Mladi Krešimir Vrkić (24) kao glazbeni samouk oduševljava na pozornicama šireg orahovačkog područja: Znam da me tata sluša i zato mu uvijek odsviram njegov “Stairway To Haven”

Mnogi se danas mladi ljudi odluče posvetiti glazbi, poneki naprave korak više pa se okušaju na nekim višim razinama. Neki uspiju, neki ne, ali glazba je uvijek dobar odabir. U Orahovici je u tom glazbenom brodu počeo ploviti mladi Krešimir Vrkić (24) koji ima uistinu posebnu priču. Glazbeni talent naslijedio je od oba roditelja, majke Mire i oca Danka, a rockerski stil koji gaji upravo je gen, danas, nažalost, pokjnog mu oca Danka. Krešo o svom životu i djetinjstvu koje ga je uvelo u glazbu priča ovako:

– Nažalost, nisam bio naročito posvećen učenju i knjigama, ali sam bio izrazito uporan kada sam osjetio da to trebam biti i da je vrag odnio šalu. Tako sam napravio iskorak i upisao preddiplomski sveučilišni studij Povijest i Hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Potom uspješno upisujem i Diplomski studij, a trenutno završavam svoj studentski život jer mi je ostao još samo diplomski rad. Uvijek volim reći kako sam imao izuzetno sretno i zanimljivo djetinjstvo i sretan sam što nisam odrastao u vremenu društvenih mreža i interneta pa sam jednostavno morao biti kreativan kako bih ispunio dane i zabavio se. Kao dijete sam se igrao u blatu, pravio kolibe, lovio životinje uz rijeku pa je često bilo i povreda i prehlada, ali i bogatih iskustava koja su me oblikovale u čovjeka kakav sam postao kasnije. Djetinjstvo mi je naprasno prekinuto 6.9.2008. godine kada sam nastradao u prometnoj nesreći u kojoj mi je jedan prijatelj poginuo, a drugi i ja smo teško ozlijeđeni. Sam Bog zna zašto sam ostao živ te večeri. Bog mi je često u životu bio veliki oslonac i vodič, naravno, uz najbolje roditelje koje dijete može poželjeti– priča uvijek vedri Krešo te naglašava kako su mu upravo roditelji omogućili to predivno djetinjstvo te prebacili na njega dans mu najveću ljubav, glazbu.

Kresimir Vrkic 2 Custom

– Oni su zajedno samnom prolazili kroz sve moje uspone i padove u životu te su me u najvećoj mjeri upravo oni oblikovali u osobu koja sam danas. Majka Mira putovala je svaki dan iz Orahovice u Osijek kada sam stradao 2008. godine i uvijek mi je bila najveći oslonac u životu. Ona i moj otac Danko jedini su mi životni uzori, a upravo je moj otac Danko, u Orahovici poznat kao Čvoks, najveći “krivac” za moje bavljenje glazbom. Naime, on je bio prvi bubnjar prvog orahovačkog glazbenog sastava “Mezoni”, a u slobodno je vrijeme bio strastveni gitarist. Tako je cijelo moje djetinjstvo odzvanjalo zvukovima žica njegove gitare i njegovim izvedbama stranih i domaćih rock-klasika iz 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. A osim što je bio bubnjar i gitarist, bio je i strastveni skupljač gramofonskih ploča pa kada nije svirao, obično smo slušali hitove grupe The Who, Rolling Stonesa, Beatlesa, Drugog Načina, grupe 220 i drugih. Tako se i u meni još od malih nogu razvijala ta muzikalnost, a sve je kulminiralo negdje 2011. godine kada sam potajice, dok su roditelji bili na poslu, uzimao tatinu gitaru i besmisleno udarao u žice kako bih stvorio neki zvuk koji mi se sviđa. S vremenom sam otkrio i akorde te sam počeo učiti i prve obrade kako bih iznenadio roditelje. Prva pjesma koju sam naučio svirati bila je Wild Thing grupe The Troggs. Roditelji nisu mogli vjerovati kad sam im otkrio da potajice učim svirati i da već znam ponešto i odsvirati i to relativno dobro– priča u dahu Krešo te nastavlja kako je  tijekom odrastanja i povremenog demonstriranja svojih sviračkih dosega naišao na brojne poticajne komentare.

– Bilo je i jako puno ruganja i omalovažavanja od strane vršnjaka i zapravo mi je to bio i najveći izazov tijekom rasta i razvoja, kako glazbenog, tako i onog ljudskog, jer je bilo potrebno još više snage i upornosti da se usredotočim na vlastiti put, ali smatram da upravo takve stvari oblikuju čovjeka. Tako u inat nisam odustao od sviranja, već sam uvijek težio i još uvijek težim boljem. S vremenom sam uistinu i postao bolji, a Bog mi je preko roditelja podario i glas dovoljno dobar da ja sam, ako već nitko drugi neće, uživam u svojim izvedbama– kaže ovaj osebujni mladić koji svoju glazbu posvećuje upravo svom preminulom ocu.

– Tata je uživao u mojim izvedbama i uvijek me je savjetovao kako da budem još bolji u sviranju, dolazio je i na nastupe, ali zauvijek je otišao 2020. godine. Ipak, uvijek imam osjećaj kao da je još uvijek tu i sluša me pa mu često i sviram stvari koje je volio, a posebno je volio Stairway To Heaven od Zeppelina. Hvala Bogu, mama je još uvijek tu i najveća mi je podrška na nastupima. Velika mi je podrška i djevojka koja mi je ujedno i  najveći i najiskreniji kritičar te me potiče me da budem boljii kao osoba i kao glazbenik– kaže prepoznatljivo iskreni Krešo koji dana svira na gotovo svim manifestacijama u Orahovici i okolici i svugdje oduševi te je rado viđen gost. Priča Krešo kako se odlučio javno nastupati.

vrkic Custom

– Sve je započelo 2018. godine kada su me kolege s FFOS-a angažirale da u Night Baru Cadillac u Osijeku održim humanitarnu akustičnu svirku za djecu i mlade s teškoćama u razvoju, okupljene u udrugu Zvono iz Belišća. Nekoliko dana nakon te humanitarne svirke uslijedio je poziv Vlade Grgića “Crnog” koji me je, što mi je teško povjerovati i danas, pozvao da održim plaćenu svirku u kultnom, legendarnom orahovačkom “Bluesu”. U sljedećih mjesec i pol dana održao sam šest plaćenih svirki u Bluesu, sve dok ga, nažalost, nisu zatvorili. Osim Bluesa, gdje je i započela ta moja glazbena priča, u Orahovici sam još svirao i razvijao se u Caffe Baru “Baza”, nekoliko puta, u Caffe Baru “Sokol”,  Caffe Baru “Matko”, dva puta tijekom Adventa na trgu u organizaciji Turističke zajednice grada Orahovice pa tako i ovoga Adventa, a jednom sam nastupio i u Čačincima na Večeri Akustike u organizaciji Turističke zajednice općine Čačinci– dodaje Krešo koji još uvijek čuva tatinu gitaru, a na nastupima zasvira i usnu harmoniku:  

– Danas imam dvije gitare, akustičnu SigmuDR-28-S B i elektro-akustičnu Ovation CC-28 TBBY s kojom i nastupam, a čuvam i tatinu klasičnu gitaru Maya C 115 na kojoj sam davne 2011. i odsvirao svoje prve akorde. Sve u svemu, mislim da imam još jako puno prostora za napredak. Pišem i vlastite pjesme i to mi je želja jednom negdje objaviti. Ipak, neizmjerno sam ponosan što sam nastupao u Bluesu i to mi je osobno najdraža uspomena ostvarena tijekom mog glazbenog puta. Sretan sam i što sam tijekom sviranja upoznao puno dragih ljudi, a veseli me kada nekom na nastupu izvučem iskreni osmijeh, suzu, ili bilo kakvu drugu iskrenu emociju. Zbog toga i radim to što radim i jedino zbog toga sviranje i stvaranje imaju smisla. Jer nastupanje nema smisla bez publike, a ni bez emocija– zaključio je Krešo.  

(www.icv.hr, vg)

- PROMO -

 

 

Povezane vijesti

Skip to content