Profesorova priča: Marijan Smojver maturirao s 27 godina, s 33 završio fakultet i danas je primjer da vrijedi slijediti svoj san

Marijan Smojver (37), kojeg mnogi znaju samo kao Bossa, ima zanimljivu priču. Ne o tome kako skuhati vrhunsku kavu, jer je godinama bio konobar u virovitičkim kafićima, ne kako puštati dobru glazbu, jer je radio i kao DJ i ne koju kacigu koristiti dok perete prozore na 12 katu nebodera, jer je radio i u tvrtki koja se bavi tom opremom, već priču o tome kako slijediti svoje snove, bez obzira koliko „klipova“ vam život baci pod noge.

Ovaj profesor povijesti i hrvatskog jezika i književnosti u Gimnaziji Petra Preradovića u Virovitici danas, naime, može biti uzor mnogima po svojoj ustrajnoj borbi za obrazovanje.

Jer, Marijan je maturirao „tek“ s 27 godina. Potom je upisao fakultet i s 33 godine ga završio. Na cijelom se putu borio za sebe, često protiv tuđih predrasuda, ali i sumnji u samoga sebe. Danas na svom primjeru pokazuje kako nikad nije kasno boriti se za ono što želiš biti i raditi u životu.

Ovo je, dakle, njegova priča.

-Rođen sam u Virovitici, no kad sam imao četiri godine, obitelj se preselila u Suhopolje. Tamo sam krenuo u školu i moja prva sjećanja na to vrijeme vezana su uz nogomet s dečkima iz ulice. Kasnije, počeo sam trenirati za suhopoljsku Mladost, današnje Suhopolje, a nogomet je nešto što i danas čini važan dio mog života, kao i sport – kaže Marijan.

marijan-1Kad je došlo vrijeme za srednju školu, s četvorkom nije mogao birati gimnaziju. Što zbog ocjena, ali i namjere da što prije završi školu odabrao je: upisat će za stolara u Industrijsko-obrtničkoj školi u Virovitici. Pri odabiru pomogao mu je prijatelj i školski kolega Vedran Slanac, koji danas uspješno gradi svoju karijeru u drvnoj struci.

– Sa svakim novim polugodištem bio sam svjestan kako sam ogroman antitalent za to zvanje. Nisam ja za finu tehniku. Morao sam si priznati – Marijane, ni uz svo znanje i opremu, nećeš ti nikad napraviti dobar stol ni ormarić. Imaš dvije lijeve ruke i to se neće promijeniti – smiješeći se odaje nam naš sugovornik.

Školu je završio i godinu dana radio u nadnicama: brao jabuke, jagode, paprike, krastavce. Odslužio je vojni rok od šest mjeseci u Požegi i ondje se zaljubio u disciplinu. Po povratku, tražio je posao i usput čuvao svoje bratiće i sestrične.

SPREMAO ESPRESSO I SANJAO O POVIJESTI

Kako poslovnih ponuda nije bilo na vidiku, a vremena je imao napretek, otkrio je svijet knjiga. – Počeo sam ići u Knjižnicu. Privukla me povijest, koja me, kao i zemljopis, odmalena privlačila. Uskoro sam čitao po tri knjige tjedno. Povijest, filozofija, politika, sve mi je bilo zanimljivo – kaže Marijan.

U tom svijetu knjiga jedna je „presudila“. Njegova filozofska „Eureka“, koja mu je otvorila oči bila je, kaže, „Kratka povijest ideja“. Vidjevši koliko čita, susjed Dinko Milaković, danas znanstvenik, astrofizičar u Trstu, procijenio je da bi Marijanu mogla biti zanimljiva. Ona je pročitala njega – bila mu je životna prekretnica i presudila je u odluci da postane profesorom.

No do tada trebalo je proći još puno godina. Bez obiteljskog financijskog zaleđa, Marijanu je bilo najvažnije zaraditi za život. Već ranije okušao se kao DJ u Vanadisu. Zatim mu se prilika ukazala u ugostiteljstvu u tadašnjem Music Clubu. Zatim je dugi niz godina Marijan posluživao goste, kuhao kave, prao posuđe i miješao koktele kao konobar u kafiću Ana, Lavu te „Štednoj“, gdje je kao DJ puštao i glazbu. Bezbroj priča može ispričati samo iz tih dana.

marijan-3

Posla je bilo, s plaćom je bio zadovoljan, no kako su godine prolazile, tako je uvidio da konobar neće moći biti zauvijek. – Mentalno i fizički je to jako zahtjevan posao. Uz radne dane, radi se i vikendom, a vrijeme prebrzo prođe. Počeo sam shvaćati da trebam napraviti nešto više za sebe u budućnosti. Kroz ovaj posao upoznao sam brojne divne ljude koji su me usmjerili u neka nova područja – objašnjava Marijan koji kaže kako je cijelo vrijeme u njemu tinjala glad – za znanjem.

MATURANT S 27 GODINA

Želio se još školovati, dobiti stupanj više i postati profesorom. S 24 godine upisao je program obrazovanja odraslih u Strukovnoj školi Virovitica. Opet je sjeo u klupu, no sada to više nisu bili njegovi vršnjaci.

– Oni koji me znaju, znaju da idem ‘glavom kroz zid’ kad nešto naumim. Iako nije bilo lako redovito pohađati predavanja uz posao, nastojao sam ispunjavati svoje obaveze. Ta upornost pokazala se najvažnijom odlikom u mom životu – kaže Marijan koji je, radeći kao konobar, završio školu za komercijalista u svibnju 2012. godine. Iste godine, nakon položene državne mature u Osijeku, s 27 godina upisao je dvopredmetni studij hrvatskog jezika i književnosti i povijesti na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli. I ondje je radio u ugostiteljstvu, kako bi platio stanarinu, hranu, troškove studija.

– Ljeta sam provodio na terasama pulskih restorana i barova te pritom ponešto i zaradio -sjeća se.

marijan-4

Dobio je, uz željeno znanje koje mu je sa svakim novim predavanjem potvrđivalo da je na pravom mjestu, uvid u još jedan segment života. U svijet studiranja, mogućnosti koju obrazovanje nudi, nove percepcije i sebe i drugih.

Diplomsku godinu proveo je radeći u tvrtki koja se bavi opremom za rad na visinama, a kad je Krleža stavio „točku na i“ njegova službenog obrazovanja i kad je ponosan do neba s diplomom 2018. godine završio fakultet, osjetio je da se sva žrtva isplatila.

Vratio se u Viroviticu, gdje mu je ravnatelj Tehničke škole Ivan Kućan omogućio odraditi stažiranje za profesora povijesti uz mentora Zdravka Samca, a potom je stekao nove kolege u Osnovnoj školi Ivane Brlić-Mažuranić u Virovitici, kao i danas u Gimnaziji, gdje je na zamjeni.

RAZLIČITOST PERSPEKTIVA

Govoreći o ljudima koje je susretao na svom životnom putu, Marijan će istaknuti nekoliko imena i mjesta.

marijan 5

-Puno mi je pomoglo što sam radio s kolegama i ujedno prijateljima, jer bez njih ne bih uspio u svojim životnim nastojanjima. U Štednoj sam imao sjajnu ekipu sugovornika i vrlo ugodnu radnu atmosferu, zahvaljujući tadašnjem šefu Mariju Ivančiću. Caffe i night bar Štedna je definitivno cijelom svojom pojavom poticajno djelovala na moje intelektualne afinitete – kaže.

Njegovi pulski dani obilježeni su druženjem s još jednim Virovitičanom, Nevenom Brdarom. I danas se Neven i Marijan druže – ponajviše petkom na Pub kvizu znanja u nezaobilaznoj Štednoj, gdje u ugodnom društvu nastoje odgonetnuti zakučasta kvizaška pitanja. Svoje prijateljstvo duguju upravo danima provedenima u Puli, gdje je Neven služio kao policajac. Fra Leopold i ekipa iz sv. Antuna također ostaju dio Marijanovog pulskog itinerara.

Iz svake škole donosi lijepa iskustva s ravnateljima (kolegama “po struci”, povjesničarima Ivicom Tomljanovićem i Kristijanom Gostimirom) te kolegama s kojima je radio, ali i s učenicima s kojima njeguje opušten i neposredan odnos.

Sagledati problem i temu iz više strana premisa je svega, kaže.

Život nas prvi uči da nije sve crno-bijelo. – Djeci je zanimljivo to što sam počeo kao stolar. Volim reći da nema krivog odgovora na neko pitanje. Osim kad govorimo o godini neke bitke, tu me odmah uzmu za riječ – sa smiješkom kaže Marijan koji za život kaže da ne mora biti pravocrtno uzlazna putanja.

marijan-2

-Ne znači da svoje snove ne možemo ostvariti kasnije. Sve što u životu prođeš, oblikuje te. Ja volim ljude i njihove priče, jer sam ih svakog iskustva i svakog susreta puno naučio. Ne samo iz knjiga, dakle. Učenicima volim reći: sagledajte svaki problem iz više strana, tek tada dolazimo do rješenja – poručuje naš sugovornik. Kaže kako svaki povijesni podatak može biti izazov za predavača. Udahnete li mu ekonomsku, kulturološku, umjetničku, političku, književnu, znanstvenu, pa i intrigantnu notu, on postaje zanimljivost koja se pamti.

Jer, ocjenjuje, bitna je spoznaja, jednako važna kao i samo znanje. Školovanje nije „instant“ uspjeh, ono je proces koji traje, ali donosi novu vrijednost cijelom životu.

-U tom procesu ja sam spoznao i vrijednost vjere u Boga, koja mi je davala snagu svakog dana, kao i vrijednost prijateljstva i podrške svih onih ljudi koji su vjerovali u mene. Nije mi bilo lako sa 27 godina upisati fakultet, otići u neizvjesnost, morao sam prigrliti pravi vojnički mentalitet da to sve završim. No sretan sam što nisam odustao. Moja glavna motivacija bila je da se ostvarim kao čovjek. Postoji izreka ako da radiš ono što voliš nećeš u životu raditi ni jedan dan. Za to treba puno vremena i truda. Ima puno prepreka, ali nema ništa ljepše. Za to sam se borio, danas imam posao koji volim, presretan sam zbog tog iskustva – za kraj kaže Marijan.

Vjerujemo da će njegovo iskustvo potaknuti i druge koji su možda na životnoj prekretnici, da ne odustanu od svojih želja. Neke od njih ostvarit će se tek kad uložimo u njih svu svoju snagu i kad za njih dođe pravo vrijeme. Marijan je najbolji dokaz koji imamo.

(www.icv.hr, mlo, foto: privatni arhiv i M. Lovrenc)

- PROMO -

 

 

Povezane vijesti

Skip to content