pisac piše u prvom licu, kao što to i Vlasta Golub čini, onda se obično propitkuje koliko u tome ima autobiografskih dijelova.

– U mojim romanima ima dosta autobiografskih elemenata, ali i puno fikcije. Neke stvari koje se čine najnevjerojatnije su ustvari istinite, a one za koje se misli da su istinite, to baš i nisu. Često znam reći da je dobra književnost uvijek istinita, stvar je naravno percepcije ljudi koji je čitaju. U početku sam se dvoumila u kojem licu pisati, ali onda je prevagnulo to prvo lice jer mi se čini da pišući na taj način imam neposredniji kontakt s čitateljima – kazala je Vlasta.

Stil kojim ova virovitička književnica piše je pripovjedački, rečenice su jednostavne, bez puno dugih opisa, ima podosta komičnih situacija i govora mladih, dijalozi su živahni, a tumače svakodnevne situacije iz života mladih.

– Ciljano je tako pisano. Vodeći se nekim svojim iskustvima znam da mladi čitatelji baš i ne vole pretjerano duge opise pa sam odlučila pisati jezikom koji je njima najbliži, jezikom mladih našega kraja. Nema puno opisa, ima puno dijaloga i unutarnjih monologa glavne junakinje, posebice u ovom prvom romanu – napomenula je.

Iako piše za mlade, teme su vrlo ozbiljne. U svom prvom romanu „O ljubavi, spletkama i svemu pomalo“ progovara o vršnjačkom psihološkom nasilju, problemu koji često prati mlade osobe na pragu odrastanja. Roman opisuje djevojku Jagu na rubu zrelosti koja za Valentinovo dobiva mrziteljsko pismo i tako se zapliće radnja. Ona pokušava uspostaviti kontrolu nad svojim životom, a pomaže joj spisateljski talent. Ona uživa u književnosti, piše književna i novinarska djela za školski časopis, a u jednom trenutku napiše dramu nadahnutu događajima iz svog života koja je dio roman. Time se Vlasta ujedno i poigrala s književnim žanrovima, ali na neki način i promovirala čitanje i pisanje među mladima, kao i glazbu, neke glazbene struje koji njeni likovi vole i cijene. Osim toga, u romanu spisateljica naglašava i važnost komunikacije tinejdžera s roditeljima i pravim prijateljima pred kojima mogu biti onakvi kakvi jesu, bez potrebe da stvaraju lažnu sliku o sebi.

– U svojim knjigama nastojim progovarati o različitim problemima mladih. Odrasli često odmahnu rukom na stvari koje se događaju djeci, misleći nije to ništa ozbiljno, ali svi smo kroz to prolazili, to su vrlo osjetljive godine, doba odrastanja u kojemu smo svi bili ranjivi. I stoga ako mladi u odraslima od kojih traže uporište nemaju podršku, postaju nesigurni, s manjkom samopouzdanja. Stoga u svakom svom romanu nastojim progovoriti i dotaknuti se upravo tema koje muče mlade. Na brojnim književnim susretima i promocijama koje sam imala diljem Hrvatske, gdje god da sam došla, ostvarila sam dobar kontakt s mladima i većina njih mi je rekla da se to isto ili slično i njima dogodilo ili su poznavali nekoga tko je imao sličan problem. Tako da kroz jednu priču koja je ustvari komična, jer ja nastojim da to sve bude vedro i prpošno, nastojim im ponuditi i rješenje njihovih problema – kaže Vlasta.

ROMANI POPUT ŽIVOTA – REALNI

Poznati hrvatski dramatičar, scenarist i prozaik Davor Špišić u jednom književnom osvrtu napisao je „da je Vlasta Golub pronicljiva, topla analitičarka dickensovskog soja, kako nema namjeru lažirati svojoj dječjoj publici da žive u ružičastom svijetu. Dojmljivim spisateljskim darom mudro i otvoreno poziva na borbu protiv nepravde, ohrabruje čitatelje, u ovom slučaju mlade da izrastu u odgovorne ljude koji neće žmiriti na poniženje bližnjih“.

– To mi je uistinu veliki kompliment, kada se za moje knjige kaže da su životne. To je ono nešto što volim čuti, jer moje knjige to i jesu – svakodnevica bez uljepšavanja. Kada sam pisala roman „Eva, mala žena“ upravo mi je to bila vodilja. Volim jasnoću i iskrenost pa u mojim romanima nema iskrivljavanja; oni su poput života – realni – kaže Vlasta.

Njezin drugi roman „Eva, mala žena“ objavljen je 2018. godine također u nakladi Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, dobio je potporu Ministarstva kulture, a bio je i u užem izboru za nagradu „Grigor Vitez“ i u Nacionalnom kvizu za poticanje čitanja. Već u startu proglašen je obaveznim štivom za djecu i mlade. U središtu priče je senzibilna, inteligentna 14-godišnjakinja Eva koja sa samohranom majkom živi u jednom malom gradu, sivoj zapuštenoj zgradi na periferiji, koja je zbog stjecaja okolnosti morala odrasti prije svojih vršnjaka. Ona u sebi ima ugrađen bunt protiv nepravde i izgrađen jak karakter. Posjeduje snalažljivost i borbenost pomoću koje će se snaći u baš svakoj situaciji. Kod izbora naslova na Vlastu su utjecaj imale dvije žene. Eva, prva žena i američka spisateljica Louise May Alcott, koja je svojim kultnim romanom „Male žene“ obilježila i Vlastin život. Iako je riječ o socijalnom romanu, on obiluje humorom, avanturom, dogodovštinama i zabavom.

– U  tom romanu ima jako puno autobiografskih elemenata, u toj mojoj Evi ustvari ima ponajviše mene i mojeg odrastanja i životne borbe. Mislim da je danas takvoj djeci puno teže odrastati nego meni kada sam se ja susretala s takvim problemima. Danas je sve materijalno, vremena su raslojavanja na one koji nemaju i one koji imaju, svi su okrenuti društvenim mrežama na kojima štošta može biti pozitivno i negativno. Pišući taj roman željela sam senzibilizirati mladog čitatelja, reći mu da se osvrne oko sebe, da ne osuđuje na prvu i da se bori protiv nepravde, ali nisam to htjela onako direktno, već između redaka – kaže autorica.

USKORO PREMIJERA RADIODRAME „NIŠTA SE NIJE MOGLO UČINITI“
Zanimljivo je da na temelju tog romana punog emocija i promišljanja o društvu u kojem živimo napisala i radiodramu „Ništa se nije moglo učiniti“. Glumci su već snimili tekst, a premjerno bi trebala biti emitirana u svibnju na 1. programu Hrvatskog radija.

– Na to me potaknuo upravo Davor Špišić koji mi je rekao da se „Eva“ mora ekranizirati, da to moraju vidjeti svi scenaristi i pisci za kazalište jer su moje knjige pune dijaloga, scenične i vrlo filmične. Vjerojatno je to dugogodišnje iskustvo na kazališnim daskama, jer ja naprosto kada pišem, vidim te slike, kretnje, tako kazališno, scenski, filmski razmišljam. Znala sam da nitko neće uzeti moj roman i raditi dramu po tome, pa sam se odlučila sama okušati u tome, napisati dramu, žanr koji mi se oduvijek činio kao najteža forma za pisanje. Najprije sam napisala kazališnu verziju s kojom prvotno nisam bila zadovoljna, ali nakon određenog vremena mi je sinula ideja što i kako. Kada sam završila, napravila sam radijsku verziju po motivima „Eve“ i dala joj naziv „Ništa se nije moglo učiniti“ – otkrila nam je ova simpatična i draga zavičajna autorica.

Krajem 2020. godine objavljen je Vlastin treći roman „Pauline mačke“. Još jedan snažan roman za djecu i mlade koji prenosi poruku da su stvari rijetko onakve kakvima se čine, a ujedno progovara i o tinejdžerskom stanju uma i dotiče se problema anoreksije i bulimije, nabijanju kompleksa, problemu društvenih mreža, lajkova i komentara koji kod djece i mladih ima prevelik utjecaj na poimanje i vrijednosti samoga sebe. Knjiga obiluje zanimljivim opisima, tipičnim tinejdžerskim dijalozima, podbadanjima, kompleksnim likovima, ima čak i detektivskih dijelova i notu šaljivosti.

MLADI KAO INSPIRACIJA
Da su joj mladi općenito važni i da ih osim kroz svoje knjige želi potaknuti na čitanje, približiti im se, dokazuje i njeno učlanjivanje u Klub mladih „O čitanju i svemu pomalo“ Gradske knjižnice i čitaonice Virovitica.

– Divno je da u gradu u kojem živim postoji ustanova koji cijeni moj rad, a to je upravo Gradska knjižnica i stoga sam zahvalna njenim djelatnicima što su me pozvali i uključili u rad Kluba mladih te ga nazvali po mojem prvom romanu, tj. parafrazi „o čitanju i svemu pomalo“, da im je naslov moje knjige poslužio kao inspiracija za naziv kluba. Mladi su mi uistinu prava inspiracija. Vrlo su iskreni i reći će vam što vole, što ne vole i stoga su jako zahvalna čitateljska publika i radujem se radu s njima kroz ovaj klub – kazala nam je ova simpatična i draga zavičajna autorica.

Mišljenja je, iako se možda smatra suprotno, da današnji mladi dosta čitaju. Čitaju adekvatnu literaturu, o onome što ih muči, što ih zanima, ono u čemu se prepoznaju, što im je blisko. Sama također čita jako puno. Od klasika koji su je impresionirali i zbog kojih je i studirala književnost do nešto suvremenijih pisaca, Margaret Atwood, makedonske književnice Rumene Bužarovske, Alice Munro, Karl Ove Knausgaard…

ZAVRŠENI DRAMSKI TEKST I ROMAN ZA ODRASLE

Osim pisanja i dalje je angažirana u Kazalištu Virovitica. Iako se trenutno zbog korone i brojnih epidemioloških mjera osjeća praznina u kazalištu i sve je pomalo tužno bez publike, glumci marljivo rade i dalje. A što se njenih planova za budućnost tiče, Vlasta nam je otkrila da su oni i dalje pisati, pisati, pisati…

Kako joj kreativnosti i mašte uistinu ne nedostaje, odvažila se napraviti korak dalje, napisati nešto i za odrasle. U koautorstvu s višestruko nagrađivanom autoricom drama Selmom Parisi napisala je tako dramu za odrasle „Tko bi rekao?“ koju će slati na čitanje raznim kazalištima i redateljima, a u rukopisu joj je i svježe napisan roman za odrasle „Ritam odlazaka“. (www.icv.hr, rtk)