Postoje ljudi koji čine velike stvari za svoju društvenu zajednicu, ali gotovo potpuno iz sjene, onako nevidljivo i tiho, ne želeći crveni tepih ispred sebe. Jedna od njih je Mirjana Buneta-Knežević, diplomirana defektologinja iz Orahovice koja je cijeli svoj radni vijek provela u prosvjeti. Prvo kao učiteljica razredne nastave, a zatim punu 31 godinu kao ravnateljica Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića u Zdencima. Prije mjesec dana otišla je u više nego zasluženu mirovinu, ali kako sama kaže, ova škola će zauvijek ostati u njenom srcu:
– Kao apsolvent defektologije radila sam samo godinu dana u školi, tada Miroslav Mrša, a danas Sveta Klara u Zagrebu, a već 1983. dolazim u Veliki Rastovac gdje sam preuzela razrednu nastavu pa potom isto to i u matičnoj školi u Zdencima što sam radila do 1991. godine kada sam izabrana za ravnatelja, a to sam eto radila sve do ove godine do mirovine. Moram to od srca reći, ta mala škola velikih ljudi uvijek će biti moja, moje srce pripada njoj – započela Mirjana koja je sa zdenačkom školom napravila velike stvari i odgojila brojne generacije.
– Barem se nadam da je tako, doista sam se trudila sve ove godine i moram reći kako je učenik uvijek bio centar, ne samo mog djelovanja, nego i svih učitelja. Ravnatelj ništa ne može sam bez svojih dobrih učitelja i kvalitetnog osoblja koje radi u školi te svih onih službi koje prate i pomažu školi. Važnost rada ravnatelja je složiti dobar tim, osigurati zajedništvo i zajednički rad i onda i rezultati uvijek dođu. Kroz svoj rad prošla sam različita vremena, razne uvjete rada, od onih početaka i silnih papira do danas kada je sve digitalno i na dodir prsta po ekranu. Taj prijelaz na nove tehnologije je bio izazov za sve nas tada, ali moram se i malo pohvaliti jer smo bili jedna od prvih škola na širem području koja je odmah i brzo ulagala u nove tehnologije i informatičku opremljenost. Tako smo vrlo rano uveli informatiku kao izborni predmet, davno prije nego je to ministarstvo propisalo i ja sam na to jako ponosna – nastavlja Buneta-Knežević koja je na mjestu ravnateljice bila čak 31 godinu te kaže kako se danas mladi profesori jako rijetko odlučuju na tu “odgovornost”.
– Nije lako biti ravnatelj, to je istina, velika je to odgovornost i obveza, no isto tako jedan prekrasan posao. Svi misle da ravnatelj dobije ured, lijepo sjedi, piše i govori svima što da rade, no upravo je suprotno. Ravnatelj mora brinuti o svemu, od grijanja u školi, sanitarije, potreba za normalan odgojno-obrazovni rad do košnje. Svi poslovi koji se u jednoj školi rade, idu preko ravnatelja. Škola je vrlo živ organizam, aktivno je i stalno se nešto događa. Doista ne znam zašto mladi, obrazovani profesori bježe od toga, evo ja sve godine gotovo da nisam imala protukandidata za mjesto ravnatelja, a i sada kada sam odlazila teško je bilo naći nekoga tko bi se toga prihvatio. Meni je posebno drago da je školu u Zdencima preuzela moja kolegica Ivana Pavelić, koja je vrlo vrijedna i savjesna učiteljica i osoba i sigurna sam da je škola u pravim rukama – kaže dugogodišnja ravnateljica.
U dugogodišnjem radnom vijeku upoznala je mnoštvo učenika i svakog se lica sjeća te, kako kaže, ponosna je na svakog od njih, a posebno na one koji su do jučer sjedili s njom rame u uz rame u zbornici kao učitelji.
– To je jedan poseban osjećaj koji je teško opisati. Baš sam nedavno pričala s jednom od svojih učenica, a sada kolegicom koja je rekla da je ustrajala i borila baš zbog toga što sam ja imala u nju veliko povjerenje još kao učenicu razredne nastave. Imala je velike matematičke sposobnosti i na kraju je to studirala i završila. Imaš nekakav znak da si barem jedno zrnce dodao nekom od te djece da se odluče za plemenit poziv učitelja i to je najveće zadovoljstvo. Našu školu su pohađali mnogi učenici koji su danas poznati u cijeloj Hrvatskoj kao što su novinar i TV voditelj Igor Bobić, nogometaš Danijel Pranjić i mnogi drugi i na to sam također ponosna da sam i sama bila dio njihovog odrastanja. Puno je toga iza mene s tom djecom i ako nešto posebno pamtim to su uspjesi djece u školskim danima, a također sam pratila i veselila se njihovim uspjesima u daljnjem životu. Imamo uspješnih majstora, liječnika, profesora, novinara, nogometaša, doista smo kao mala škola iznjedrili velika imena. Pamtit ću i ratne dane kada sam vodila učenika u školu u Mađarsku, borili smo se svakako, ali eto sve smo uspjeli – kaže ova sada već legendarna ravnateljica i sa sjetom se prisjeća kako je i ova škola nekada bila prepuna, a danas je sve manje učenika.
– Do ove godine na sreću nikada nismo imali problem da je bilo tko od učitelja bio tehnološki višak, dakle uvijek je bilo posla za sve. Iako, moram reći, kada sam 1991. došla na mjesto ravnatelja bilo je oko 500-tinjak učenika, a sada na mom odlasku ih je bilo 193, dakle to je znatno smanjena brojka i to mi je najviše žao. Tužna je činjenica da će, nažalost, vrlo brzo doći do toga da će se i predmetna nastava svesti na jedan razred – kaže Mirjana za koju treba reći da je dugi niz godina bila uspješan član Ogranka matice Hrvatske u Orahovici, a posebno je bila značajna kao jedna od osnivačica Udruge Jaglac.
– Priča o Jaglacu je jedan veliki dio mog srca i danas sam presretna što smo tada napravili odlične temelje za danas jednu odličnu u vrijednu udrugu. I evo i danas sam se odlaskom o mirovinu vratila u Upravni odbor te udruge i pomoći ću koliko mogu, jer ti ljude trebaju našu pažnju i moraju uvidjeti da su više nego ravnopravni dio svoje životne zajednice – zaključila je Mirjana Buneta-Knežević i priznala nam da, iako je danas u svom miru, škola joj svaki dan nedostaje jer je postala dio nje.
(www.icv.hr, vg; foto: V. Grgurić)