Oružar Nogometnog kluba Đurđenovac Ivica Kovač-Kljova i njegov prijatelj i pomagač Stjepan Kalamiza-Baja omiljeni je “dvojac bez kormilara” u ovom općinskom nogometnom klubu, ali i u cijelom Đurđenovcu. Razlog tome je i više nego jasan jer im je nogometni klub koji se natječe u 1. županijskoj nogometnoj ligi i kojim se ponosi ovo naselje i općina u Osječko-baranjskoj županiji, drugi dom, a često i prvi jer tu nerijetko proborave više vremena nego kod svoje kuće.
Naime, svi oni koji su gledali poznati hrvatski film “Ajmo žuti” u kojem jednu od važnijih uloga igra i glumac virovitičkog kazališta Mijo Pavelko, upoznali su dva “potporna stupa” tamošnjeg trećeligaša iz zagrebačkog predgrađa, Iveka i Krunu (Slavko Brankov i Žarko Potočnjak) koji su se “iz petnih žila” borili da taj klub opstane i traje. Iako NK Đurđenovac nije u opasnosti da ga netko kupi i pretvori u uzgajalište činčila, kakvu je perspektivu imao nogometni klub iz filma, ništa se ne smije prepustiti slučaju, jer ako se o nečemu dovoljno ne brineš, može ga “pojesti mrak”.
– Đurđenovac ima dugogodišnju sportsku tradiciju nogometa, rukometa i kuglanja i to se nikad ne smije zaboraviti – upozorio je Ivica Kovač kojeg od malena zovu Kljova, a nas je naravno zanimalo kako je dobio taj nadimak.
– Oni stariji zasigurno će se sjetiti nekad omiljene dječje igre s loptom “neka bije” ili kako su je neki zvali i “neka puca”. U toj igri svatko je imao svoj tajni nadimak i kada ga voditelj prozove on uzima loptu i gađa nekog od suigrača, a ako ovaj ne uhvati bačenu loptu, dobiva “čvrgu”. Nikako nisam mogao smisliti neki nadimak i nekako mi je u tijeku igre na um pala riječ “kljova” i tako sam ostao Kljova i dan danas, ali u novoj “igri” koja se zove život – kroz smijeh nam je rekao ovaj izrazito duhoviti 67-godišnjak, koji s obzirom na to da je u mirovini i nikad se nije ženio, u klubu boravi od jutra do sutra.
– Ovdje smo ja i moj pomagač Baja. Iako sam ja njegov “poslovođa”, dijelimo sve poslove, od košnje igrališta, uređenja okoliša, čišćenje klupskih prostorija, pranja dresova i ostale opreme, sve do raznih popravaka. Jer često se nešto strga ili je dotrajalo, a onda čekić i kliješta u ruke i “udri”. E tu zna biti dosta bučno jer često zna biti vike i galame, pa čak i psovki i jauka ako umjesto čavla čekićem udariš prst, no sve to ide u “radni staž” – našalio se Kljova koji ima i stvarni radni staž jer bio je zaposlen u nekad velikoj tvrtki DIK Đurđenovac čija je velika zasluga što Đurđenovac ima tako lijepo uređen i opremljen nogometni klub.
– Nekad je to bila vrlo značajna tvrtka koja je uistinu pomagala sportskim klubovima, tako da su izgrađeni lijepi tereni, a našim nogometnim igralištem s lijepo uređenim tribinama, prostranim i dobro opremljenim pratećim objektima mogao bi se podičiti i nogometni klub u puno višem rangu. Bilo bi velika šteta da se sve to zapusti, a i sami znamo da u tom slučaju netko treba i više potegnuti. Ni meni ni Baji to ne predstavlja neki problem jer volimo ovaj klub i sport općenito. I jedan i drugi, osim što smo ljubitelji sporta i strastveni navijači, pomagači i članovi kluba, obojica smo bili i igrači, treneri, članovi upravnog odbora i skoro da ni nema funkcije koju nismo obavljali. Ja sam čak bio i trener rukometaša, a ima me i na sportskim tribinama naše kuglane KK Đurđenovac koja se također nalazi u sklopu sportskog objekta. Sport je jako značajan u životu čovijeka, posebno u životu mlade generacije, od onih najmanjih limača do kadeta, a tu opet nastupaju i Kljova i Baja, jer treba napraviti red u tom mnoštvu. To kažem s izrazitim ponosom i zadovoljstvo jer imamo preko stotinu klinaca koji žele igrati nogomet i još uvijek bez naknade – rekao je Kljova, a mi smo shvatili zašto je istaknuo “bez naknade”, no da ne bi nešto krivo pomislili, nastavio je:
– Kada govorim o tome ne mogu a da se ne sjetim mojih nogometnih početaka. Bili smo ponosni što možemo nositi klupske dresove, a nosili bi ih od jutra do mraka s izrazitim zadovoljstvom. Nije bilo većeg veselja nego kad si zadužio neke istrošene kopačke ili poderanu majicu, nje bilo važno jer nosio si dres NK Đurđenovca. Novčana naknada?!Ma molim vas lijepo, nismo ni znali što je to. Transferi?! Većini to nije bilo potrebno jer bili su sretni u svom klubu i igrali su u njemu od početka do kraja. Tih vremena i tog entuzijazma i ljubavi možemo se samo sjećati, jer sad je situacija sasvim drugačija i mnogima je najvažnija samo lova. No, kao podsjetnik na ta lijepa vremena, ali i nada da još ima šanse, su upravo ti klinci koji jure po terenu i koji se ponose što nose dresove svog kluba i to treba cijeniti i otvarati mogućnost za sve one koji se žele baviti sportom – održao nam je poučno predavanje o ponosu i časti ovaj gorostas mekog srca, a njegova “desna ruka” Baja mudro je šutio i čekao svoj red.
– Ne želim mu se uplitati u riječ, jer ipak je on moj “poslovođa” – našalio se Baja, inače vrhunski logističar koji točno zna kada je prase ili janje dovoljno pečeno da se skine s ražnja ili koliko ima pića na raspolaganju, jesu li sve posude i čaše čiste i kako su sređeni stolovi u krugu sportskog objekta.
– Nemamo svoju birtiju nego improvizirani kutak za opuštanje i proslave, jer naši igrači i svo drugo klupsko osoblje zaslužili su da se odmore, ali i da kada se može, dostojno proslave pobjedu našeg kluba. Na žalost korona je dosta toga onemogućila pa su izostale i redovne proslave, jer ipak je zdravlje najvažnije, strpjet ćemo se do nekih boljih vremena – zaključio je ovaj mudri strateg koji je Kljovin prijatelj od ranog djetinjstva, njegov suigrač na sportskom terenu, a sada i suradnik iza sportskog terena. Uz to su, iako su često u nekoj prijateljskoj prepirci, totalni istomišljenici i zaljubljenici sporta.
– Volimo sport, ali i pravedne odluke. E s tim baš i nemam sjajna iskustva, jer često se nogometni suci “našale s mojim živcima”, pa moram biti prema njima i grub, što baš i ne volim, ali ne mogu si pomoći kada nas svjesno “kradu” – ozbiljnim tonom je pričao Kljova dok se njegov prijatelj Baja “kočio” od smijeha jer zna da je ovaj bio i osuđivan zbog napada na suca.
– A dobro, nisam baš trebao toliko galamiti i plašiti ga naglim pokretima, ali “pojeo mi je živce”, došlo mi je da mu otmem tu zviždaljku i nabijem mu je, znate već gdje – nasmijao se sjetivši se svojim nestašluka naš Kljova.
I tako bi mi mogli pričati “do sutra”, da nije naišla Bajina supruga s unukom i upitala, jesmo li mi ovdje plaćeni da radimo ili da sjedimo i pričamo. Valjda je pomislila da sam i ja tamo zaposlen pa joj nisam htio kvariti dojam te počeo tražiti metlu, lopatu, bilo što, samo da je ne razočaramo. Kasnije smo joj ipak objasnili nakanu našeg susreta i da je to prvi put da smo se susreli. No sudeći po svemu onome što smo vidjeli i čuli i kako smo se osjećali u društvu ove dvojice entuzijasta, dobili smo želju da dođemo ponovno. Jer mora se priznati da se ne susreću baš svaki dan osobe poput Kljove i Baje koji će ti u kratkim crtama iznijeti svoj smisao života, odnosno kako živjeti nešto što voliš. Stoga, “ajmo žuti”, odnosno u slučaju NK Đurđenovac, “ajmo crveni”.
(www.icv.hr, bs)