Više milijuna ukrajinskih izbjeglica spas od rata u Ukrajini pronašli su u susjednim i drugim europskim zemljama. Tako stižu i u Hrvatsku, a prema posljednjim podacima u Virovitičko-podravsku županiju stiglo ih je 16.
Olena i Vira Kurylo, Valentyna Vidmych i Anna Shkurina iza sebe su ostavile sve, dom, prijatelje i obitelj te su iz Harkiva prošli tjedan stigle u Hrvatsku, u virovitičko prigradsko naselje Sveti Đurađ. Kako kažu, život u gradu više nije bio siguran pa je Olena pronašla siguran smještaj kod Nenada Mesarića koji je, vidjevši situaciju u Ukrajini, svoju praznu kuću stavio na oglas kako bi pružio smještaj jednoj obitelji.
– Gledao sam vijesti, pratio što se događa i vidio da su ljudi počeli bježati van države. Kako imamo praznu kuću, s obitelji sam se složio da ponudimo smještaj nekoj obitelji i tako im pomognemo. Registrirao sam se na stranicu za smještaj i ubrzo mi se Olena javila i odlučila je doći. Ona je sredila sebi i obitelji put od Ukrajine do Mađarske odnosno Varaždina gdje sam ja otišao po njih i dovezao ih ovdje – objašnjava Nenad.
– Ovdje smo stigle 10. ožujka. Pošto sam prije putovala Hrvatskom odlučila sam da dođemo ovdje jer je Slavonija slična Ukrajini, a jezik znam jer sam malo učila hrvatski. Imamo stvarno veliku pomoć od svih i susjeda i Crvenog križa, stvarno nam je sada dobro – kaže Olena.
S majkom Valentynom i kćeri Virom živjela je u zgradi u centru Harkiva, grada koji je oko 50 kilometara udaljen od Ruske granice. U početku su mislili da do rata neće doći, da će sve mirno završiti, no na žalost nije bilo tako. Živjeti u gradu u kojem se vodi rat nije bilo lako pa je radi sigurnosti otišla iz voljenog doma.
– Jednog jutra sam se probudila i prijateljica mi je poslala poruku da su počeli pucati kod nas. Naravno, svi smo bili uznemireni, nisam vjerovala da se to stvarno događa. Dva tjedna smo živjele s pucnjavom, svaku minutu smo se bojale što će biti dalje. Ništa nije radilo, ni javni prijevoz, putovali smo daleko u trgovinu po ono što je ostalo za kupiti, nismo imali nikakvog izbora. Mislili smo da će za nekoliko dana sve to završiti, no na žalost nije – objašnjava nam Olena te kaže kako su uspjele uzeti nešto odjeće i kućne ljubimce, a do Hrvatske su putovale dva dana.
– Put je stvarno bio težak, dva dana i dvije noći nismo spavale. U Harkivu smo sjele na prvi vlak i putovale smo do Lavova. Tamo smo kontaktirale čovjeka koji organizira prijevoz do Mađarske granice i tako smo stigle do Mađarske gdje su nas oni ondje pokupili. Dovezli su nas do Crvenoga križa, tamo su nam dali hranu i piće, i uspjele smo se odmoriti te su nas do Hrvatske dovezli Hrvati. Neki su otišli za Zagreb, a mi smo došle ovdje – dodaje.
Ove četiri Ukrajinke prisjećaju se kako se njihov normalan život preko noći promijenio. Olena je po zanimanju grafički dizajner, a njena kćer Vira također je krenula na fakultet za grafičkog dizajnera gdje je upoznala prijateljicu Annu koja je pobjegla s njima. Obje djevojke se nadaju da će se uskoro vratiti i nastaviti studij.
– Nedostaje mi grad, studiranje, posao i nadam se da će to sve uskoro završiti. Putovanje je bilo teško, ali to je bilo jedino rješenje i dobra odluka što smo otišle jer je to veliki stres i jer se tamo ne može normalno živjeti – kaže nam Vira koja se zajedno s majkom, bakom i prijateljicom navikava na trenutni život u Hrvatskoj. U Hrvatsku su dovezle i svoje kućne ljubimce, Juki i Maru, dva štakora koja su uspjele uzeti sa sobom.
Virina prijateljica Anna Shkurina je rodom iz Mariupolja, a u Harkiv je došla studirati. Njezina obitelj i prijatelji još su uvijek u Mariupolju, a više od tjedan dana nije znala jesu li su živi ili ne, jer nisu mogli razgovarati. Na sreću, jučer ih je uspjela kontaktirati i saznati kako pokušavaju pronaći izlaz.
– Bila sam zabrinuta jer se nisam čula s nikim od obitelji, sada kada znam da su dobro puno mi je lakše. Pokušavamo im pronaći izlaz iz grada no jako je teško Opasno je pokušati pobjeći, a isto tako opasno je i ostati. Zbog studija smo se viđali nekoliko puta godišnje, razgovarali bi telefonom ili video pozivima, no sada ih dugo nisam vidjela i teško mi je – priča nam Anna.
– Nadam se da ćemo se ili vratiti u Harkiv nastaviti studiranje ili nastaviti studiranje online. Možda će se 1. travnja nastaviti online studiranje, no mi na žalost nemamo računalo s programom koji nam je potreban za učenje – kaže Anna te dodaje kako ovdje imaju trenutno sve potrebno za život i kako svi brinu o njima i žele im pomoći.
Olenina majka Valentyna Vidmych isprva nije htjela napustiti državu jer nije htjela ostaviti svoju vikendicu i svoj grad, no zbog sigurnosti ipak je pristala otići.
– Ovdje u Hrvatskoj, u Svetom Đurđu je prekrasno, slično je kao i u Ukrajini, ali želim se vratiti u svoj grad, u svoj vrt i nadam se da ćemo se uskoro vratiti svome domu – kaže nam Valentyna.
Ovu hvalevrijednu gestu pružanja smještaja obitelji iz Ukrajine, pohvalio je i predsjednik Mjesnog odbora Sveti Đurađ Ivan Ćavarušić rekavši kako će im omogućiti sve što im je potrebno.
– Nenad me kontaktirao i rekao da ima obitelj kojoj je potrebna pomoć i da postoji mogućnost da će doći ovdje. Odmah sam pitao kako i na koji način mi možemo pomoći kao Vijeće Mjesnog odbora. Organizirali smo se i pribavili sve što je bilo potrebno za početak. Na raspolaganju smo im i dalje za bilo što – rekao je Ivan Ć. te dodao kako su drugi mještani počeli pripremati i vikendice u slučaju da nekome zatreba smještaj.
Oleni, Valentyni, Viri i Anni trenutno je Sveti Đurađ novi dom. Trenutno imaju dovoljno hrane i drugih potrepština, no ističu kako bi voljele imati računalo i internet da mogu raditi, ali se i čuti sa svojom obitelji i prijateljima koji su još uvijek u Ukrajini. Kažu kako im je ovdje lijepo, no naravno htjele bi se vratiti svome domu pa pune nade vjeruju u bolje sutra.
(www.icv.hr, ib; foto: I. Barčan)
