Virovitičanka Korana Kolec rodila kod kuće: Svoje treće dijete na svijet donijela u sigurnosti svoga doma

blank

U rane jutarnje sate 20. siječnja, težak 3150 grama i dugačak 50 centimetara, na svijet je došao Vilim Kolec. U sobi punoj ljubavi, potpore i hormona sreće, uz pomoć primalje i dvije doule, pridružio se majci, ocu i dvjema sestrama u novim životnim avanturama. U dnevnoj sobi. Jer, ovo je priča o kućnom porodu, ljubavi i snazi ženskog zajedništva i podrške u tom posebnom procesu, a s nama ju je podijelila zanimljiva, otvorena i osebujna sugovornica – Virovitičanka Korana Kolec.

Iako posljednju generaciju žena čiji je porod bio onaj kućni (što se 60 godina unatrag smatralo najnormalnijim) poznamo kao naše bake, tete i strine, štošta se od vremena rađanja njihove djece promijenilo, pogotovo u svijetu. Početkom 20. stoljeća moderna medicina je zbog svojih boljih zdravstvenih i higijenskih uvjeta promijenila tok što se odluke o mjestu rađanja tiče, pa je danas bolnica općeprihvaćeno mjesto dolaska djece na svijet. No, uvijek su postojale žene koje su se, iz svojih osobnih razloga, odlučile na porod u sigurnosti svoga doma.

Virovitička instruktorica yoge Korana Kolec, koja je svoje treće dijete na svijet donijela u svom obiteljskom domu, jedna je od njih. Kaže da se ta odluka nije dogodila u jednom trenutku, već je baš kao i dijete u majčinoj utrobi, rasla. Iako su dva prijašnja poroda koja ima iza sebe bila bolnička i po iskustvu nisu bila „idealna“, kaže kako ona nisu presudila u donošenju odluke o mjestu poroda, kod kuće.

– Imala sam dva poroda i nisu bili toliko teški, no trauma ne predstavlja samo ono ružno što se dogodilo, već traumu čini i sve ono lijepo što je izostalo, što se nije dogodilo, a trebalo je. Kroz moja prijašnja iskustva doživjela sam osjećaj nelagode, straha, neznanja i neinformiranosti tijekom poroda, što je u meni stvorilo veliku anksioznost – objašnjava ova majka troje djece.

Upravo zato, jer smatra da je najvažnije da se žena u svim fazama poroda osjeća sigurno, u kojem god okruženju bila – bolničkom ili kućnom, počela je razgovarati sa suprugom o tome kakav bi porod trebao biti te što žele od njega.

– Znali smo da ne želimo da se beba odvoji od mene odmah nakon poroda i da je ne vidimo neko vrijeme. Nismo željeli da se pupčana vrpca prereže neposredno nakon poroda te da se rade intervencije koje su mi se radile prije, poput zastarjele epiziotomije koju nisam tražila niti na nju bila upozorena – ističe Korana, napomenuvši kako je znala što želi i za sebe, ali i za dijete tijekom poroda.

VAŽNO SAMOPOUZDANJE I PODRŠKA SUPRUGA

Konačna odluka o kućnom porodu je došla nakon još jednog razgovora, ovoga puta s primaljom i doulama koje je Korana već neko vrijeme pratila na društvenim mrežama. Bio je to razgovor o hormonima, istima koji se pokreću i tijekom poroda, a koji su identični onima koji se pojavljuju tijekom spolnog odnosa, to jest začeća.

– Pokušajte zamisliti da vam netko dođe za vrijeme intimnog odnosa s partnerom, upali svjetlo i počne vam govoriti kako da se namjestite, što i kako da to radite. Mislim da bi se vrlo mali, neznatan broj ljudi uspio potpuno opustiti i izvesti odnos do kraja – kroz smijeh govori ova simpatična Virovitičanka o trenutku kada su ona i suprug odlučili da žele porod kod kuće.

Za supruga, o kojem govori s puno ljubavi, kaže da je činjenicu da će svojeg sina dočekati u toplini svog doma prihvatio odmah i bez ikakvog oklijevanja.

– Kad je ženska energija dovoljno snažna i odlučna, muškarac obično to prihvati. Tako je bilo i u našem slučaju. Njemu je bilo najvažnije da ja imam dovoljno samopouzdanja i da sam sigurna u svoju odluku. Moje samopouzdanje je davalo snagu njemu, a njegovo meni – iako govori blagim glasom iz njenih riječi osjeti se ta snaga i uvjerenje.

Osim supruga, bliže obitelji i nekolicine ljudi s kojima je komunicirala, za Koraninu ideju poroda kod kuće nije znao nitko drugi. S obzirom da joj je to bila treća trudnoća, mnogi su pretpostavili da će, kao i prijašnje dvije, i ona dočekati svoj epilog u bolnici. Tako da se nije postavljalo previše pitanja, a upravo to pitanje, „kakav porod želiš?”, trebalo bi se, smatra Korana, postaviti svakoj trudnici i ženi koja planira roditi. Ona smatra kako žena ima pravo zamisliti i htjeti točno kakav porod želi. U ovom slučaju izostanak pitanja i znatiželje je bio dobrodošao, jer za negativnu energiju, nepotrebne komentare i pokušaje odgovaranja nije bilo mjesta, kaže.

korana 1 copy

U STALNOM KONTAKTU S DOULAMA

Što se same „pripreme” za porod tiče, ovdje su veliku ulogu igrale primalja i doule (profesionalno obučene žene čija je uloga kontinuirano pružanje fizičke, emocionalne, ali i informativne pomoći tijekom svih faza trudnoće, poroda i postpartuma), čiji je tečaj ova virovitička instruktorica yoge prošla i koje su u sam proces aktivno bile uključene od samoga početka, to jest posljednjih nekoliko mjeseci Koranine trudnoće.

S primaljom i doulama bila je u neprestanom kontaktu do posljednjeg dana trudnoće – kroz poučne materijale i priče, pozive, videopozive i poruke. Osim mnoštvo riječi hvale za taj odnos pun potpore i razumijevanja, ističe i kako su žene koje se bave takvim i sličnim pozivima (primalje, doule, porođajne edukatorice, kao i shaitsu masažerke i thai masažerke) izuzetno intuitivne osobe.

To je dokazano 19. siječnja kada se Korana iz udobnosti svojeg kauča, dan prije termina poroda, dopisivala sa svojom doulom. Iako se osjećala sasvim u redu i nije se dogodilo ništa što bi dalo ikakve naznake da je porod blizu, poput pucanja vodenjaka, njena doula joj je rekla da će doći kod nje, objašnjava K. Kolec sa smiješkom na licu koji odaje divljenje i natruhu nevjerice nad „ženskom intuicijom.“

Upravo tijekom tog dopisivanja zvijezde su se posložile, doslovno i figurativno. U 16.30 sati, u vrijeme kada je Sunce ulazilo u znak Vodenjaka, Korani je krenula plodna voda, što je značilo da je njen mali Vodenjak spreman doći na svijet, kaže. Uzbuđenje je nadišlo strahove te je Korana, na prijedlog svoje doule, nastavila pratiti razvoj situacije, ali se i nastavila baviti standardnim životnim stvari koje bi i inače obavljala.

Dok se tim žena koje će je voditi kroz proces poroda vozio prema našem gradu, Korana je svojim kćerima napravila večeru te zamotana u najdražu dekicu gledala seriju. Dolaskom jedne od doula, počelo je spremanje za porod u vidu priprema potrebne opreme, poput plahti, nepropusnih podloga, čiste posteljine i odjeće. Oko 21.30 sati s mlađom kćeri utonula je u san iz kojeg ju je dva sata poslije nježno probudio suprug. Druga doula i primalja su stigle.

Ta noć je, prisjeća se Korana, bila izrazito vjetrovita, što je ona smatrala „dobrim znakom.“

– Velike stvari koje dolaze, čak i u mitskim pričama i filmovima, uvijek su bile popraćene velikim vjetrovima. Sjetila sam se filma „Čokolada” koji obožavam i u kojem je vjetar vrlo važan element. Gledala sam svjetlo na terasi koje se ljuljalo kao ludo i znala sam da je ovo noć u kojoj ću roditi i da će proći brzo. Kako je moja primalja rekla, noć je naša prijateljica jer donosi hormone koji opuštaju – prisjeća se.

HORMONI KOJI ŽIVOT ZNAČE

Dok su primalja i doule spavale u dnevnom boravku, a njen suprug i mlađa kći u spavaćoj sobi, Korani je nastupila bol. Iako je tijelo osjećalo tu neizbježnu nelagodu, pogled na svoje usnule voljene, te izvore podrške bilo je ono što ju je smirivalo. Upravo to, taj pogled na njihova uspavana tijela i sigurnost koju je imala dok ih je gledala, bio je ključ, esencija i „protuotrov“ svih njenih strahova, najvažniji sastojak, kako slikovito objašnjava. Iako je željela da budu s njom i da joj budu na raspolaganju i pomoći, imala je potrebu biti sama.

Nakon sat vremena „samoće”, šetanja i kretnji koje otvaraju zdjelicu, Korana se nakon tople kupke uputila u dnevni boravak u kojemu je bila upaljena jedna mala lampa koja je širila svoju toplu svjetlost, metafora za mali, ali sjajni život koji će uskoro obasjati prostoriju.

– Trudovi su mi postali dosta bolni, ali nisam nikoga još htjela buditi. Usprkos tome, moja doula se intuitivno probudila, kao i primalja. Otkad su se probudile, njih dvije su me gledale i komunicirale bez ijedne riječi. Ako bi nešto i pitale jedna drugu, to bi bilo jako tihim glasom i polaganim kretnjama – opisuje početke poroda Korana te dodaje kako su je pustile i da se sama namjesti u položaj koji joj je najbolje odgovarao.

– U prethodna dva poroda imala sam želju roditi na boku, no to mi nisu dopustili. U ovom porodu to sam uspjela. Budući da tijekom poroda ženi ‘izlaze’ van kralješci kako bi beba mogla izaći van, to je dosta bolno, ali na boku je bilo podnošljivo, čak i ugodno. Cure su me cijelo vrijeme masirale, davale mi da pijem vodu, jela sam med i datulje čiji su mi šećeri davali snagu – nježno se prisjeća te siječanjske noći.

Točno 12 sati nakon pucanja vodenjaka i sat vremena nakon početka poroda, u 4.28 h, maleni Vilim, prvorođeni sin Korane i Jurice Koleca došao je na svijet. Time se i Koranina intuicija, ona o duljini poroda, pokazala istinitom. Osim supruga rođenju mlađeg brata svjedočila je i Koranina mlađa kći, dok je starija kći odlučila tu noć provesti kod bake.

– Bilo je rano ujutro, još nije ni svanuo dan. Djevojke su zatvorile dnevni boravak i spustile zastore na prozore. Soba je bila puna hormona, doslovno su se osjetili. Ti hormoni koji se luče poslije poroda su nešto najljepše na svijetu, to je nešto što nikada nisam doživjela. Sjedili smo u tišini, ali ta tišina je bila toliko glasna zbog potpore koja se osjetila – prisjeća se te gotovo čarobne noći.

Nakon što su posteljici dali vrijeme da ispusti željezom i antitijelima za imunitet bogatu krv u Vilimovu, Jurica ju je prerezao, uz prisustvo i nadzor primalje i doula.

korana 4 copy

VAŽNOST PRIČANJA ‘O ONOM ŠTO BOLI’

Iako su bez ikakvih problema i velikih vremenskih odstupanja supružnici Kolec svoga sina odveli na prvi pedijatrijski pregled i cijepljenje, neugodno iskustvo doživjeli su, kaže Korana, kod ginekologinje. Korana je kao rodilja otišla na prvi pregled koji je obavezan nakon rođenja djeteta. Grub vaginalan pregled, popraćen neugodnim komentarima, postao joj je neugodna uspomena o kojoj, smatra Korana, ne treba šutjeti. Liječnica nije blagonaklono gledala na njen porod kod kuće, spominjala je i policiju i socijalnu službu, a sam postupak pregleda i „čišćenja“ obavila je jako grubo, sjeća se.

– Upravo zato je važno da o tome pričamo, da takvo ponašanje liječnika ili bilo kojeg drugog osoblja javne ustanove koji rade s ljudima koji trebaju pomoć na bilo koji način nije prihvatljivo – ozbiljno ističe, te dodaje kako su ostale interakcije s ljudima uključenima u ostale birokratske i službene procese bile pozitivne.

Nitko je nije gledao kao „čudakinju“. Dok je gospođa u matičnom uredu odradila upis djeteta bez ikakvih neugodnih komentara i pomogla koliko god je mogla, patronažna sestra je s velikim zanimanjem slušala i ispitivala o Koraninom kućnom porodu, čak je i pitala smije li joj uputiti žene koje joj se javljaju s interesom za porodom kod kuće te da ih ima u većem broju.

PREKRASNA METAFORA ZA CIJELO ISKUSTVO
Kućni porod je baš kao zlato koje iscjeljuje

Iako se danas i sama kroz svoj posao educira kako bi jednog dana mogla biti porođajna savjetnica, Korana žene koje joj se obrate najčešće uputi na svoju primalju ili doule jer je njeno iskustvo – jedinstveno.

– Ne kažem da je porod kod kuće za svaku ženu i ne mislim da je to dobro za svaku ženu, ali za mene je to bio najbolji izbor. Definitivno ohrabrujem svaku ženu koja se želi dublje upustiti u istraživanje o kućnom porodu. Ženama koje žele roditi doma ne bih davala nikakve savjete osim jednog, a to je da slušaju svoje srce. Ako ih porod u vlastitoj kući „zove”, onda je to svakako porod za njih.

Ukoliko pročitaju ovu priču ili priče mnogih drugih žena koje su se odlučile na ovaj tip poroda, puno toga mogu saznati što će im dobro poslužiti, a ima divnih doula i primalja na koje mogu računati od početka do kraja – odgovara Korana te na pitanje što danas misli o svojoj priči, o svom iskustvu kućnog poroda, bez oklijevanja i s blistavim osmijehom na licu odgovara:

– Ne postoji bolja stvar i bolja odluka u mom životu od odluke da imam kućni porod. Toliko trauma, toliko straha i nedoumica mi je riješio taj porod, dao mi nevjerojatno samopouzdanje na toliko puno načina, ne samo što se rađanja tiče, iako je ono vrlo visoko na ljestvici događaja života. Otad je prošlo skoro osam mjeseci, a ja se još uvijek uhvatim kako ne mogu spojiti sve misli i događaje od toga dana, jednostavno zato jer mi svaki dan „dolazi” nešto novo, nešto pozitivno i što je utjecalo na razvoj moje osobnosti i na izgradnju mnogih stvari koje će se zasigurno dogoditi u mom životu – objašnjava te nakon što poljubi Vilima u glavicu, kaže kako uspoređuje svoj porod s tehnikom „kintsugi”, znanu i kao „popravak zlatom”.

– Nakon što se polomljene keramičke stvari spoje lakom pomiješanim sa zlatnim prahom, i dalje se vidi da je zdjela pukla, ali to toliko predivno izgleda, još ljepše nego kad je bila cijela. Mislim da je to savršena metafora za kućni porod. On je zlato koje je spojilo sve one „potrgane” dijelove života u nešto puno ljepše. Povjerenje, sigurnost, nježnost, obazrivost, altruizam, empatija, sve one prekrasne ljudske osobine koje čovjek može pokazati prema drugom čovjeku, svima njima sam svjedočila te noći u našem dnevnom boravku. To je nešto što dobiješ, primiš i dijeli dalje. Za mene je to najvažniji dar koji sam dobila. Imam ga mogućnost dijeliti dalje i nadam se da ću kroz ovo što radim moći pomoći drugim ženama i dati im do znanja da porod ne mora biti trauma i ne mora biti bolan, te da su u hijerarhiji poroda najvažnije upravo one, svi drugi su ovdje samo kako bi ih podržali – zaključuje naša sugovornica.

(www.icv.hr, ea, foto: privatni album)