„Ako ne vidimo, nismo nevidljivi“ moto je ovogodišnjeg obilježavanja Dana bijelog štapa koji je u utorak, 12. listopada, prigodno proslavljen u prostorijama Udruge slijepih i slabovidnih osoba Virovitičko-podravske županije. Iako je bijeli štap „produžena ruka“ slijepe osobe te općepoznati simbol i najveća pomoć u njihovoj neovisnosti i svakodnevnom životu, kroz projekt „Sigurni koraci“ slijepim osobama naše županije ukazala se prilika za jedan drugačiji tip pomoći, odnosno pomoć videćeg pratitelja.
Riječ je o projektu koji je vrijedan 358.290 kuna, koji je u 85-postotnom dijelu financiran sredstvima Europskog socijalnog fonda te s 15 posto sredstvima iz Državnog proračuna. Zahvaljujući projektu, Udruga slijepih i slabovidnih osoba VPŽ danas svojim članovima u dobi od 18 do 65 godina, točnije za njih 15 na području Slatine i Orahovice može olakšati potrebe i obveze poput odlaska k liječniku, pomoći kod plaćanja računa, nabave namirnica, pomoći u kućanskim poslovima i drugo.
POTREBNE USLUGE
– Opredijelili smo se za područje Slatine i Orahovice zato što su naši članovi na neki način zanemareni u određenim uslugama. Nikada nismo imali financijskih sredstava da i njih uključimo u projekte. Sada nam se, s projektom „Sigurni koraci“, za to pružila idealna prilika – objašnjava predsjednica Udruge Valentina Markovinović te dodaje kako je inicijalna reakcija potencijalnih korisnika na početku zato bila – blaga zbunjenost.
– Slijepim i slabovidnim osobama treba malo vremena da steknu povjerenje. Uistinu je bitno da korisnik i pratitelj „kliknu“. Slijepa osoba drugoj osobi, na koju se treba osloniti da joj pomogne, daje veliko povjerenje. Slijepa osoba se uz pratitelja mora osjećati u svakom pogledu sigurno. To se odnosi i na kretanje u prostoru, obavljanje svakodnevnih, ali odgovornih stvari poput dizanja novca s bankomata ili plaćanja računa. To je niz čimbenika koji se moraju ispuniti kako bi se ostvarilo povjerenje i izgradio dobar odnos – ističe V. Markovinović.
Dobar odnos, pun povjerenja, kroz projekt su ostvarili korisnik Nikola Ristić i videća pratiteljica Gordana Hrgetić. Orahovčanin Nikola za projekt je saznao preko Valentine Markovinović te je odmah pristao biti uključen. Jedan od razloga: pitanje prijevoza.
– Svatko tko ima problem s vidom zna koliko je bilo kakvo putovanje organizacijski zahtjevno. Kad putuješ, važno je znati tko i gdje će te dočekati. Tada se postavlja pitanje može li ta osoba uopće doći, ovisiš o drugima i o njihovom rasporedu. Sada, uz uslugu videćeg pratitelja je potpuno drugačije i jednostavnije. Kada, zbog potreba Udruge trebam u Viroviticu, Gordana i ja se dogovorimo kada će doći po mene, sjednem u auto i vozim se kao pravi direktor – smije se ovaj mladi obrtnik te šaljivo nastavlja kako se ipak vozi na prednjem sjedalu auta.
Na Nikolinu pozitivnu energiju i humor nemoguće je ostati ravnodušan, pa saznanje da se ovaj dvojac dobro slaže ne iznenađuje.
– Mi smo odmah kliknuli i počeli pričati. Kada se zapričamo vrijeme brzo prođe, zapravo leti. Prilikom dolaska u Viroviticu mislio sam da smo tek prošli Čačince, a zapravo smo već ulazili u grad – svoj odnos s Gordanom objašnjava Nikola.
Iako usluge videćeg pratitelja osobno koristi samo za putovanja izvan Orahovice, Nikola smatra kako ovaj tip pomoći dobro dođe u svim životnim situacijama, od odlaska k liječniku, u kupnju, pomoći u kući.
– Sada, iz prve ruke znam kako ona funkcionira, smatram da je pomoć videćeg asistenta prijeko potrebna svima koji ne vide, bez ikakve sumnje. Najgore bi bilo da nas „naviknu“ na tu opciju i onda ju ukinu. Ostat ćemo mi i dalje živi, naravno, no gorak okus ostavlja činjenica da postoje sredstva i platforma koja nam omogućava pomoć i da ta pomoć u bilo kojem trenutku može prestati biti dostupna – zaključuje Nikola.
Svi su svjesni da projekt ima svoj rok – završava u ožujku 2023. godine, a njihove će potrebe ostati, pa i povećati se, pa je svima ovo iskustvo važno jer ga žele nastaviti i nakon isteka roka.
S njim se slaže i njegova videća pratiteljica, Gordana Hrgetić, rođena Virovitičanka koja živi u Markovcu. U projekt „Sigurni koraci“ uključila se na inicijativu predsjednice Udruge slijepih i slabovidnih osoba VPŽ Valentine Markovinović te s prethodnim iskustvom u ovakvom načinu pružanja pomoći.
– Pošto imam vozačku dozvolu i prijašnje iskustvo rada s osobama u potrebi, odlučila sam sudjelovati. Prošla sam jednodnevnu obuku Hrvatskog saveza slijepih te dobila i proučila literaturu koja mi je dala veći uvid u način funkcioniranja slijepih i slabovidnih osoba. Iako je knjiga jedna stvar, a stvarni život nešto drugo, u praksi se to sve brzo ‘pohvata’. S obzirom da već imam iskustva s ovakvim projektima, znala sam kako će „ljudski“ dio posla izgledati – kaže Gordana, videći pratitelj. Njen radni dan traje osam sati, a veliki dio otpada na vožnju. I doslovno brojanje kilometara.
MUKE PO KILOMETRU
Naime, po projektu „Sigurni koraci“ videći pratitelj ima određeni broj kilometara koje mjesečno smije prijeći kako bi odradio svoj posao. Točnije, tisuću kilometara. Iako na prvu to zvuči puno, kada se u obzir uzme činjenica da je korisnika 15 i da svi trebaju usluge prijevoza, matematika na kraju ne pokazuje najsretniji rezultat.
– Samo u jednom danu na to da dođe po mene, odveze me u Viroviticu i vrati kući Gordana ‘potroši’ preko 200 kilometara. Koliko god je ovaj projekt jedan plus, u široj slici nam zapravo ne pruža toliko puno. Da nas 15 korisnika živimo 50 metara jedni od drugih, ne bi ni znali kako potrošiti tih tisuću kilometara. Ovako je to dosta zahtjevno i bilo bi bolje da nema te ograničenosti koja i nas sputava, jer svaki od nas također računa koliko će kilometara ‘uzeti’ za sebe, a koliko će onda ostati za druge – kaže Nikola na kojega se nadovezuje Gordana. Planiranje puta je prioritet, računanje kilometraže i satnice, kako bi ispoštovala uvjete, a opet osigurala da nitko ne ostane uskraćen za uslugu.
– Imamo korisnika iz Mikleuša kojeg jednom mjesečno vozim u Zagreb na KBC Rebro po lijek. To je dosta kilometara, ali imamo i korisnike iz Slatine i okolnih mjesta koji prelaze kratke relacije, pa sve to moram uračunati kada radim mjesečni raspored. Sad sam se već uhodala – zaključuje G. Hrgetić.
Iako je zbog postavljenih parametara što se kilometraže tiče projekt „Sigurni koraci“ pomalo zahtjevan, naši sugovornici su, kažu, svjesni da je u isto vrijeme on i pomak i dobar početak.
– Svi smo mi, kada smo bili mlađi, prolazili muke putovanja. Roditelji su se organizirali kako su mogli i znali. Budili smo se usred noći kako bi išli na vlak, sjedili na klupi ispred bolnice i čekali da se otvori. Činjenica da jedan od nas, netko iz nove generacije, ne mora prolaziti što smo mi prolazili je zaista pomak. Pomak, ali i prilika za nešto još bolje u budućnosti – optimistično zaključuje N. Ristić.
(www.icv.hr, eat)