Tamna tvar, “mali zeleni”, shaker i rajčice: Upoznajte svestranog virovitičkog doktora astrofizike Dinka Milakovića

Astronomija i Virovitica. Dva pojma koja su u prošlosti povezana poznatim Danijelom Mirkom Bogdanićem aktualizirana su prošlotjednim predavanjem u Gimnaziji Petra Preradovića Virovitica.

Uz umirovljenog profesora i zaljubljenika u astronomiju Zlatka Kovačevića i doktora znanosti u astrofizici, znanstvenika na Odjelu astronomije na američkom University of Washington te direktora čileanskog Rubin opservatorija Željka Ivezića, jedan od predavača bio je i Dinko Milaković. Osim što je doktor znanosti u astrofizici i astronom na talijanskom institutu Scuola Internazionale Superiore dei Studi Avanzati u Trstu, ovaj mladi znanstvenik svojedobno je sjedio u istim klupama kao i srednjoškolci kojima je taj utorak, 26. travnja, održao interaktivno predavanje. Danas, osim što „promatra“ svemir i piše kodove, pravi koktele i sadi rajčice.

Pojmovi koji su naoko svjetlosnim godinama udaljeni jedni od drugih – kod, šejker i poljoprivreda – ovaj mladi znanstvenik uspješno implementira u svoj radni dan. 

No, krenimo redom.

IMG_1112
foto: privatni arhiv

Prozor prema znatiželji

Odrastao je u Virovitici, a prva stvar na umu, navečer prije spavanja i ujutro nakon buđenja, bila mu je virovitička gimnazija, i to doslovno.

– Zgrada u kojoj sam odrastao nalazi se u blizini Gimnazije, a prozor moje dječačke sobe gleda direktno na školu. Tako da je ona bila prvo što bih vidio ujutro kada bih se probudio i posljednje prije nego bih zaspao – kroz smijeh otkriva Dinko, a na naše pitanje kada je počela njegova ljubav prema svemiru i astronomiji, kaže da se po odgovor moramo „vratiti“ u osnovnu školu.

Astronomiji i svemiru privukla ga je glavna karakteristika svakog djeteta, ona vrata koja, kada se jednom otvore, otkrivaju intrigantni put učenja – znatiželja.

– Kao i mnogu djecu i mene je zanimao svijet oko mene, a svemir mi je bio najveći misterij. Kako je nastalo sve oko nas? Zašto ipak postoji nešto, a ne ništa? Zašto je svemir ovakav kakav jest, je li mogao biti drugačiji? Ima li on cilj, razlog postojanja? Zašto mi postojimo u tom svemiru i koji je naš cilj? Profesor Zlatko Kovačević, koji mi je tada predavao tehničku kulturu, održavao je i astronomsku sekciju.

Mama mi je predložila da im se priključim. Jedno je vodilo drugom te sam u 6. i 7. razredu završio na državnom natjecanju iz astronomije. U srednjoj školi nije postojala astronomska sekcija i nekako mi je astronomija „isparila“ iz glave. Kada sam nakon srednje škole upisivao fakultet, odlučio sam se za fiziku jer mi je bila zanimljiva. Bavila se pitanjima postanka svemira, zašto je on takav kakav je, ima li života negdje – prisjeća se Dinko.

IMG_0900
foto: privatni arhiv

Odredište svemir, prva postaja Zagreb

Iako do treće godine studija nije znao čime će se baviti, sve se to promijenilo kada je upisao smjer medicinske fizike.

– Upisao sam medicinsku fiziku, otišao na predavanje iz kozmologije, ispisao se s medicinske fizike i upisao kozmologiju – smije se i ramenima sliježe Dinko, kojemu je, nakon Zagreba, druga postaja „svemirskog“ putovanja bila – Australija.

– U tom periodu razmišljao sam kako bih htio otići negdje u inozemstvo. S obzirom da moja teta živi u Australiji, pitao sam je bi li me htjela ugostiti i hraniti šest mjeseci. Također, kontaktirao sam jednog profesora sa Sveučilišta u Sydneyu koji mi je pristao biti mentor za diplomski rad – objašnjava D. Milaković, kojega su nakon Australije put i posao odveli u Njemačku.

Na doktorat je otišao na Europski južni opservatorij u Münchenu, na kojemu se bavio pitanjem mijenjaju li se zakoni fizike u prostoru i vremenu.

– Pretpostavka koju je trebalo provjeriti je jedna od pretpostavki svih teorija, da su zakoni fizike zadani u trenutku nastanka svemira i on od tog trenutka evoluira po tim nekim zadanim zakonima. Razlog zašto je ta pretpostavka zanimljiva, osim filozofskog pitanja je što trenutno ne znamo što je glavnina svemira. Astronomska opažanja pokazuju da postoje tamna tvar i tamna energija, za koje apsolutno nemamo pojma što zapravo jesu, a na neki način su povezane sa zakonima fizike.

Meni je bilo zanimljivo pitanje što to mi ne razumijemo, što je to u svemiru ili zakonima fizike. Jesu li zakoni fizike za koje mislimo da su zakoni fizike zaista nešto nepromjenjivo, postoji li nešto što dublje ne razumijemo u našim teoretskim razumijevanjima fizike i, kad bismo otkrili nešto novo, bismo li razumjeli što su tamna tvar i energija – kaže Dinko, kojemu su tamna tvar i energija i dalje tema istraživanja, danas na postdoktoratu u Trstu na institutu Scuola Internazionale Superiore dei Studi Avanzati.

album25
foto: privatni arhiv

Povratak korijenima

Kada smo razgovorom „doputovali“ u sadašnjost, pitali smo Dinka kako je uopće došlo do ideje da održi predavanje u Virovitici, u svojoj bivšoj srednjoj školi.

– Prošle godine bio sam u kontaktu s profesoricom Slobodankom Polašek koja mi je predavala fiziku u gimnaziji. Rekao sam joj da bih kroz jedno predavanje na neki način htio „vratiti“ ono što je Gimnazija Petra Preradovića uložila u mene. Ona me povezala s profesorom fizike Aljošom Graovcem, s kojim sam se dogovorio da ću doći kada bude nešto ljepše vrijeme – objašnjava Dinko, kojemu je virovitičko predavanje, iako drugo po redu obraćanje srednjoškolskoj publici, izazvalo dozu nervoze jednako kao i ono prvo u Višnjanu.

– Kada sam razmišljao o čemu govoriti i kako pristupiti tim mladim ljudima, bio sam pomalo izgubljen jer su potpuno drugačija publika od one na koju sam navikao. Inače na konferencijama razgovaram s ljudima koji su u mojem području rada ili, ukoliko nisu, možeš im relativno brzo objasniti ključne koncepte.

Tako da, priznajem, malo sam se raspitivao i kod prijatelja i na društvenim mrežama o tome što bi tinejdžeri htjeli čuti – otkriva D. Milaković, čije je interaktivno predavanje virovitičkim srednjoškolcima pobliže predstavilo fiziku i njegovo područje rada, što nas u budućnosti očekuje što se tiče astronomskih otkrića, ali i poslužilo kao sredstvo za otklanjanje predrasuda.

– Mnogo ljudi smatra da su fizičari i općenito znanstvenici, osim što su nespretni u društvenim interakcijama, neki ekstra pametni ljudi koji znaju sve odgovore, da moraš biti izrazito genijalan da budeš znanstvenik i da to nije za svakoga. Biti pametan sigurno pomaže, ali znatiželja i uporan rad su ključni za uspjeh, kao i motivacija i strast – jednu od predrasuda pobija Dinko, te se pritom dotičemo jedne druge o kojoj je također govorio u svom predavanju.

DSC00063

Budućnost je ženska

Iako je na predavanju u virovitičkoj Gimnaziji Petra Preradovića bio podjednak broj djevojaka i mladića, odnos brojeva na svjetskoj razini što se udjela žena u znanosti tiče nije takav. Naime, prema UNESCO-vim podacima žena u području znanosti u svijetu je manje od 30 posto. Dok su Marie Curie, Maria Goeppert Mayer, Vera Rubin, Rosalind Franklin i Katherine Johnson samo neke od žena koje su svojim radom i otkrićima zauvijek zadužile svijet, te su sjajna inspiracija mladim djevojkama i ženama, upravo je ponekad ta poražavajuća statistika razlog mnogima da ne odaberu znanost kao svoj put.

No, nije sve tako crno, smatra naš sugovornik.

– Stvari se mijenjaju. Polako, uz trud, mijenjaju se. Razlozi zašto su na rukovodećim pozicijama češće muškarci nije taj da su žene manje nadarene, pametne ili strastvene, već jer društvene strukture na najvišim razinama još uvijek favoriziraju muškarce. U skoro svim profesijama, od politike i prava do medicine i javnog i privatnog sektora, žene često nailaze na otpor tradicije. Znanost tu nije drugačija. Neka društva su već prepoznala da se takve stvari moraju mijenjati, a jedan od najboljih načina da se promijeni je da mladi kažu što žele i bore se kako bi se stvari promijenile na vrhu. Što je više nas koji želimo promjene, one će brže doći – svoje potencijalne kolege, mlade buduće znanstvenike, i ženske i muške, ohrabruje Dinko Milaković.

Jedan dan u životu mladog doktora znanosti

Kako bismo otkrili što mlade znanstvene snage čeka u uzbudljivom svijetu znanosti, pitamo Dinka kako izgleda jedan njegov radni dan. Potaknuti ranijom temom predrasuda, pretpostavljamo da to nije cjelodnevno gledanje svemira i nebeskih tijela teleskopom.

– Posao astronoma je raznovrsniji, ali i sličniji nekom uredskom poslu nego što ljudi zamišljaju. Većinom sjedimo u uredu pred računalom, programiramo i pronalazimo „bugove“ u svojem kodu, skupljamo i analiziramo podatke s teleskopa, pišemo članke, odgovaramo na mailove, sudjelujemo u sastancima, pravimo prezentacije za predavanja ili čitamo najnovija otkrića naših kolega. Svaki dio mojeg posla mi je na svoj način drag jer često naučim nešto novo ili dobijem novu perspektivu.

Nema većeg ushićenja nego kada misliš da si otkrio nešto što će revolucionarizirati fiziku. S druge strane, nema većeg razočaranja kad shvatiš da si nešto zeznuo u analizi i moraš ponoviti nekoliko mjeseci rada – smije se D. Milaković i dodaje kako je putovanje u Čile u sklopu doktorata te posjet jednom od najvećih teleskopa na svijetu imena Vrlo Veliki Teleskop, jedan od najdražih dijelova njegove karijere.

– Nikada neću zaboraviti promatranje neba golim očima u tmini pored tih teleskopa. Uvjeti su bili takvi da su se mogle vidjeti nama najbliže galaksije, kao i gusti oblaci prašine koji prožimaju našu galaksiju i pritom zagušuju svjetlost zvijezda iza njih – prisjeća se Dinko.

Susjedi – „mali zeleni“ ili fosilizirani mikrobi?

S obzirom da razgovaramo o svemiru i gledanju u njegov beskraj, ne možemo ne postaviti našem sugovorniku, doktoru znanosti u području astrofizike, pitanje koje godinama „kopka“ znanstvenike i laike, ono o kojemu je snimljeno mnoštvo filmova – što misli, jesmo li sami u svemiru?

– Mislim da je vjerojatnost da postoji život izvan planeta Zemlje velika, no ne mora značiti da ćemo ikada naći dokaze za to. Cilj nekoliko trenutnih projekata je otkriti život na drugim planetima, kako u našem Sunčevom sustavu, tako i izvan njega. Primjer su roboti koji na Marsu traže mikrobe u stijenama, teleskopi koji pokušavaju otkriti plinove poput kisika u atmosferama planeta oko udaljenih sunca i radio teleskopi koji osluškuju nebo ne bi li „uhvatili“ poruke inteligentnih bića. Hoće li ijedan od tih projekata uroditi plodom?

Teško je predvidjeti, ali mislim da bi takvo otkriće promijenilo naš svijet u potpunosti. Takvo otkriće bi značilo da je život relativno česta pojava u svemiru, makar otkrili i fosilizirane mikrobe. Tko zna, možda ćemo zbog toga promijeniti i kalendar i mjeriti vrijeme kao „prije otkrića“ i „nakon otkrića“ – svoje misli o našim potencijalnim „susjedima“ otkriva Dinko.

IMG_8107

(Ne)znanstveno-fantastični filmovi

U kontekstu ove teme nemoguće je ne dotaknuti se znanstveno-fantastičnih filmova. Serijal Ratovi zvijezda, 2001.: Odiseja u svemiru, Gravitacija i Interstellar samo su neki od filmova svemirske tematike koji su ostvarili veliki uspjeh kod kritike i publike. Ako itko može „kritizirati“ filmove koji se bave svemirom, onda je to svakako doktor znanosti u astronomiji. Pitamo stoga našeg sugovornika gdje filmaši „griješe“ u prikazima svemira. Također, ne propuštamo priliku i pitamo ga koji je njegov najdraži „sci-fi“ film.

– Očita stvar je zvuk u svemiru kojeg ne bi smjelo biti jer u svemiru nema zraka. Filmovi često griješe i u fizici. Tako nešto, što je iznimno teško učiniti ili iznimno malo vjerojatno u stvarnosti, postaje iznimno lagano ili ima gotovo siguran ishod. Najdraži znanstveno-fantastični serijal su mi Zvjezdane staze. U toj viziji budućnosti sviđa mi se što je čovječanstvo nadišlo svoje podjele i riješilo probleme na Zemlji, a potom se otisnulo među zvijezde gdje uči o čudesima svemira, drugim civilizacijama, ali i o sebi i svojem mjestu u svemiru – otkriva nam Dinko.

Plivanje, kokteli i rajčice

Kada već razgovaramo o laganijim temama poput filmova, zanima nas kako jedan znanstvenik provodi svoje slobodno vrijeme, ukoliko ga uopće ima. Priznaje da ga ponekad problem kojim se bavi na poslu nastavlja opterećivati i kada dođe kući. Iako sam sebi kaže “još samo 5 minuta“, vrlo često bude 23 sata kada digne pogled s rada ili ekrana. Međutim, vremena za opuštanje i razonodu se ipak nađe.

– Kako bih se ipak „isključio“, nedavno sam krenuo na tečaj tehnike plivanja kako bih ovog ljeta mogao iskoristiti plažu u blizini ureda. Uživam i u druženju s prijateljima s kojima sučeljavam mišljenja i u čijem se društvu mogu dobro zabaviti. Osim toga, volim putovati, kuhati i isprobavati nove recepte, fotografirati, a učim i praviti koktele. Također, potaknut sjećanjem na vrt svoje mame i njenih virovitičkih prijateljica, ove godine sam prvi put u životu posadio rajčice na svom balkonu u Trstu – s osmijehom i ponosom u glasu kaže nam rođeni Virovitičanin, doktor znanosti Dinko Milaković.

(www.icv.hr, eat, foto: privatni arhiv)

- PROMO -

 

 

Povezane vijesti

Skip to content