Vremena se mijenjaju, a s njima i navike ljudi. Naime, svjedoci smo sve većih informatičkih mogućnosti, što je u svakom slučaju dobro. Često puta znamo čuti da starija populacija govori….“mi smo se nekad igrali s drvenim puškama, nosili praćke u džepu, penjali se po drveću, a vidi sad, djeca se zabiju ispred kompjutora i tako im prođe djetinjstvo…..“. Nismo to jednom čuli i koliko se god to u ovo današnje vrijeme tehnologije čini blesavim, ipak nosi neku istinu.
Dakako, ne pada nam na pamet da se igramo s drvenim puškama, ali ipak postoje neki lijepi oblici ispunjavanja slobodnog vremena, a koji su svoju najveću ekspanziju doživjeli sredinom prošlog stoljeća, pogotovo 70-tih i 80-tih. Pogađate, radi se o stripu, koji ne samo da je bio jedan od osnovnih artikala svakog klinca, ali i starijih „klinaca“, nego je bio i ostao cijela institucija, jer nije prošao dan, a da mnoštva ne vise oko kioska i gledaju je li izašao novi broj „Alana Forda“, „Dijabolika“, „Mikijevog almanaha“, a kasnije i „Stripoteke“, „Zagora“, „Komandanta Marka“, Velikog Bleka“, Tex Willera“ i još puno poslastica te vrste.
Osim toga, bile su i redovne trampe stripova, beskonačni razgovori o doživljajima junaka stripova i doslovce kolektivna čitanja, jer klinci su se okupljali ispred kuća, na igralištima i drugdje i čitali… Što bi danas mnogima bilo „van pameti“.
No ipak, i danas u cijelom svijetu postoje zaljubljenici u tu umjetnost koji će vam rado otvoriti svoje ormare i pokazati kolekcije stripova koje brižno čuvaju. Velika većina tih knjižica izgleda kao da je „danas kupljena“. Ima ih i u našoj blizini, a mi smo, tragajući za takvim „vječnim klincima“, nabasali na jednog od najstrastvenijih kolekcionara stripova, ne samo u našoj županiji, nego i puno šire.
Tim povodom, put nas je odveo u naselje Terezino Polje u općini Lukač, jer tamo živi Slobodan Petković, svima znan kao Bobo. I prije nego smo ušli u kuću, dočekao nas je na ulaznim vratima, otvorio prtljažnik svog automobila i pokazao oko 400 komada raznih stripova, što je također dio njegove kolekcije.
– Ovi su malo novijeg datuma, a ono najvrijednije držim unutra – rekao nam je, a mi smo odmah pošli za njim, skoro na prstima, kao Indiana Jones u potrazi za nekim blagom. Bobo je otvorio čarobni ormar, a iz njega su bljesnuli najvrjedniji brojevi „Alana Forda“, „Bleka“, „Marka“, „Zagora“…
– Ovo što vam sad pokazujem izuzetna je vrijednost i zasigurno bi za sve stripove koje posjedujem mogao, u slučaju da ih prodam, kupiti novi Mercedes. Naravno, one najvrjednije primjerke ne bih prodao ni da sam kruha gladan – upozorio nas je Bobo, onako, u slučaju da nam padne na pamet da ga tražimo da nam proda neki od stripova.
Zanimalo nas je koji je bio prvi strip, okidač strasti koja ga ne pušta ni u 44. godini života.
– Prvi strip u životu dobio sam od brata kada mi je bilo 7 godina. Radi se o prvom broju „Tex Willera“ koji se zove „Četiri obračuna“ i koji datira iz 1968. godine. Kada sam uzeo taj strip u ruke, kao da se dogodila neka čarolija. Jednostavno se nisam od njega mogao odlijepiti, ali isto tako htio sam više, pa sam redovno počeo kupovati stripove, što i dan danas činim. No velika razlika u kvaliteti stripova je nekad i sad.
Dobro je znano da su umjetnici koji su stvarali stripove od njihovih početaka odavno umrli, a s njima je otišla i ona nenadmašna kvaliteta stripa. Sada su stripovi daleko slabije kvalitete, no ipak, kad nema drugih dobri su i ti, a i podsjećaju na one prave iz 60-tih, 70-tih i 80-tih godina – rekao je Bobo koji za posebne razgovore o stripovima ima i posebno društvo, također jake kolekcionarima stripova.
– Radi se o Luki Paperši iz Zagreba i Bartolu Brandiću iz Siska, ali i o velikom znalcu i kolekcionaru doktoru Ivici Velesu iz Virovitice. To su ljudi od kojih se puno može saznati i naučiti, a dijelim s njima istu strast i ljubav prema stripu. Obični „smrtnici“ strip pročitaju pa ga bace ili s njim potpale vatru, neki ga nemarno drže na tavanu ne bi li ga možda još koji put pročitali, ali mi ga pazimo i mazimo kao oko u glavi i, što je najvažnije, nikom ne posuđujemo. Svi su dobrodošli ako žele vidjeti ili pročitati stripove, ali samo u mojoj kući i to s pažljivim listanjem stranica i, naravno, čistim rukama. Jer strip mora izgledati kao da je jučer izišao iz tiskare – upozorio nas je Bobo i iz „čarobnog ormara“ izvadio prvi broj „Alana Forda“ iz 1970. godine: „Grupa TNT“.
S obzirom da znamo o čemu se radi i da nitko od nas nikad nije držao taj prvi broj zasigurno najpopularnijeg stripa ikad, remek djela Luciana Secchia koji je radio pod pseudonimom Max Bunker, na čas nam je zastao dah jer uistinu se tu radi o ‘svetom gralu’ strip umjetnosti.
– Taj strip nema cijenu, ali ako već želite znati po koliko se prodaju raritetni stripovi, onda ću vam reći da se tu radi o iznosu od 150 do 500 eura po stripu. Konkretno, Lunov Magnus strip “Zagor“ “Blago crvene planine“ u ovakvom stanju kakvog ja imam doseže iznos od 500 eura. Možda vam to čudno zvuči, ali ako vam kažem da je u svijetu najskuplji strip dosegao cijenu u od milijun dolara, onda vam je sve jasno. Naravno, radi se o kolekcionarskoj cijeni koju su samo oni i spremni ponuditi. Većina ljudi bi s tim istim stripom u najboljem slučaju tjerala muhe, ali tu je razlika između ljubitelja i kolekcionara i onih koji to nisu – podučio nas je Bobo koji je u invalidskoj mirovini jer je radeći u Njemačkoj teško stradao u prometnoj nesreći.
– Tim više mi ljubav prema stripovima, ali i mnogobrojna poznanstva s ljubiteljima te vrste umjetnosti pomažu da lakše podnesem rane od nesreće koje mi još nisu u potpunosti zacijelile. Živim s majkom i ocem koji pretpostavljate, nisu ljubitelji stripova, a ja ih do sad nisam uspio ‘preobratiti’, iako se trudim – kroz smijeh je rekao Slobodan Petković Bobo iz Terezinog Polja te nam na rastanku poklonio strip „Veliki Blek“, ali naravno ne raritetni, nego onaj jeftiniji primjerak. Sigurni smo da ćemo još koji put svratiti kod njega da nastavimo gdje smo stali i ponovno se susretnemo s junacima stripova koji će u usporedbi s nama, zauvijek ostati mladi. (www.icv.hr, bs)