Kada visine dosegneš prije svega svojom ljudskošću u velikim srcem, a onda i kvalitetom posla koji radiš, tada pokazuješ zapravo koliko vrijediš. Ona je žena koja je praktički sinonim za glumu, način i primjer kako se prema glumi mora odnositi, a u nju unosi poseban majčinski šarm. Ona je Blanka Bart Hajoš, vrhunska virovitička glumica koja ove godine puni i slavi 35 godina profesionalne glumačke karijere. Krajem upravo te slavljeničke 2021. na najbolji je mogući način okrunila je sve svoje prelijepe godine ”na daskama” jednom od najvećih državnih nagrada, Nagradom hrvatskog glumišta za glavnu žensku ulogu u kategoriji drame za najbolja umjetnička ostvarenja i to za ulogu Majke u predstavi Alabama.
– Iznimno sam ponosna na ovu nagradu, svi moje kolege, moje kazalište i moj grad Virovitica i moja publika. Za mene ovo znači kako puno, i za moj posao i za ugled čitavog kazališta. Naime, svaka nagrada, svaka pohvala, svaki pljesak publike daju vam poticaj i još veći motiv da dajete još više sebe i budete još bolji, a posebno ovakva nagrada koja nemjerljivo ruši sve. Mogu reći da ova nagrada koja je sada stigla pred sam moj odlazak i mirovinu, mi je nekako nagrada za sav moj dosadašnji uloženi trud u 35 godina profesionalne glumačke karijere i zapravo me podsjetila kako nisam uzalud radila i da ima ljudi koji su prepoznali moj rad. Posebno mi je drago što ova nagrada dolazi u Kazalište Virovitica koje je za mene jedno malo čudo. Uvijek se sjetim riječi pokojnog redatelja Dalibora Foretića koji je jako volio dolaziti u naše Kazalište koji je često znao reći kako je virovitičko kazalište hrvatski kazališni endem jer svi su današnji glumci gotovo prošli virovitičku školu glume. I zato danas nakon svih tih lijepih godina našeg malog kazališta, ima toliko nagrađivanih i nominiranih glumaca, to znači da smo uspjeli pokazati kako je provincija samo mjesto u glavama drugih ljudi – započela je nagrađena virovitička glumica Blanka Bart Hajoš koja iza sebe ima tisuće odigranih predstava, a voli reći kako je u životu kao članica ansambla Kazališta Virovitica radila sve pa čak i scenografske i druge radove, a naglašava kako je ponajviše voljela igrati ulogu majke.
– Gluma zaista nije posao nego poziv, nešto što nosiš u sebi kao što majka u sebi nosi svoje dijete. Baš zato sam ja uvijek najviše voljela igrati majku i zapravo svim glumcima u Kazalištu Virovitica sam igrala majku čak i gospodinu Antunu Vrbenskom koji je 10-ak godina stariji od mene. Bilo je to u jednoj dječjoj predstavi u kojoj je on igrao gospodina Mraka, a ja sam igrala Mamu Mrakaču s hrpom šminke i nekakvom perikom i to je nešto nezaboravno. Tako da su te mame meni nekako suđene i ja to jako volim, a sada sam gotovo svima majka jer sam najstarija u ansamblu u kojem nekima mogu biti i baka – nastavlja ova sjajna glumica koja maestralno igra u svim žanrovima, a kaže kako najviše voli igrati dječje predstave.
– Kako smo mi mali ansambl onda ste osuđeni i da igrate sve žanrove, i komedije, tragedije, drame i sve što te dopadne u određenom trenutku i to je s jedne strane prekrasna stvar jer se moraš dokazati i pokazati, a s druge strane sam shvatiš koliko nešto boje leži i bolje se u tome snalaziš. Ja prije svega volim igrati dječje predstave jer su djeca iskrena i otvorena publika. Naše malo kazalište je puno putovalo, igrali smo po svakakvim dvoranama, bilo je doista svega, ali kada ta dječica uđu unutra i počnu pljeskati onim malim ručicama ma nema toga što čovjek ne bi dao da ih razveseli i da sve od sebe da im predstavi tu priču, otpjeva pjesmicu i izmami osmijeh – kaže Blanka te tvrdi da joj je svaka uloga dala jedan potreban i predivan mozaik cijele karijere i da nema neke posebne uloge koju nije, a još bi željela igrati.
– Uvijek ima uloga koje nisu odigrane i o kojima čovjek razmišlja, ali upravo zbog ovih mojih preko 120 odigranih uloga, nemam neku posebnu želju. Jednostavno uloga ti sama dođe, evo baš sada trebali smo odigrati sasvim drugu predstavu, no zbog korone smanjivali smo broj glumaca na sceni pa je Dario Harjaček predložio da igramo Alabamu i eto, na kraju što se iz toga rodilo. Tako da nemam neku posebnu želju jer zapravo uloga pronađe mene, ja nju i to je to – nastavlja Blanka kojoj je virovitičko Kazalište drugi dom i u njemu je doživjela puno predivnih trenutaka.
– Teško se svega prisjetiti, a kamoli ispričati što sam sve prošla s našima malim kazalištem, ali evo pada i na pamet jedna smiješna priča iz moje karijere. Naime, bilo je to kada smo slavili nagrade hrvatskog glumišta, naime kolega Draško Zidar je tada za ulogu Lisca u Pinokiju dobio ovu vrijednu nagradu i njemu u čast imali smo ponovljenu izvedbu Pinokija pred rasprodanom dvoranom jer su svi došli pozdraviti Draška i nagraditi ga velikim pljeskom za tu veliku nagradu. Ja sam u toj predstavi igrala čudesnu vilu koja prati Pinokija na putu, a to je zapravo bila komedija Dražena Ferenčine prepravljena i nazvana ”E,moj Pinokio” i ta vila je bila narodna pjevaljka. Tako sam ja drugi put izašla na scenu i pjevam jednu od tih narodnih pjesama, užasnu, ali publika je oduševljena, ja mašem s mikrofonom u ruci, a bila sam gore na praktikablima što su zapravo oni visoki podesti od metra visine prekriveni daskama i moj bend svira na tome i naravno u trenutku kada sam se počela izvijati, praktikabl se pomakne i ja propadam. Pada dolje s tim mikrofonom, Lisac i Mačak me vuku van, ali ja na prestajem pjevati i nakon toga iako nagruvana dobivam ogroman pljesak za urnebesnu i neočekivanu scenu – prisjeća se Blanka Bart, a kada govori o svojim kolegama, govori pomno biranim riječima.
– Stvarno smo jako dugo zajedno i sve znamo jedni o drugima. Kada smo ljuti, pustimo se na miru, to vrlo brzo prođe pa se opet smijemo, ma beskrajno je zabavno, ali riječ je o vrhunskim ljudima i glumcima i zaista smo jedna prava glumačka obitelj koja zajedno može sve i meni je velika čast biti dio njih – ponosna je na svoje kolege Blanka. Koronavirus je otežao rad i glumcima.
– Prije svega svi znamo u kakvoj je financijskoj situaciji hrvatska kultura, trenutno upravo zbog toga radimo koprodukcije, dakle nađu se dva kazališta pa zajedno rade jednu predstavu što ispadne povoljnije i za jedne i druge. I onda još dođe i ta nesretna korona koja nam je jako puno naštetila što se tiče financijskih sredstava kojih zapravo i nemamo. Godinu dana gotovo da ništa nismo ni igrali od Alabame, poslije smo ipak uspjeli odigrati predstavu Gospođina majka je preminula i uspjeli smo odraditi nešto školskih predstava, a treba reći kako djeca već godinu dana nisu bila u kazalištu. Teško nam je, ali radimo, evo sada smo već pripremili novu predstavu, ali ništa to nije izigrano i ljudi nema. Mi smo npr. Alabamu igrali pred 25 ljudi to je zaista tužno i žalosno, ali ipak igramo. Izgleda da korona ne voli kazalište jer tu nema ljudi, a na nekoj utakmici mogu doći tisuće. No, u svakom slučaju ja se veselim budućnosti, novim izazovima, dok god mogu bit ću u glumi i davat ću sve od sebe na sceni – zaključila je Blanka Bart Hajoš.
(www.icv.hr, vg)