Temu ovotjedne emisije „Jedni za druge“ ICV radija posvetili smo Međunarodnom danu bijelog štapa koji je obilježen prošlog tjedna, a tijekom kojeg je posvećena potrebna pozornost slijepim osobama, odnosno upoznavanju društvene zajednice sa specifičnim potrebama i načinima funkcioniranja slijepih. Ujedno bio je to i dan kada se odala počast svim dostignućima ove populacije koja svakim danom postaje sve samostalnija.
Bijeli štap je prometni zaštitni znak slijepih u sve gušćem prometu, ali i pomagalo koje slijepima omogućuje samostalno kretanje na poznatom terenu. Inicijativu za korištenje bijelog štapa, kao zaštitnog znaka slijepih osoba u prometu, potječe još iz 1930. godine. No, tek nakon Drugog svjetskog rata bijeli štap i to kao tzv. dugi bijeli štap, počinje se koristiti kao pomagalo za kretanje slijepih.
Dan bijelog štapa prvi put je obilježen 1964. godine kada je Lyndon Johnson, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, taj dan proglasio Danom bijelog štapa. Republika Hrvatska se pridružila mnogobrojnim zemljama u obilježavanju Međunarodnog dana bijelog štapa 15. listopada 1996. godine kada je taj dan prerastao u Međunarodni dan slijepih. Osim što je prometni zaštitni znak slijepih u sve gušćem prometu, bijeli štap slijepima omogućuje samostalno kretanje na poznatom terenu. A da bi štap doista bio pomagalo, slijepa osoba mora proći tečaj poduke za samostalno kretanje, tijekom kojeg svladava osnove tehnike i vještine korištenja štapa, osnovna prometna pravila i konfiguraciju terena kojim će se samostalno kretati.
Svakodnevni problemi slijepih gotovo su nezamislivi onima koji vide i zbog toga oni trebaju stalnu pratnju osoba koje vide. Bijeli je štap produžena ruka slijepe osobe, sve ostalo što je izvan dosega toga štapa velika je nepoznanica, ali i opasnost za osobu koja ne vidi.
AKO NE VIDIMO, NISMO NEVIDLJIVI
„Ako ne vidimo, nismo nevidljivi“ moto je ovogodišnjeg obilježavanja Dana bijelog štapa koji je prošlog tjedna 12. listopada prigodno proslavljen i u prostorijama Udruge slijepih i slabovidnih osoba Virovitičko-podravske županije. Iako je bijeli štap „produžena ruka“ slijepe osobe te općepoznati simbol i najveća pomoć u njihovoj neovisnosti i svakodnevnom životu, kroz jedan zanimljiv projekt „Sigurni koraci“ slijepim osobama naše županije ukazala se prilika za jedan drugačiji tip pomoći, odnosno pomoć videćeg pratitelja. Zahvaljujući tom projektu Udruga slijepih i slabovidnih osoba VPŽ danas svojim članovima u dobi od 18 do 65 godina, točnije za njih 15 na području Slatine i Orahovice može olakšati potrebe i obveze poput odlaska k liječniku, pomoći kod plaćanja računa, nabave namirnica, pomoći u kućanskim poslovima i drugo.
POTREBNE USLUGE
– Opredijelili smo se za područje Slatine i Orahovice zato što su naši članovi na neki način zanemareni u određenim uslugama. Nikada nismo imali financijskih sredstava da i njih uključimo u projekte. Sada nam se, s projektom „Sigurni koraci“, za to pružila idealna prilika – objašnjava predsjednica Udruge slijepih i slabovidnih VPŽ Valentina Markovinović te dodaje kako je inicijalna reakcija potencijalnih korisnika na početku zato bila – blaga zbunjenost.
– Slijepim i slabovidnim osobama treba malo vremena da steknu povjerenje. Uistinu je bitno da korisnik i pratitelj „kliknu“. Slijepa osoba drugoj osobi, na koju se treba osloniti da joj pomogne, daje veliko povjerenje. Slijepa osoba se uz pratitelja mora osjećati u svakom pogledu sigurno. To se odnosi i na kretanje u prostoru, obavljanje svakodnevnih, ali odgovornih stvari poput dizanja novca s bankomata ili plaćanja računa. To je niz čimbenika koji se moraju ispuniti kako bi se ostvarilo povjerenje i izgradio dobar odnos – ističe V. Markovinović.
Dobar odnos, pun povjerenja, kroz projekt su ostvarili korisnik Nikola Ristić i videća pratiteljica Gordana Hrgetić. Orahovčanin Nikola za projekt je saznao preko Valentine Markovinović te je odmah pristao biti uključen. Jedan od razloga: pitanje prijevoza.
– Svatko tko ima problem s vidom zna koliko je bilo kakvo putovanje organizacijski zahtjevno. Kad putuješ, važno je znati tko i gdje će te dočekati. Tada se postavlja pitanje može li ta osoba uopće doći, ovisiš o drugima i o njihovom rasporedu. Sada, uz uslugu videćeg pratitelja je potpuno drugačije i jednostavnije. Kada zbog potreba Udruge trebam u Viroviticu, Gordana i ja se dogovorimo kada će doći po mene, sjednem u auto i vozim se kao pravi direktor – smije se ovaj mladi obrtnik te šaljivo nastavlja kako se ipak vozi na prednjem sjedalu auta.
Na Nikolinu pozitivnu energiju i humor nemoguće je ostati ravnodušan, pa saznanje da se ovaj dvojac dobro slaže ne iznenađuje.
– Mi smo odmah kliknuli i počeli pričati. Kada se zapričamo vrijeme brzo prođe, zapravo leti. Prilikom dolaska u Viroviticu mislio sam da smo tek prošli Čačince, a zapravo smo već ulazili u grad – svoj odnos s Gordanom objašnjava Nikola.
Iako usluge videćeg pratitelja osobno koristi samo za putovanja izvan Orahovice, Nikola smatra kako ovaj tip pomoći dobro dođe u svim životnim situacijama, od odlaska k liječniku, u kupnju, pomoći u kući.
– Sada, iz prve ruke znam kako ona funkcionira, smatram da je pomoć videćeg asistenta prijeko potrebna svima koji ne vide, bez ikakve sumnje. Najgore bi bilo da nas „naviknu“ na tu opciju i onda je ukinu. Ostat ćemo mi i dalje živi, naravno, no gorak okus ostavlja činjenica da postoje sredstva i platforma koja nam omogućava pomoć i da ta pomoć u bilo kojem trenutku može prestati biti dostupna – zaključuje Nikola.
Svi su svjesni da projekt ima svoj rok – završava u ožujku 2023. godine, a njihove će potrebe ostati, pa i povećati se, pa je svima ovo iskustvo važno jer ga žele nastaviti i nakon isteka roka.
S njim se slaže i njegova videća pratiteljica, Gordana Hrgetić, rođena Virovitičanka koja živi u Markovcu. U projekt „Sigurni koraci“ uključila se na inicijativu predsjednice Udruge slijepih i slabovidnih osoba VPŽ Valentine Markovinović te s prethodnim iskustvom u ovakvom načinu pružanja pomoći.
– Budući da imam vozačku dozvolu i prijašnje iskustvo rada s osobama u potrebi, odlučila sam sudjelovati. Prošla sam jednodnevnu obuku Hrvatskog saveza slijepih te dobila i proučila literaturu koja mi je dala veći uvid u način funkcioniranja slijepih i slabovidnih osoba. Iako je knjiga jedna stvar, a stvarni život nešto drugo, u praksi se to sve brzo ‘pohvata’. S obzirom da već imam iskustva s ovakvim projektima, znala sam kako će „ljudski“ dio posla izgledati – kaže Gordana, videći pratitelj.
Njezin radni dan traje osam sati, a veliki dio otpada na vožnju. I doslovno brojanje kilometara.
MUKE PO KILOMETRU
Naime, po projektu „Sigurni koraci“ videći pratitelj ima određeni broj kilometara koje mjesečno smije prijeći kako bi odradio svoj posao. Točnije, tisuću kilometara. Iako na prvu to zvuči puno, kada se u obzir uzme činjenica da je korisnika 15 i da svi trebaju usluge prijevoza, matematika na kraju ne pokazuje najsretniji rezultat.
– Samo u jednom danu na to da dođe po mene, odveze me u Viroviticu i vrati kući Gordana „potroši“ više od 200 kilometara. Koliko god je ovaj projekt jedan plus, u široj slici nam zapravo ne pruža toliko puno. Da nas 15 korisnika živimo 50 metara jedni od drugih, ne bismo ni znali kako potrošiti tih tisuću kilometara. Ovako je to dosta zahtjevno i bilo bi bolje da nema te ograničenosti koja i nas sputava, jer svaki od nas također računa koliko će kilometara „uzeti“ za sebe, a koliko će onda ostati za druge – kaže Nikola, a s time se slaže i Gordana. Planiranje puta je prioritet, računanje kilometraže i satnice, kako bi ispoštovala uvjete, a opet osigurala da nitko ne ostane uskraćen za uslugu.
– Imamo korisnika iz Mikleuša kojeg jednom mjesečno vozim u Zagreb na KBC Rebro po lijek. To je dosta kilometara, ali imamo i korisnike iz Slatine i okolnih mjesta koji prelaze kratke relacije, pa sve to moram uračunati kada radim mjesečni raspored. Sad sam se već uhodala – zaključuje G. Hrgetić.
Iako je zbog postavljenih parametara što se kilometraže tiče projekt „Sigurni koraci“ pomalo zahtjevan, naši sugovornici su, kažu, svjesni da je u isto vrijeme on i pomak i dobar početak.
– Svi smo mi, kada smo bili mlađi, prolazili muke putovanja. Roditelji su se organizirali kako su mogli i znali. Budili smo se usred noći kako bi išli na vlak, sjedili na klupi ispred bolnice i čekali da se otvori. Činjenica da jedan od nas, netko iz nove generacije, ne mora prolaziti što smo mi prolazili je zaista pomak. Pomak, ali i prilika za nešto još bolje u budućnosti – optimistično zaključuje N. Ristić.
Moderna tehnologija ovoj populaciji uvelike olakšava život, ali i nadalje, bez obzira na suvremena poboljšanja, postoje specifične potrebe koje se mogu rješavati samo neprekidnim radom i pomaganjem svakom pojedincu pogođenom ovom vrstom invaliditeta.
Neophodno je stoga stalno praćenje potreba i problema slijepih osoba jer se uz svakodnevni napredak tehnologije i poboljšanja olakšava svakodnevica i unaprjeđuje kvaliteta njihovog života. Jedan od najvažnijih preduvjeta neovisnog življenja svake osobe, pa tako i slijepe osobe i osobe s oštećenjem vida je mobilnost. Nadamo se stoga da će im ovaj projekt „Sigurni koraci“, ali i svi budući koje će prijaviti na natječaje uvelike pomoći.
(www.icv.hr, rtk)