Kroz ovaj hod i promišljanje nas vodi fra Marino Kuzminski iz župe sv. Roka u Virovitici.
Hvaljen Isus i Marija!
Dragi prijatelji, danas svetkujemo sv. Josipa, zaručnika Blažene djevice Marije i Isusovog poočima.
Sveto pismo ga samo spominje nekoliko puta i prikazuje ga kao čovjeka iznimne vjere i staloženosti i kao onoga koji nije u Evanđelju progovorio ni jednu jedinu riječ. Sve što znamo o njemu je da se našao u situaciji da je Marija ostala trudna po Duhu Svetom i da je to znao. Nikakvu drugu reakciju na tu činjenicu nemamo, doli njegovo razmišljanje koje je naginjalo tome da Mariju potajice napusti. Doista, svakom muškarcu bi bilo teško nositi se s informacijom koju je sam sv. Josip primio. Naravno da srce obuzmu sumnje, pa vjerojatno i pitanja “zašto baš ja” i “zašto baš meni.”
Ipak, u svemu tome sv. Josip nije potegnuo za društvom i flašom ili nečim sličnim kako danas mnogi rješavaju probleme. Najlakše je otići, pobjeći, anestezirati mozak i osjećaje, pa možda se čak i izvikati, izudarati, pobjeći i tko zna što sve ne iskombinirati.
Kolike suze znam vidjeti, kolike tuge i boli slušati kao svećenik kad muškarac ne povjeri svoju brigu Bogu nego društvu, alkoholu, drogi ili kocki… Koliko god bježali, pobjeći se ne može.
Nije Bog od Josipa tražio da bude papak, kao se može činiti kad vjere nema. Kad bi znali u boli, povrijeđenosti, strahu stati i pustiti bar malo Bogu da nešto kaže! Kad bi umjesto iskaljivanja bijesa znali primiti bar malo Božje utjehe i milosrđa! Ne bi ostali praznih ruku.
Sv. Josip je dobio utjehu i objašnjenje i, doista, se ponio kao pravi muškarac – ostao je vjeran Ljubavi i Dobroti te je postao zaštitnik i hranitelj nejakih za moje i tvoje spasenje. Snaga, dakle, nije u egu već u poniznosti.
(www.icv.hr)