ŽIVOT POSVETIO GLAZBI Rudolf Halupa ove godine proslavio 80. rođendan i 15 godina aktivnog djelovanja u Udruzi „Češka beseda“ Virovitica

blank

Glazbeni odgoj nekima s više sluha bio je omiljeni predmet u školama, a neki su pak sa sata glazbenog bježali kao mnogi s matematike. No reći će neki, puno ovisi o nastavnicima, o tome koliko oni uistinu vole i cijene nastavni predmet koji predaju. I uistinu, po svom iskustvu možemo utvrditi da je to točno, a jedan od takvih nastavnika zacijelo je bio virovitički glazbenik, glazbeni pedagog, umirovljeni nastavnik glazbe Rudolf Halupa ili kako ga većina zove – Ruda ili Rudi. Predavao je on davnih godina prošlog stoljeća paralelno u Glazbenoj školi Jan Vlašimsky i OŠ Vladimira Nazora.

O ovom glazbenom genijalcu češkog roda koji je odrastao u svom rodnom Daruvarskom Brestovcu i koji je šezdesetih došao u Viroviticu i tu ostao, puno se zna, a tim više je bilo teško i odabrati uvod u ovu malu priču, jer odakle krenuti, kad je Ruda sveprisutan, kada je o glazbi riječ, bio i ostao. Osim djelovanja u Glazbenoj i Osnovnoj školi bio je dugogodišnji dirigent i voditelj u HPD-u Rodoljub, sudionik vjerojatno većine glazbenih događaja u gradu i okolici, bilo kao glazbenik, organizator, stručni suradnik ili niz drugih uloga. Teško je napisati dobar uvod, pogotovo kad još k tome znamo da se ne voli hvaliti svojim dugogodišnjim glazbenim djelovanjima, pogotovo ne onima davnim.

– Svi me to ispituju, a ja se ne želim previše vraćati u te dane, bilo pa prošlo, tko zadovoljan tko ne. Valja pričati o sadašnjosti, jer treba živjeti 24 sata dnevno, a ja sam jedan od tih – rekao nam je na početku našeg susreta Rudolf Halupa koji uistinu zna kako i u 80-toj godini života valja iskoristiti dan, jer obveza, al onih „slatkih“ ima svakodnevno u Udruzi „Češka beseda“ iz Virovitice gdje je glazbeni voditelj i član Upravnog odbora. Taman dok je zaustio da govori o tome čime se itekako ponosi i što mu daje izrazito zadovoljstvo, mi smo ga ipak još malo isprepadali sa nekim sjećanjima koje sežu u za mnoge ne tako daleku prošlost. Naime u svom istraživanju poimanja glazbe, krajem 80-ih put ga je nanio i u prigradsko naselje Milanovac.

-Ajde… o tome možemo, jer to me još nitko nije pitao. Tih godina, a radi se o kraju 80-ih, napustio sam, nakon 30 godina aktivnog rada, HPD „Rodoljub“. Odluku sam donio sam, jer smatrao sam da u svom glazbenom hodočašćenju moram dotaći još neke segmente, da bi na kraju kompletno mogao zaključiti svoju glazbenu, ujedno i životnu priču, jer moj život je uglavnom glazba. Tada je u Milanovcu došlo do ideje da se oformi KUD koji se ako se dobro sjećam zvao „Izvor“. Navodno je to ime koristio i davni KUD koji je djelovao u tom naselju. I uistinu, nastao je KUD u kojem sam proveo lijepo i zanimljivo vrijeme izvodeći tradicijske pjesme naših krajeva, ali na malo moderniji način, jer svi znamo tadašnji značaj zastupljenost sintesajzera u svim vidovima popularne glazbe. I tako, tijekom jednog nastupa, tamošnji ugostitelj Josip Šulentić pozvao nas je da malo zasviramo i u njegovom ugostiteljskom objektu „Karaka“. Rekoh sam sebi, zašto ne. Malo smo dotjerali imidž, upotpunili repertoar raznim žanrovima i nadjenuli si ime „Moljci“. Bio je to početak petogodišnjeg aktivnog rada jednog, vjerujem popularnog sastava, jer svirali smo svakog vikenda pred svojom publikom koja je do Milanovca posegnula i iz udaljenijih mjesta da bi se zajedno veselili uz glazbu. Uvijek se rado sjetim tih ljudi, ali i članova sastava, posebice našu tadašnju vokalnu solisticu Đurđu Bogičević koja je na žalost preminula – prisjetio se tog djela svog života Rudolf, koji je jedva dočekao da priča o svom sadašnjem glazbenom djelovanju, radu u Češkoj besedi Virovitica.

– a izrazitim zadovoljstvom mogu reći da ove godine obilježavam 15 godina rada u Besedi, gdje sam nedavno proslavio i svoj 80. rođendan. I ovdje sam došao slučajno, kao prolaznik. S obzirom da sam po nacionalnosti Čeh, da mi je dobro poznata češka kultura i glazba, rekoh sam sebi, ajde da naučimo i malo više o tome. I tako sam postao članom, a s obzirom na moju profesiju, odmah sam se prihvatio harmonike, klavira, notnih zapisa i naravno rada s ljudima koji će tu glazbu i izvoditi. Na sreću, ovdje ljudi razmišljaju poput mene, ili ja poput njih, kako god želite, tako da nije potrebno puno da se usuglasimo. Samo se pogledamo i stvar ide svojim tijekom, naravno na zadovoljstvo svih nas, a vjerujem i naših posjetitelja – rekao je R. Halupa u namjeri da nas podsjeti da u Češkoj besedi djeluje i pjevački zbor i orkestar, dakle ljudi od „versa i nota“.

– Važno je reći da često nije lako doći do notnih zapisa i tekstova mnogih tradicijskih čeških pjesama, no zahvaljujući onim našim članovima kojima je bliskija informatika, dosta se toga može naći preko interneta. Osobno me ne zanima informatika, nemam ni računalo, ni laptop, nekako mi se to ne uklapa ni u moju glazbu ni u moj život. No moram priznati da naša predsjednica Besede Jasna Berger sa svojim suradnicima odlično odrađuje taj dio posla i da ne oskudijevamo u glazbenim zapisima – pohvalio je rad Udruge Halupa, a taman kada smo razgovarali, u prostorije Češke besede ušla je i predsjednica Jasna Berger, očito zadovoljna što smo za sugovornika izabrali baš njihovog prvog glazbenika.

IMG 20211011 110916

– Dolaskom Rudolfa Halupe, naši glazbeni sadržaju poprimili su veću dimenziju, jer on je zaista ne samo dobar odličan glazbenik nego i odličan glazbeni pedagog i zna prenijeti svoje znanje i iskustvo na druge naše članove. No njega krase i druge osobine, a to je predanost radu te ljubav prema glazbi i tradiciji – pohvalila ga je Jasna Berger, a Ruda, inače samozatajan, zadubljen u svoju profesiju i opčinjen lijepim notama, ne primjećuje ništa, ni to da je ostario.

– Ja? I tako su mi nadjenuli razna imena poput „vječiti mladić“, „čovjek koji ne stari“ itd., tako da se ni ne brinem o tome – kroz smijeh nam je rekao, a mi smo se odmah sjetili poznate novele Oscara Wildea „Slika Doriana Graya“, u kojoj umjesto Doriana, stari njegova slika u nekom zabačenom podrumu. Osvrnuli smo se na čas oko sebe, jer možda se tu nalazi i neki „Rudin podrum“ sa slikom. Kao da je primijetio našu reakciju, odmah nas je razuvjerio.

– U mom slučaju ne stari nitko, a za to su zaslužna tri faktora, hodati, hodati, i samo hodati. Mada u mom slučaju značajnu ulogu imaju i geni, ali na prvom mjestu to što cijeli život radim ono što najviše volim, glazbu. Uvijek sam bio sretan čovjek, gdje god radio, upravo zato što sam radio ono što volim. Glazba me u potpunosti ispunjava, vodi u svoj čarobni svijet u kojemu postoji samo sklad, neki bi rekli hrani me iznutra, duševno i fizički. Vjerojatno bih se složio s njima jer veselim se svakom dolasku u Besedu, muziciranjem sa svojim kolegama i upoznavanjem nekih novih melodija, ljudi i običaja. Možda to i nije kraj mojih glazbenih lutanja, tko zna. Nek samo bude zdravlja kao do sad pa ću i nadalje imati sve što mi je potrebno u životu – otkrio nam je na kraju razgovora tajnu svoje sreće i svoj smisao života, naš Rudolf Halupa. 

(www.icv.hr, bs)