Iako svi znaju za boćanje, popularnu društvenu igru, malo tko može definirati radi li se zapravo o boćanju, bućanju ili balotama. Odgovor je – uvijek ste u pravu. Jer, izraz bućanje ili boćanje prevladava u dijelu Dalmatinske zagore i zapadnoj Hercegovini, dok se izraz balote više koristi na hrvatskim otocima i priobalju, ali isto tako i kod hrvatskih autohtonih zajednica u Crnogorskom primorju. Svi koji misle da je ova popularna igra izmišljena na našem lijepom jugu – griješe, jer boules (boćanje) dolazi iz Francuske, odnosno prema mišljenju jednog dijela povjesničara, iz Italije.
Igra je i kod nas uhvatila svoje korijene i prerasla u pravo sportsko natjecanje, a čak je dobila i svoju ligu. Kuglaši bi rekli: „Pa što je tu čudno, kuglanje je najljepši sport, pa zašto i boćanje ne bi bilo tu negdje?“ Dijelom su u pravu, jer poveznica ovog sporta uistinu je kugla. No, ovdje se ne gađaju čunjevi, već najmanja kugla, odnosno bulin.
O svemu tome jako puno znaju u Bukviku, naselju u općini Čačinci, Posjetili smo ondje Boćarski klub „Dalmatinac“, a naš domaćin bio je predsjednik kluba Toni Škiljić. Moramo priznati da smo „pali“ već na prvi dojam. U malom naselju boćarski klub je najsvjetlija točka i nešto čime bi se mogli podičiti čak i veći gradovi.
PORIJEKLO DALMACIJA
– Potrudili smo se da shodno svojim mogućnostima ovaj klub bude u rangu klubova s kojima se natječemo u 1. međužupanijskoj boćarskoj ligi u kojoj se natječe još jedan klub iz Virovitičko-podravske županije, Boćarski klub „Doljani“ iz Orahovice – objašnjava nam Toni, po zanimanju inženjer informatike i zaljubljenik u boćanje.
– S obzirom da je Bukvik naselje koje čini oko 80 posto žitelja porijeklom iz Dalmacije, točnije iz Selina i Starigrada, boćanje je ovdje oduvijek bila najpopularnija igra. Igrali su je naši stari, a igramo je i mi koji smo iza njih ostali. Doduše, sve je počelo u vrijeme kada se boćalo na livadama ili na tvrdom zemljanom terenu, ali shodno izgradnji naselja i dolaskom mlađe generacije devedesetih je odlučeno da se osnuje klub – prisjeća se Toni, istaknuvši kako je zbog razmirica između članova klub nažalost ugašen i nije djelovao sve do 2013. godine.
– Tada su se prevladale razmirice, prikupila financijska sredstva i što je najvažnije, proradila inicijativa vodstva. Najzaslužniji za to je naš pokojni predsjednik kluba Milan Jurlina, čovjek bez kojeg sve ovo ne bi bilo moguće jer je on dao samoga sebe u sve to, da ovo malo naselje ne padne u zaborav. Boćanje je tako postalo nešto po čemu smo najpoznatiji ne samo ovdje, nego i u cijeloj županiji, ali i šire jer se natječemo u međužupanijskoj ligi, rame uz rame s klubovima iz većih sredina i gradova – s ponosom je rekao Toni, pokazujući nam pritom uređeni teren, prateće objekte, mali park i dječje igralište.
Nije bilo lako sve to postići, kaže. Riječ je o četverostaznom boćalištu izgrađenom po svim pravilima boćanja. Tu je i prostor za gledatelje i klupska zgrada. Članovi kluba sve to svakodnevno održavaju, kao i mali park u blizini.
A koliko je boćanje ovdje popularno u odnosu na, primjerice, nogomet, pitamo?
– Moram priznati da boćanje nije na nekom stupnju popularnosti i da za njega nažalost najviše marimo mi koji se s time bavimo. Vjerojatno je to sudbina i nekih drugih manjih sportova, jer svjedoci smo koliko se sličnih sportova ugasilo pod pritiskom npr. nogometa, za mnoge “najvažnije sporedne stvari na svijetu”. Boćanje se više tretira u rekreativnom smislu, posebice u našim južnijim krajevima, mada ima dosta rekreativnih boćališta i u našoj županiji, uzevši u obzir činjenicu da veliki dio naših žitelja vuče korijene iz Dalmacije i Dalmatinske zagore – ocjenjuje Toni.
BALOT ISPRED KOMPJUTERA
Zajedno se prisjećamo popularne TV serije “Naše malo misto” u kojoj je glavni lik iz te serije, doktor Luigi (Karlo Bulić), sve slobodno vrijeme posvetio svojoj velikoj strasti, boćanju, odnosno balotama. Govorimo o emocijama vezanima uz taj sport i kako se mladi danas rijetko za njega odlučuju. Radije će sjesti uz laptop, računalo ili televizor.
– Život je takav i tome se ne treba čuditi. Puno mladih se neće ‘odlijepiti’ od svojih laptopa i mobitela, istina. Ja sam po zanimanju informatičar pa dobro znam koliko to može biti ‘zarazno’.
No, nisam ‘nasjeo’ na to, već se u slobodnom vremenu hvatam boćanja – kaže Toni, te dodaje kako ih je u klubu zasad 13, ali da im to nije nesretan, već sretan broj.
– Najavilo nam se još nekoliko zainteresiranih ljudi, tako da ima nade za naš sportski klub, ali i za boćanje općenito. To je nešto što voliš ili ne. Nema tu velike filozofije, strast je strast, a tu je i ono naše dalmatinsko porijeklo, pa s time i dišpet, da činimo upravo to što volimo i da nas ništa u tome ne može spriječiti – odlučno nam kaže Toni, kojem vjerujemo da će nastaviti njegovati tu strast prema boćanju i u ovom dijelu Slavonije.
(www.icv.hr, bs)
