Za šumare, lugare i lovce kaže se da su „šumska braća“ i to ne bez razloga, jer rade u šumi, brinu za harmoniju u biljnom i životinjskom svijetu, čuvaju je i što je najvažnije – vole je više nego ostali.
Cijela Virovitičko-podravska županija obiluje šumama, prije je za cijelo naše područje vodila brigu Šumarija Virovitica, a kasnije su osnovane šumarije po našim gradovima i općinama. Da bi se prisjetili kako je u šumama bilo onda, a kako je danas zavirili smo u šumarsku arhivu i izabrali za priču dva „šumska brata“, Dragana Bertovića Bucu iz Svetog Đurđa i Zdenka Sabu iz Podgorja.
U mirovini su dvije, odnosno tri godine, a u virovitičkoj Šumariji proveli su tri i pol desetljeća. Čekali su nas u obiteljskoj kući Dragana Bertovića u Svetom Đurđu, a na stolu nas je čekala narezana slanina i kobasica i kraj nje dobra vinska kapljica. Ipak, morali smo tome odoljeti, barem dok ne napravimo posao, pa smo stoga odmah krenuli s razgovorom, prvo s domaćinom Draganom kojeg svi od milja i ne bez razloga zovu Buco. Nije baš bio pre sretan što prvo nismo prionuli jelu jer se kao domaćin vraški potrudio da sve bude u šumarskom stilu.
– Dobro je znano da se u šumi ne može raditi, ako se prethodno dobro ne najede ili barem u pola posla. Radi se o izuzetno velikim fizičkim naporima pa je špek na improviziranom ražnju i više nego dobrodošao. Znam to pouzdano jer u tom poslu sam proveo veliki dio svog života, ma da mislim da je prije bilo teže raditi šumske poslove nego sad – rekao nam je Buco koji se u Virovitičkoj šumariji zaposlio prvo kao obični radnik i pomagač rezačima.
– S obzirom da ispočetka nisam imao nikakva iskustva, valjalo ga je steći. Mi „žutokljunci“ radili smo sve i svašta, od pomoćnih šumskih poslova, do krčenja, pa čak i čišćenja prilaznog šumskog puta od suvišnog blata ili snijega. Zime su prije bile puno jače, a snijega više. Naravno da tad nije bilo ni približno toliko strojeva kao danas, pogotovo ne onih koji su mogli raditi u šumi. Najpouzdaniji stroj tad je bila mazga, konj ili slično koji je odradio uistinu veliki dio posla. Bilo je tu i nešto traktora, kombija, kamiona, ali ne previše. Radilo se, ali i zaradilo i svaki je šumar mogao lijepo živjeti od svoje plaće, umoran, ali zadovoljan – započeo je svoju šumarsku priču Buco kojemu nije trebalo dugo da napreduje do poslova rezača, koji je vrlo važan faktor u samom postupku eksploatacije šume.
– Tada su radili izvrsni rezači tako da sam imao od kog učiti i tako malo po malo, dogurao sam do rezača i ne samo to. S obzirom da mi je to uistinu išlo od ruke, bio sam stalno na šumarskim natjecanjima po bivšoj državi, a jedne godine osvojio sam čak i državno prvenstvo kao najuspješniji rezač. Imam toliko medalja sa šumarskih prvenstava da ih više nemam ni kud staviti, no s obzirom da se više ne natječem, neće ih biti više, pa nema s tim problema. Osim toga sam i 17 godina vozio traktor u šumi i prevezao „pola šume“ – rekao je Buco i stavio pred sebe pregršt šumarskih kolajni, a svaka od njih nosi i svoju priču.
– Šumarski posao najljepši je posao na svijetu, bio i ostao. Tada su osim motornih pila radile i sjekire i tko zna što sve ne, a sada kada je tehnika znatno otišla dalje, tu su uz moderne motorne pile i priručni strojevi i vozila, tako da cijeli proces ide brže i lakše. No i sada rezači moraju imati vraško znanje ako žele raditi taj posao, nema tu šale, posao se mora odraditi, ali isto tako i paziti da se ne napravi neki kvar, odreže neko krivo drvo ili ošteti koja biljka. U šumama žive mnogi stanovnici i jako je važno da im što manje poremetimo njihov mir i proces rasta, jer sve što činimo kada je priroda u pitanju, činimo sebi – rekao nam je jednu od svojih mnogih mudrosti ovaj simpatičan i radišan čovjek koji ni od kada je u mirovini, ne miruje puno.
– Neke svoje hobije „prebacio“ sam si u mirovinu, a to je lov i ribolov, jer oba hobija idu uz šumarstvo. Doduše aktivniji sam u ribolovu, a član sam ŠRK „Tvin“ iz Virovitice. S obzirom da su naši ribnjaci okruženi šumom, nema mi ljepšeg mjesta da provedem svoje slobodno, ali i radno vrijeme jer ja i moj mali traktor redovni smo na klupskim radnim akcijama uređenja ribnjaka, a moje kulinarsko znanje i iskustvo također može poslužiti – otkrio nam je Buco, mada većina zna kakvog je okusa njegov srneći paprikaš, a najviše znaju žitelji Svetog Đurđa koji su bar stotinjak puta zagrabili u porciju paprikaša urađenog kuhačom majstora Buce.
– Kuhanje mi je hobi, a dobro i dođe, jer osim žiteljima i gostima, hranu pripremam i doma, pa moja supruga Ivanka ne mora previše brinuti da će ostati gladna. Imamo i dvoje djece, lijepo i zadovoljno živimo, a da bi to bilo tako osnovni je preduvjet da čovjek bude zadovoljan sam sa sobom. Ja s tim uistinu nemam nikakvih problema, još da malo smršavim, tko sretniji od mene – kroz smijeh nam je rekao Buco, a na to se nadovezao i njegov najbolji prijatelj još iz djetinjstva i vršnjak, Zdenko Sabo.
– Znamo se još iz Osnovne škole Vladimira Nazora. Poslije nas je život razdvojio, jer ja sam otišao u školu za soboslikara i ličioca, te izvjesno vrijeme i radio taj posao, no i mene je nešto vuklo šumi, valjda sam htio raditi na friškom šumskom zraku, a ne nosa punog maltera, ne znam, ali prešao sam u Virovitičku šumariju i tu ponovo sreo svog prijatelja Bucu. Kao i svi početnici i ja sam tada radio sve i svašta, a poslije ipak napredovao do pravog šumskog radnika. I prije tog sam volio šumu, ali ono što se u meni događalo svih tih tri i pol desetljeća rada, to se ne množe nikad zaboraviti. Šuma znači život i moja je ljubav prema njoj neizmjerna, od svake travke ili cvijeta, do drveta i životinje. Ne mogu zamisliti da netko na bilo koji način narušava prirodnu ravnotežu ili nepotrebno zagađuje šumu ili izlovljava životinje. Eto sada je zakon jasan i nema prekomjernog gljivarenja, branja cvijeća, trganja biljaka, a o rezanju šume da i ne govorimo. I treba biti tako, a to će potvrditi i svaki onaj koji je u šumi proboravio barem nekoliko dana – rekao nam je Zdenko, suprug, otac i djed, te dodao:
– Kada se skupi cijela obitelj, jedna kuća je premalo, iako je moja kuća u Podgorju prilično prostrana. Nije čudo, jer na koncu konca jesam li ja građevinski radnik ili nisam. No sada manje radim u građevini, a više podučavam one mlađe kako treba raditi. Sada u mirovini, druženje mi puno znači pa sam i ja ribolovac, ali imam i drugih kućnih hobija. Jedna od mojih svakodnevnih ili barem tjednih rutina je i druženje s mojim prijateljem Bucom, pa onda nekad uz čašicu prebiremo po mladim danima, ali dotaknemo se i sadašnjih tema, mada, nekad je bilo mirnije i ljepše, a što možemo – rekao nam je s dozom shvatljive nostalgije Zdenko Sabo, a pošto smo time i došli do kraja našeg razgovora, vratili smo se na stol i ono što su pripremili te „udarili“ dugi neobavezni razgovor, onako iz srca.
(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)