Zakon o zabrani spaljivanja slame i strništa nakon žetve, u Hrvatskoj datira još od 2011. godine, a donesen je Pravilnikom o dobrim poljoprivrednim i okolišnim uvjetima i uvjetima višestruke sukladnosti koji između ostalog izričito zabranjuje paljenje slame i strništa.
Iako je od tog prošlo jedno desetljeće, na žalost ima još dosta onih koji nemilice pale svoje biljne ostatke, neki pod izlikom da tako sprečavaju širenje ili suzbijanje biljnih štetočina, što je nota bene dozvoljeno, ali o tome postoji službena mjera i obavlja se isključivo u dogovoru s Agencijom za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. S iste te adrese obavlja se i kontrolu ispunjavanja propisanih dobrih poljoprivrednih i okolišnih uvjeta provodi, a obveznici ispunjavanja uvjeta dužni su provoditi upravljanje žetvenim ostacima na poljoprivrednim površinama u vlasništvu ili na korištenju. Odmah valja napomenuti da je za neodobreno i protupravno spaljivanje žetvenih ostataka predviđeno je umanjenje izravnih plaćanja, za tekuću godinu od 15% do 100% iznosa, ovisno o jednom ili više propuštanja propisanih mjera i težini posljedica.
Zašto je to tako, pitaju se neki. U prvom redu takvo paljenje strništa može rezultirati teškim posljedicama uzrokovanih širenjem požara gdje stradavaju materijalna dobra, a na žalost i ljudi. Vatrogasci stalno upozoravaju na to jer svake godine upravo takve nedozvoljene radnje popunjavaju crnu statistiku.
Paljenje strništa je strogo zabranjeno, napomenuo nam je zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Virovitica Anto Tutić:
– Ne znam kako to nekim ljudima još nije jasno. Ne moraš biti profesionalac, a da znaš što može učiniti nekontrolirano širenje vatre. Često tako stradavaju i okolni objekti, a vatra se može proširiti i u većoj mjeri, a tada dolaze u pitanje i ljudski životi. Najviše bi voljeli da se to ne čini, ali upravo zbog onih nesavjesnih ljudi, postoji i sankcioniranje. Radi se o velikim novčanim kaznama, pa i kaznama zatvora – upozorio je vatrogasni zapovjednik Anto Tutić.
Na to redovno upozorava i poljoprivredna struka, navodeći to kao najbitniji razlog zašto ne spaljivati strništa, ali isto tako u svojim redovnim aktivnostima pokušavaju objasniti da je to pogubno i za biljni svijet, a samim tim i našu budućnost.
Ima više razloga zašto je ova radnja neprihvatljiva, napomenuo je viši stručni savjetnik Uprave za stručnu podršku razvoju poljoprivrede i ribarstva pri Ministarstvu poljoprivrede RH Ljubomir Duvnjak:
– Osim već spomenutog glavnog razloga, ugrožavanja ljudskih života i imovine, tu je još i ugrožavanje divljači, uništavanje mikroflore i faune u dijelu oraničnog sloja, gubitak potencijalne organske mase i ne manje važno zagađenje okoliša dimom. Važno je naglasiti, da se organizmi tla ne hrane samo mrtvom organskom materijom, neki od njih si i predatori. Što znači da između njih postoji „prehrambeni lanac“ i snažna borba za opstanak. Organizmi tla, osim što razgrađuju organsku materiju i izgrađuju humus, istodobno izlučuju i ugljični dioksid, organske kiseline i druge spojeve, koji „nagrizaju“ minerale tla, te tako oslobađaju hranjiva a ne samo iz humusa već i iz mineralnog dijela tla.
Ostatke nakon žetve svakako bi trebalo vratiti u tlo zbog toga, jer se danas u tlo vraća vrlo malo organske materije, poput zrelog stajnjaka. Imajući u vidu, da je odnos slame i zrna uglavnom 1:1, a spaljivanje slame i strništa gubitak je od oko 5-7 tona organske mase po ha. Prema istraživanjima tala, po jednom hektaru zemljišta srednje kvalitete u dubini od pet do dvadeset centimetara, nalazi se oko 140 kg algi i oko 10.000 kg raznih gljivica i bakterija. Također, po jednom hektaru zemljišta iste kvalitete i navedenoj dubini sloja zemljišta nalazimo oko 4.200 kg glista i drugih beskičmenjaka. Kada se uzmu svi navedeni parametri flore i faune, računajući i razgradnju bio mase, ukupna količina živih organizama bitnih za održavanje i opstanak prirodne plodnosti poljoprivrednog zemljišta iznosi oko 25.000 kg po hektar – podsjetio je Duvnjak napominjući da su sve te i druge činjenice objašnjenje zašto ne paliti strništa, odnosno ostatke usjeva nakon žetve, nego ih usitnjavati i zaoravati, kao što propis kaže.
– Tim činom radimo dugoročnu i nepovratnu ekološku štetu tlu i okolišu, u konačnici svima nama, stoga, ako želimo da svijet kakvog smo navikli gledati traje i dalje, neophodno je da pazimo na njega i jedni na druge -podcrtao je agronom Duvnjak.
(www.icv.hr, bs)