U ulici Kalvarija u Pakracu, u organizaciji Policijske uprave virovitičko-podravske i Udruge HVIDRA Virovitica, danas (subota) je obilježena 30. obljetnica stradanja pripadnika specijalne policije Policijske postaje Virovitica: Damira Babuka, Slavka Jagarinca, Damira Salopeka i Darka Strugara koji su 11. prosinca 1991. godine poginuli boreći se protiv srpskih paravojnih formacija te njihovog suborca Željka Pempera koji je u akciji oslobađanja Pakraca poginuo 9. siječnja 1992. godine.
Uz organizatora ove komemoracije – PU virovitičko-podravsku predvođenu načelnikom Sinišom Kneževićem i Udrugu HVIDR-a Virovitica predvođenu predsjednikom Mirkom Poljancem, počast poginulim virovitičkim policajcima polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odali su pripadnici specijalne policije PP Virovitica koji su preživjeli akciju, Danijel Šimić i Josip Jurišić, kao i sin poginulog Darka Strugara, Dario Strugar.
Počast su još odali dopredsjednik Zajednice udruga i članova HVIDR-a Virovitičko-podravske županije Zoran Kovačević, predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata podružnice VPŽ – Ogranak Virovitica, Vlado Paurić, predsjednik Hrvatskog časničkog zbora Virovitica Davor Špoljarić, umirovljeni pripadnik Specijalne policije Božidar Dumenčić, kao i izaslanstvo Grada Pakraca predvođeno gradonačelnicom Anamarijom Blažević, Udruga HVIDRA Pakrac te pripadnici njihovih obitelji.
Načelnik PU virovitičko-podravske Siniša Knežević istakao je tom prigodom težnju da se sjećanje na poginule hrvatske policajce i branitelje nikada ne smije zaboraviti, a i ovaj događaj upravo ima taj cilj – da se ne zaboravi!
Nakon toga je u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pakracu služena sveta misa za poginule hrvatske branitelje, koju je predvodio velečasni Ozren Bizek.
O tome što se događalo tih dana u Pakracu, ispričao nam je Danijel Šimić, koji je s kolegom Josip Jurišićem preživio pakračku strahotu. U povodu 30. obljetnice stradanja svojih kolega boraca podijelio je svoje iskustvo s novinarima.
Imao je 18 godina kada je postao branitelj. Tog ljeta izašao je kao svjež pripravnik iz policijske škole te se stavio na raspolaganje kolegama u obrani Hrvatske. Prvi tereni bili su mu na području Grubišnog Polja te vojarna u Virovitici. U Grubišnom Polju su držali položaje Gošu prema Barni, a potom i puteve prema Lončarici.
– Rat sam zamišljao kao film, ali prve večeri na cesti i u rovu, s puškaranjem svuda uokolo, avionima koji nadlijeću, s raketama koje padaju u blizini hotela u kojem smo spavali, sve je postalo vrlo stvarno. Svaki novi teren bio je još stvarniji. Bilo je kolega koji sve to jednostavno nisu mogli podnijeti. Moj otac je umro kada sam imao 9 godina, a majka mi je, kada je počeo rat, radila u Njemačkoj. Podigla me teta. Nakon završene policijske škole nisam htio otići za majkom u Njemačku nego sam odlučio ostati ovdje i služiti domovini. Osjećao sam se sam, slobodan i želio sam braniti svoju zemlju – sjeća se Danijel početka svog ratnog puta.
O kobnom Pakracu kaže kako je sam birao taj teren. Tražili su se dragovoljci i računao je da će s ta dva tjedna smjene odraditi teren „vani“, pa će možda za Božić i Novu godinu biti bliže kući, Suhopolju, Gradini i Bačevcu.
– Javljali su se i drugi dečki, pa sam na kraju ‘upao’ u grupu s kolegama s kojima sam radio u Gradini i Suhopolju. Bili su to Damir Salopek, Damir Babuk, Slavko Jagarinac, Darko Strugar, Josip i Darko Jurišić, kao aktivni policajci te Tihomir Duvnjak i Zlatko Brođanac kao pričuvni. Grupa koja je bila prije nas upozorila nas je da Pakrac nije Grubišno Polje. Dečki, to je ozbiljno, rekli su nam. Stalno padaju granate, pucaju snajperi i držite se riječi svog zapovjednika. On je domaći čovjek, on sve zna i o njemu će vam ovisiti život – priča Danijel Šimić.
Grupa je vojnim kamionom stigla na punkt u Prekopakru, gdje ih je odmah dočekala vatrena ‘dobrodošlica’. S neprijateljskih položaja otvorena je vatra po vozilima. Raspoređeni su odmah na punkt u policijsku postaju, a stigli su kao zamjena kolegama iz Koprivnice. Taj punkt trebao se čuvati do kraja i držati odstupnicu u slučaju povlačenja drugih punktova, dok ne dođe pomoć ili se svi ne povuku. Kratko i jasno – oni ostaju unutra i ne miču se.
GRANATE, SNAJPERISTI
– Dolazimo te večeri do postaje u mraku, po rupama. Ulazimo. Sve je izrešetano. Odmah određujemo stražu. Nema zezanja, nitko ne dolazi, nitko ne odlazi, odmah nam govori zapovjednik punkta Vlado. On je imao motorolu i bio je veza s drugima, a mi smo slušali upute, čuvali bazu i stalno bili na oprezu. Pazi kako se krećeš, snajperisti su na krovovima, u čučanj pa do WC-a, ne pali svjetlo. Kada bi pala granata na postaju, a pala bi često, ono malo što je ostalo od štokova i vrata samo bi izletjelo van. Izlazak na cestu po vodu i drva bila je lutrija zbog snajperista koji su samo čekali priliku – prisjeća se D. Šimić kojem je, kaže, dodijeljena uloga pomoćnika zapovjednika punkta.
Petnaesti dan trebali su krenuti kući, trebala je stići nova grupa i čuvati punkt. No, večer prije zapovjednik dobiva poziv da dođe u Robnu kuću na dogovor. On i njegov pomoćnik Danijel kroz razrušene kuće stižu do mjesta dogovora. Zapovjednik ubrzo izlazi i kaže: „Nije dobro. Sutra se ide u akciju – trebamo nakon akcije specijalnih postrojbi preuzeti novi punkt u dječjem vrtiću.“
– Nema druge smjene, dakle. Nema kući. Ostajemo. Iste večeri preuzima nas drugi zapovjednik, također Vlado, a starog šalju na zasluženi odmor. Oko 11 sati dolazi zapovijed da uzmemo svu opremu i krećemo. Idemo svi, ostavljamo naš punkt bez nadzora. Izlazimo i trk po cesti. Trčimo pored tržnice, prolazimo ulicama, čini nam se da trčimo satima. Naši dečki, koji drže položaje, u kućama i na tenkovima viču: „Kuda ćete?“ Odgovaramo: „Do vrtića!“ Već smo prošli očišćena područja. Dolazimo do zatvorene ulice i tog kobnog raskrižja. Zapovjednik ide prvi, potom ja, pa drugi dečki. Vidimo dvojicu u zelenim uniformama, u ulici lijevo od nas. Prvo pomislimo: naši su, ali onda prepoznamo uniforme i tada kreće pakao – priča Danijel Šimić, istaknuvši kako je u tom trenu započela paljba po njima sa svih strana.
PAKAO NA CESTI
– Prvi rafal odmah je pogodio Strugara, Babuka, Jagarinca, Brođanca i Rajnovića. Zapovjednik i Brođanac uspjeli su se maknuti s ceste i zaštitu su pronašli iza naslaganih drva, a ja sam se bacio u živicu pored ceste. Čujem kako mi suborci zapomažu. Jagarinac se uspio povući u žbunje, Salopek je čak pokušao pregovarati, htio je doći do Jurišića i Duvnjaka koji su spas našli iza jedne obližnje šahte, a kasnije povlačenjem u jednu kuću, da budu zajedno. No, tada ga rafal pogađa. Strugar je preminuo prvi, na cesti. Nad ostalima koji su ostali ležati na cesti pogođeni nakon prvog rafala samo su se iživljavali. Slušali smo njihov jauk prilikom svakog novog metka, sve dok nisu utihnuli, a poslije samo tupe udarce u njihova već mrtva tijela – kaže Danijel Šimić.
On i kolege koji nisu ostali na cesti već su bili skriveni, gledali su samo kako preživjeti kada već mrtvim suborcima nije bilo spasa. Kaže kako je on sam ležao više od dva sata u toj živici. Kad bi i pomislio da se pomakne, doletio bi odnekud metak i natjerao ga da ostane gdje je.
– Vani je bilo minus deset stupnjeva. Oko mene su metci samo letjeli. Osjetio sam ih posvuda, jedan kraj ruke, iznad glave, pored uha, noge. Fijukali su posvuda, a ja sam u tom trenu mislio na mamu koja mi je kupila pancirku i toplu odjeću. Slušao sam posljednje jauke mojih suboraca i vidio cijeli svoj život. Svoj lijes, svoju smrt. Ljude koji će mi doći na sprovod. Sve što sam proživio dotad, izvrtjelo mi se u samo deset minuta – priznaje D. Šimić.
Da je bitka u pitanju, saznali su i specijalci, te kreću po mali vod. U međuvremenu do Danijela stiže, kaže, ranjeni kolega Rajnović. Traži ga pomoć, zavoje, da ga previje. Ubrzo bježi do obližnje kuće, skriva se, čeka pomoć. Danijel i dalje leži, razgovara sa specijalcima i govori im gdje mu se nalaze žive kolege, u živicama, po kućama, da ima i mrtvih i ranjenih.
U tom trenutku pogađa ga metak. S leđa. Na sreću imao je pancirku koja mu je spasila život.
– Diglo me, činilo se, nekih metar u zrak i kao da mi je netko bacio 100 kilograma na leđa. Mislio sam da sam tog trena umro – ističe. Kada su specijalci stigli, pomogli su njemu i drugim preživjelim kolegama izvući se s položaja, te su zajedno ranjenog Tomislava Rajnovića prenijeli do sanitetskog vozila.
SANJALI NORMALAN ŽIVOT
Kasnije, kada su tijela njihovih suboraca izvučena i prevezena u zapovjedništvo i kad ih je trebalo identificirati, on je to učinio s kolegom Duvnjakom.
– Teško je bilo to gledati. Sa svojim preživjelim kolegama po povratku s terena išli smo njihovim roditeljima reći da im se sin ili suprug ili zaručnik više neće vratiti kući – o krvavom Pakracu kaže D. Šimić.
Bila je to najveća osobna tragedija koju je prošao u ratu, iako je nakon Pakraca prošao sva ratišta u Hrvatskoj, od Papuka, Bilogore, Otkosa 10, Bljeska, Oluje…
Vidio je, kaže, ono o čemu se ne može govoriti, a u Pakrac je smogao snage doći tek nakon više od 10 godina od završetka rata. Sjećanja su i danas preteška.
Od onih koji su preživjeli Pakrac samo su on, Josip Jurišić i Zlatko Brođanac (teško ranjen u navedenoj akciji) još uvijek živi. Tog dana poginuli su Darko Strugar, Damir Salopek, Damir Babuk i Slavko Jagarinac. Teško ranjeni Tomislav Rajnović je nakon nekog vremena preminuo, a Tihomir Duvnjak izvršio je suicid.
I danas pamti posljednje razgovore s nekima od njih.
– Sad kad gledam, bili smo djeca. Ja sam imao 18 godina, a većina je bila tek nešto starija. Sanjali su svoje žene i malu dječicu. Zaručnicu. Svoje traktore, njive koje je trebalo obraditi. Blago koje je trebalo nahraniti. Svoje poslove, službu kojoj ćemo se vratiti čim borba završi. Slobodu smo sanjali kao zemlju u kojoj ćemo, kad sve ovo zlo prođe, biti sretni sa svojima. Takvih se mojih suboraca, kojih više nema, sjećam. Takve ću ih pamtiti kad god si dopustim misliti o Pakracu i drugim ratištima. Bili smo mladi ljudi koji su, zapravo, samo htjeli normalan život – za kraj ističe D. Šimić. (www.icv.hr)
