Posjetili smo vitalnu “super baku” Zdenku (98) u Čačincima: Zna datum i dan svih rođendana, obljetnica i događaja koji su joj bili prekretnica u životu

- PROMO -

Udruga umirovljenika iz Čačinaca dobro je poznata po svojim brojnim aktivnostima, ali i po tome da je u njihovim redovima i najstarija osoba iz Čačinaca, pa i šire. Riječ je o prabaki Zdenki Doležal koja je u kolovozu ove godine napunila 98 godina.

Isprva bi čovjek pomislio da se radi o starici koju su godine vezale za mirovanje i da nije za neke duge razgovore. No, tu bi se prevarili. Baka Zdenka je zapravo vrlo vitalna starica, a na dobrom raspoloženju, briljantnom pamćenju i izuzetnoj društvenosti pozavidjele bi joj i puno mlađe osobe.

U to smo se uvjerili i sami. Posjetili smo je zajedno s Erikom Čilog,  predsjednicom umirovljeničke udruge iz Čačinaca. Zdenka živi s kćeri Anđelkom.  

– Imam punih 98 godina, 6 unučadi i 9 praunučadi i znam točno datume kada su rođeni, pa čak i koji je dan bio – pohvalila se odmah na početku našeg susreta baka Zdenka, koju smo zamolili da se u sjećanjima vrati skoro jedno stoljeće unatrag i ispriča nam priču o sebi.

SATIMA PJEŠAČILI DO ŠKOLE

– Rođena sam u Dežanovcu blizu Daruvara 24. kolovoza 1923. godine, a djevojačko prezime mi je Strejček. U prvi razred Češke osnovne škole u Daruvaru krenula sam u rujnu 1930. godine, a sjećam se da su nam učitelji bili Hlavaček i Sosnovec. U obitelji nas je bilo šestero djece, a živjeli smo u Lipovcu, odnosno Ljudevit Selu. Naravno da smo u školu u Daruvar išli pješice, kako drugačije. Kretali smo još za mraka da bismo do osam stigli na nastavu, jer valjalo je nekoliko sati pješačiti – lucidno i zanimljivo priča nam naša sugovornica te kaže kako je nastava trajala do 16 sati, a onda bi đaci opet krenuli put pod noge, nekoliko sati pješice do kuće.

– Bilo je lako kad je bilo lijepo vrijeme, no kad je padao snijeg, neki su roditelji dolazili po svoju i susjedovu djecu sa saonicama i konjskom zapregom. Tko je uhvatio prijevoz, taj je dobro prošao, a tko nije, taj kući nije došao do mraka. Pogotovo ako je bio siromašan i imao drvene klompe. Oni imućniji su imali visoke kožne cipele na vezanje, njima je bilo lakše gaziti po snijegu koji je ponekad bio toliko visok da jedan drugog nismo niti vidjeli od snježnih nanosa – prisjetila se baka Zdenka, napomenuvši pritom da se za takve napore valjalo i dobro najesti.

Ispričala nam je i kako je u vrijeme prije 2. svjetskog rata bilo dosta hrane, krumpira, jaja, brašna, masti, ječma, graha. Roditelji bi te namirnice vozili u školu i tamo se učenicima kuhao ručak.

– Ja sam najviše voljela juhu od rajčice, pa su me dječaci koji su takvu juhu najčešće „preskakali“, uvijek zafrkavali i govorili da stalno jedem paradajz juhu – odlično se sjeća Zdenka.

Otac joj je bio kirijaš pa se zbog njegova posla obitelj često selila iz mjesta u mjesto. Pred kraj 3. razreda osnovne škole odselili su u selo Osekovo u blizini Popovače.

DISCIPLINA PRUTOM

– Točno se sjećam i datuma. Bilo je to 5. svibnja 1933. godine i bio je četvrtak. Točno u 6 sati krenuli smo kamionom iz Lipovca, a u 11 smo bili na kućnom pragu svog novog doma u Osekovu. Ono što mi baš nije ostalo u lijepom sjećanju je što sam tamo morala ponavljati razred jer nisam savladala tablicu množenja ili kako su je onda zvali „1 puta 1“. A dobro se sjećam i tamošnjeg učitelja Stanislava Hitla jer je dijelio packe „šakom i kapom“, a nerijetko i prutom po stražnjici. Ponekad zasluženo, a ponekad i preventivno „da nam se nađe poslije“ – nasmijala nas je baka Zdenka, a kada je vidjela da smo se zainteresirali, odmah nam je ispričala i jednu zgodu iz školskih dana u Osekovu.

– Bio je tamo neki učenik, Zagorac, Ivica Bezjak. Uvijek je bio oskudno odjeven. S obzirom da je često bio „na tapeti“ učitelja, jednom prilikom kada je učitelj uzeo prut da mu ispraši stražnjicu, Bezjak je počeo zapomagati: „Najte gospon vučitel, nemam gać!“. Naravno da nas je sve nasmijao i da je od tada postao i ostao „Bezgać“ – kroz smijeh nam je ispričala ova vitalna starica kojoj su ta sretna vremena prekinuta 2. svjetskim ratom koji je dočekala u Čačincima u kojima živi od 1938. godine.

Bila su to jako teška vremena. Vojske su dolazile i odlazile. I ustaše i partizani, Nijemci, domobrani, pa čak i Čerkezi, kaže. Vladala je velika glad.

– Sjećam se da smo se prehranili repom od koje smo pravili i sirup, pa nam je to bila i hrana i lijek koji nas je zbog svoje snage i hranjivosti štitio od mnogih bolesti. Kako je bilo meni, tako je bilo i mojim sestrama Štefici i Ankici, te braći Rudolfu, Zlatku i Antunu. Nekako smo preživjeli rat, a odmah poslije, 24. studenog 1946. udala sam se za svog supruga Ivana, koji je nažalost preminuo 1980. godine – s tugom se prisjetila baka Zdenka, koja je u međuvremenu izgubila i svu svoju braću i sestre. Nažalost umrla su joj i dva sina.

– Nisam ostala sama. Imam kćer Šteficu i Anđelku, unučad i praunučad, ima nas. U kući je uvijek veselo, ima života koliko ti srce želi – rekla je ova hrabra žena koju život nije ni pazio ni mazio, ali sačuvao joj je optimizam, izuzetnu osobnost, vedar duh i vjeru u Boga. 

MOLI ZA SVOJE I UMIROVLJENIKE

– Uz veselje koje imam, uz svoju obitelj i toplinu doma, redovito odlazim u crkvu. Oduvijek sam veliki vjernik i u crkvi nalazim svoj mir i svakog dana se molim Bogu za svu moju obitelj, ali i za moje prijatelje umirovljenike. Nažalost ne mogu tamo često, ali predsjednica Erika zajedno s još nekoliko članova udruge redovito me posjećuje, nazove i pita kako sam, a za blagdane mi donesu i poklone, što me jako usreći – rekla je baka Zdenka, a to je potvrdila i predsjednica udruge Erika kojoj je prioritet upravo briga o starijim članovima, a prvenstveno o baki Zdenki – ipak je najstarija.

baka i predsjednica erika

Pred rastanak upitali smo baku ono što se obično pita na početku, ali zbog njene razgovorljivosti to nismo uspjeli učiniti – dakle, kakvo joj je zdravlje, može li spavati i ima li apetit.

– Zdrava sam koliko mogu biti, Bogu hvala. Spavati ponekad mogu, a ponekad baš i ne. Žao mi je što više ne mogu čitati, jer sam to činila kad nisam mogla spavati. Točno od 31. svibnja ove godine prestao me služiti vid za čitanje, pa mi je ostao televizor. Apetit imam, a najviše volim za večeru pojesti kuhani krumpir, onako malo posoljen i čašu mlijeka, to mi je na prvom mjestu – rekla nam je naša „super baka“ Zdenka upravo spremna za omiljenu večeru.

(www.icv.hr, bs, foto: B. Sokele)

Povezane vijesti

Skip to content