U svakom mjestu postoji netko poseban. Onaj kojemu prioritet nikad nije on sam, nego cijela zajednica, od školaraca do umirovljenika iz svog, ali i okolnih naselja.
Junak naše priče, 54-godišnji Darko Hranj, nikad za sebe neće reći da je po ičemu poseban, nego sasvim prosječan, te da sve što čini, čini od srca i da je to posve normalno. Radi kao domar u Općini Mikleuš i slobodno se može reći da je to idealno radno mjesto za ovog čovjeka bez radnog vremena.
– Inače sam završio školu za poljoprivrednog tehničara što mi je uvelike pomoglo da naučim dosta praktičnih poslova oko poljoprivrede i mehanizacije što je u ruralnim područjima poput našeg itekako važno – započeo je Darko priču o sebi u svojoj ”kancelariji”, radionici u sklopu zgrade Općine Mikleuš.
– Ovdje inače svaki dan pravim plan što ću danas raditi, mada nikad ne možete sve planirati, tako da se moje radno vrijeme često protegne i do kasno u noć – rekao nam je Darko koji kao domar radi od 1994. godine, a svoj radni vijek započeo je 1988. u poduzeću “Voće” Orahovica.
– Bilo je to davno, ali nije dugo trajalo, jer, kao što znamo, uskoro je trebalo uzeti oružje u ruku i braniti domovinu Hrvatsku. Inače sam dragovoljac u sklopu 136. slatinske brigade – rekao je, a mi smo ga odmah upitali za njegovo zanimljivo prezime – Hranj.
– E to je priča za sebe. U biti, naše prezime se pisalo Hrajn, no poslije drugog svjetskog rata to prezime bi zvučalo previše njemački, a i sami znamo situaciju kako je prolazio njemački živalj dolaskom partizana, pa smo se upisali kao Hranj jer je to zvučalo pomalo slovenski. Šta se može, bila su takva vremena, no zadovoljan sam svojim prezimenom – našalio se ovaj duhoviti čovjek koji bi pričao o svemu i svačemu, ali nikako o onom najvažnijem, o njegovom izuzetno empatičnom i humanom biću.
– Ma to nije baš tako kako se priča. Ljudi me previše hvale, a ja sam tek običan prosječni čovjek koji tu i tamo pomogne kad ustreba. To sam naslijedio od svog pokojnog oca koji je također cijelo vrijeme bio na usluzi svima onima koji su trebali bilo kakvu pomoć – i tu je zastao, a oči su mu se napunile suzama.
– Jako sam volio svog oca pa i dan danas osjećam neizmjernu tugu što ga više nema, iako znam da je on uvjek tu negdje i da prati svaki moj korak. Možda je ta potreba da nastavim tamo gdje je on stao jedan od razloga zašto sam 24 sata na raspolaganju svima kojima nešto treba – rekao je, a to smo i čekali, jer sada više nije mogao izbjeći odgovor na glavno pitanje, što i kako radi i zašto je poseban.
– Moje radno mjesto je “Marica za sve”. Kažu za mene da sam “desna ruka” načelnika općine Mikleuš Roberta Grabara, a kako i ne bi bio kad poznam sve i svakog i često put čujem: “Ej Darko, jel možda poznaješ Petra, Stipu ili Marka”. Naravno da ih poznajem. Ma šta poznajem, pa svaki dan se vidimo. Inače moj posao je od čistača, portira, majstora svih struka, a veliki dio vremena odlazi mi i na javne radove, a to je uređenje groblja, zelenih površina i okućnica. Morate znati da se tu radi o četiri naselja u sklopu naše općine, jer osim Mikleša, tu su i Četekovac, Balinci, Čojlug i Borik, tako da skoro svaki dan cirkuliram tim naseljima u sklopu općine – priča nam Darko i dodaje da je uglavnom riječ o košnji trave ili čišćenju te sličnim poslovima.
– Ali već kada smo na terenu na usluzi smo i mještanima jer nemali broj puta im trebamo puno toga objasniti ili ih uputiti u pojedine institucije, tim više što ima puno starijih mještana koji dosta toga ne znaju. Ma dobro, nisam ni ja baš mlad niti informatički osviješten, ali ima me svugdje, od Slatine, Virovitice do Orahovice, pa i do mog rodnog grada Osijeka ako ustreba. Nekad je to čisto poslovno, a često puta me netko od mještana zamoli da ga odvezem kod liječnika ili u Gradsku upravu, Općinu, na tržnicu, bilo kuda. Nema problema jer moj stari Audi je još uvijek u dobroj formi, a u njemu ima mjesta i za ljude i za ”cekere”. Nije mi teško i čini mi zadovoljstvo jer volim se družiti s ljudima, razgovarati s njima i pomoći im. Kažu neki da volim puno pričati, ali znam puno i slušati i itekako pamtiti, tako da stalno u glavi vrtim evidenciju svega onog što moram obaviti. Jer dok čekam da se baka i djeda spremaju da ih odvezem u Slatinu, vidim da im nedostaje par crijepova na krovištu i eto mene drugi dan s crijepom u prtljažniku. Tu se ne radi o velikim financijama, a bilo bi mi teško noću zaspati znajuć da će im prokišnjavati krov ili se zbog dotrajalosti srušiti kapija. Sve to treba dovesti u red jer nisu oni krivi što žive sami s malom mirovinom. Tu ne mogu ništa učiniti, ali im zato mogu pomoći u onome što znam. Često puta zbog lošeg vida ti starčeki ne mogu očitati ni brojila za vodu, pa valjda mi nije teško i to učiniti dok sam tamo – otkrio nam je tek dio svojih djelatnosti Darko kojega smo upitali da li je usamljen u tome što čini ili ima još onih sličnih njemu.
– Ma ima ljudi koji žele pomoći, ali nema ih dovoljno jer, ili nemaju vremena, ili energije, a na žalost ima i onih koji nemaju volje il osjećaja da to učine. Ni tu se ne može ništa mjenjati jer netko je ovakav, a drugi onakav, takve nas je Bog stvorio. Ne mogu reći da ih osuđujem, ali kako ostati gluh na molbu da nekom u potrebi ne odeš u ljekarnu po ljekove ili u nabavku potrebnih namirnica. Za mene su to normalne stvari jer vremena ima i za moju obitelj i za sve druge obitelji kojima je nešto potrebno. Ako se ne stigne sve danas, pa i sutra je dan i prekosutra – rekao nam je ovaj poseban i skroman čovjek.
– Najveća i najljepša moguća nagrada je osmijeh na licu, riječ hvala i bezgranično povjerenje onih koji te vole kao sina. Nema većeg. To liječi sve bolesti i osobne frustracije, budiš se sretan i cijeli dan si raspoložen. Osjećaj da koristiš zajednici je nenadomjestiv i predlažem svakom da ga proba. Ako se nakon toga ne budu osjećali dobro, nek slobodno dođu ovamo i kažu: “Darko zeznuo si nas”. Prihvaćam izazov, a moja velika želja je da nas ima što više, ovakvih poput mene sasvim prosječnih i normalnih ljudi – rekao nam je ovaj “dobri duh” Mikleuša, Darko Hranj.
(www.icv.hr, bs)