Grad Virovitica ili kako ga neki od milja nazivaju Mikešland nekada je bio grad poljoprivrede i obrta, a tadašnji žitelji živjeli su u dijelovima grada koji su imali i svoje ime. Tako je, primjerice, postojala Bikana, Suvara, Čoljuk i drugi dijelovi. Stari Virovitičani znaju zašto se naziv tog dijela grada upravo tako zove, a oni mlađi možda ni ne znaju da je Petrovac ustvari Ulica Matije Gupca u Virovitici. Tako smo i mi danas posjetili Rusanovu ulicu u Virovitici ili takozvani Čoljuk u kojoj već gotovo 70 godina živi jedan od najpoznatijih obrtnika, pečenjar Petar Vezmarović Pepi.
Za tog majstora ražnja po već poslovičnoj kvaliteti njegovih usluga mnogi bi rekli da je pečenjar od rođenja, no tu bi se prevarili jer Pepi je ustvari autolimar, a obzirom da mu je otac Stjepan bio kovač i potkivač, plod ipak ne pada daleko od stabla.
– Zapravo moji roditelji Stjepan i Ana živjeli su prije 2. svjetskog rata u Lončarici, a nakon što ih je tadašnja vlast htjela protjerati u Mađarsku, ipak su se nekako uspjeli smjestiti u Brezik Lukački. Nakon dvije godine, točnije 1946. dolaze u Viroviticu, upravo ovdje gdje se mi sada nalazimo – rekao nam je na početku razgovora o povijesti svoje obitelji Petar Vezmarović, koji će ove godine napuniti 72 godine, a od 1954. godine kada mu je otac umro, ostao je živjeti s majkom i tri brata.
– U to vrijeme nije bilo hoću-neću. Trebalo je brzo razmišljati i djelovati, te što prije zaraditi svoj novac. Možda je to i razlog zašto u ono vrijeme nije bilo puno onih koji su išli na fakultete, a među kojima sam bio i ja. Godine 1968. završio sam autolimarski zanat i zaposlio se u Agroservisu u Virovitici. Radio sam godinu dana, taman do odlaska u tadašnju JNA u Pulu gdje sam raspoređen na poslove ronioca u mornarici. Povratkom u „civilstvo“ prestao je i moj ronilački staž, a nastavio sam „roniti“ samo kad bih se spotaknuo ili pao na nogometnom terenu, jer nogomet je za mene bio i ostao više od „prve sporedne stvari” – priznao je s osmijehom Pepi, opisavši pritom svoju sportsku karijeru.
– Nogomet sam počeo igrati još 1964. godine kao junior kod tadašnjeg trenera Joske Kozjaka. Dvije godine nakon toga prelazim u juniore NK „Drvodjelac“ kod meštra Pište Hečimovića, a godinu nakon toga počeo sam kod trenera Rude Moslavca igrati za seniore. Godine 1970., nakon povratka iz vojske, odlazim igrati u NK „Građevinar“ u Vukovaru. Tu nije bio kraj mojeg igranja nogometa jer sam potom počeo igrati za NK „Podgorje“ i kao igrač ostao deset godina i još deset godina kao član uprave. Osim toga, kasnije sam igrao za veterane NK „Borac“, „Virovitica“ i „Podgorje“, a nakon 31 godine moje uspješne nogometne karijere, dres sam skinuo 1995. godine – rekao nam je Pepi, koji nije zaboravio spomenuti ni da se 1973. godine, unatoč mnogim obvezama, ali pak zahvaljujući ljubavi, uspio oženiti za svoju suprugu Đurđu (rođenu Laslo) te dobiti sina Denisa i kćerku Martinu.
– Tada smo imali autolimarsku radionicu jer sam jedino to znao raditi, barem sam tada tako mislio. No, zahvaljujući dobrom prijatelju i mentoru mesaru Joži Zaplatiću 1988. godine odlučio sam postati pečenjar. Mogu slobodno reći da sam tada „otkrio pečenjara u sebi“ i eto i dan-danas trudim se obavljati taj posao. Pomagač mi je supruga Ana, a sada nakon 42 godine i 4 mjeseca radnog staža sporedno obavljamo usluge pečenja. U našim godinama to je postao težak posao jer nije svejedno kako ćeš odraditi taj važan dio svadbenog ili nekog drugog slavlja, a danas su ljudi gladni pa žele pečenu janjad i prasad za puno raznih svečanosti. Slažem se, treba se dobro i kvalitetno najesti, a da uistinu bude kvalitetno, potrebno je znati mnoge stvari o kojima ovisi i kvaliteta pečenja – kaže nam Pepi i otkriva tajnu savršenog pečenja.
– Kreće s pravilnim uzgojem i držanjem stoke, potom pravilnim klanjem i čišćenjem te na kraju dolazi onaj naš dio, kvalitetnom pripremom i pečenjem. Iako već za to imamo „dobro oko“, postoji i uređaj koji se ubode u pečenje i koji očitava je li meso dovoljno pečeno, tako da se ne može i ne smije dogoditi da je iznutra meso krvavo ili koža prepečena ili izgorena. Također puno pozornosti pridajemo i soljenju, ne solimo na početku jer se zna dogoditi da meso pocrni ili izgori. Sve su to “cake” koje valja znati, a rezultat je kvalitetno pečenje. Najveće priznanje su nam pohvale i broj mušterija kojih ima toliko da ih ponekad moramo i odbiti koliko imamo posla – rekao je Pepi, pokazujući nam pritom i brojna priznanja za obavljanje obrta, sportski rad, pa čak i vatrogasni, jer bio je i aktivni član DVD-a Virovitica, ali isto tako bio je i hrvatski branitelj, pripadnik 3. bataljuna 127. brigade HV Virovitica.
– Tada je bilo najteže, trebalo je braniti Hrvatsku. Nemali broj puta razveselio sam svoje kolege branitelje nekim pečenjem jer nam je trebalo energije, ali i pozitivne vibracije. Vjerujem da je uz dobro jelo svima onima koji ga zbog zdravlja smiju jesti, život vedriji i veseliji, još ako tu dodamo i poneki gemištec nakon ukusnog pečenja…, pa što nam više osim toga i dobrog zdravlja u životu treba – završio je s još jednom od svojih mudrosti ovaj naš poznati Mikeš, majstor ražnja Petar Vezmarević Pepi.
(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)