Prošle su 42 godine od nastanka Keprurea, do tada i od tada jedine amaterske glumačke družine koja je osamdesetih godina djelovala u Virovitici. Mladi ljudi tada su bili puni kreativnosti, sve je cvalo, glazba, kazalište, omladinska scena, ali i brojni pojedinci koji su imali što i kome reći tih godina.
Jedan od onih koji su prednjačili u tome zasigurno je bio Keprure. Bila je to iznimno popularna družina koja je dupkom punila dvorane omladinskih domova i klubova, osvajala nagrade na festivalima amaterskih kazališta, ali i cenzurirana jer je nedvosmisleno kritizirala društvo sprdajući se u montypaytonovskom stilu s protagonistima tadašnje politike i dogme. No, Keprure je prije svega bio bunt, mladenaštvo, ljubav, težnja za promjenama i izazov, i kao takav neizbrisivim slovima upisan je u spomenik kreacije, ali i demokracije. Družina je djelovala desetak godina, a ugasila se pred početak Domovinskog rata.
A kako je sve počelo, tko su bili njegovi osnivači i što su sve postigli, u emisiji Kulturni mozaik otkrio nam je jedan od dugogodišnjih članova te družine, čovjek koji je djelovao iz sjene, izvan pozornice, stvarajući songove i pišući tekstove, naš kolega novinar Bruno Sokele.
DOBRE VIBRACIJE DOPRLE I DO VIROVITICE
– Amaterska glumačka družina Keprure bio je odgovor na novi val, mladenački zanos kreativnosti i prkosa koji je u to vrijeme osamdesetih godina prošlog stoljeća zahvatio cijelu tadašnju državu, odgovor na Azru, Film, Električni orgazam, Pekinšku patku, Haustor, Idole, Polet, Kugla glumište i Novi kvadrat. Naime, dobre vibracije koje su se događale osamdesetih godina prošlog stoljeća u cijeloj tadašnjoj državi doprle su i do Virovitice. Djelovao je pod okriljem Omladinskog doma ili Omladinca, kako su ga mnogi zvali, kluba s redovitom koncertnom aktivnošću, disco večerima i glazbenim slušaonicama, kluba u kojemu se stvarao časopis „Bumerang“ i strip fanzin „Gavran“.
U gradu snažne kazališne tradicije, gdje su stanovnici ponosni na svoje glumište bez obzira posjećuju li ga ili ne, bilo je sasvim logično da je novi val donio teatar – istaknuo je Sokele.
“U virovitičkom Omladinskom domu pojavila se još jedna glumačka družina. Pored družine ‘GEM’ koja se prva predstavila, prošlog tjedna prvi put je nastupila družina ‘Keprure’ koja također djeluje pri Gradskoj konferenciji SSO. Pred mnogobrojnom publikom mladi glumci izveli su komediju ‘Ludotelevizokršomanija’, adaptirani tekst Zvonimira Drvara ‘Ekskluzivno za pametne”, pisalo je u Virovitičkom listu od 19. rujna 1980. godine, a potpisnici tog članka, koji je prvi prozborio o ovoj veseloj skupini bili su novinari Damir Svoboda i Predrag Štetić.
– Iako je sve zaživjelo 1980. godine, razlozi nastajanja ove družine, a kasnije i institucije, nazirali su se i ranije. A kako je sve počelo?! Pa jednog toplog dana krajem ljeta Davor Kovačević Koka došao je svojoj ekipi koja se zatekla tada na neuređenom, ali kultnom mjestu – gradskom bazenu – s idejom o osnivanju amaterske glumačke družine. Zlatka Erjavca Eru, Josipa Asića Jozu, Dubravka Martića Pipija i Marinka Kukića Baksu nije trebalo dugo nagovarati i već 5. rujna 1980. imali su prvu premijeru. Bila je to predstava „Audicija“. Slijedile su potom predstave „Napad na Pearl Harbour“, „San“, „Točno dopodne“, „Pričaj mi o Augusti“, „Romeo i Julija“, „Stilske vježbe“… Nisu imali neku konkretnu namjeru, željeli su samo svoja razmišljanja podijeliti s drugima, javno prozboriti jezikom novog vremena. Sam naziv Keprure družini je dao danas nažalost pokojni Slavko Božičević Mišo, ili Badel kako su ga mnogi zvali, čovjek izrazite inteligencije, kreativnosti i opće kulture, a navodno se tako zvao kralj balegara, odnosno onih ljudi koji su se oštrom riječi i gestom suprotstavljali vlasti.
Iako je družina tijekom svog stvaralačkog rada kritizirala štošta, sve je bilo prožeto humorom i nitko se nije ljutio ili osjetio prozvanim – kazao je naš sugovornik Bruno Sokele.
SLOBODNA, IMPROVIZIRANA I ISKRENA GLUMA, NEOPTEREĆENA KLIŠEJIMA
Bila je to gluma, ali nikad uokvirena u formama i opterećena klišejima, nego slobodna, introspektivna, improvizirana i što je jednako važno – iskrena. Tada se u gradu nisu morale slušati cajke i kulturu pronaći uglavnom samo u kazalištu. Koncerti, predstave, performansi i sekcije punili su tadašnji Omladinac, ali i svako drugo mjesto jer je novi val ušao u sve pore.
– Ja sam u to vrijeme bio na služenju vojnog roka i nisam se mogao od početka uključiti u rad družine, nego sam došao kasnije kao glazbeni suradnik. Svi su bili izrazito kreativni, svatko je mogao tu svoju kreativnost prenijeti na pozornicu, a što je posebno važno, publika je sve odlično prihvaćala. Ništa nije bilo komercijalno, ali svi su time bili oduševljeni – napominje Bruno Sokele.
Iz tog vremena nažalost nije sačuvano mnogo dokumenata, ali svaka obljetnica i svako okupljanje kuprerovaca prilika je da se prikupe fotografije, ulaznice, plakati i novinski izresci, možda čak i napiše neka knjižica koja će svjedočiti o jednom ludom vremenu kada mladi Virovitice nisu željeli biti samo pasivni promatrači već aktivni protagonisti urbane scene koja je tada vladala, ali i prilika da se ponovno otvori pitanje dramskog amaterizma u Virovitici, posve zamrlog posljednjih godina u našem gradu.
PUBLIKA S ODUŠEVLJENJEM ISPRAĆALA SVAKU PREDSTAVU
– Kronološki gledano kroz Keprure su doslovce tutnjale generacije istomišljenika, glumaca, statista, glazbenika, tonaca, režisera, pomagača i drugih suradnika. Neki od njih su poznati, neki manje poznati, ali svi su bili jednako zaslužni. U svom postojanju Keprure je realizirao desetak predstava, a teme o kojima su progovarali bile su borba protiv negativnosti, ne samo u društvu i tadašnjoj državi, nego i svijetu, ali sve kroz jednu igru i fantaziju, s puno humora. Što se uspjeha tiče, najviše priznanje dobili smo1987. godine kada smo za predstavu “ViAsTuMiFuLeTu” osvojili prvu nagradu na državnom natjecanju glumačkih družina u Čakovcu. Vrlo uspješna je bila i predstava „Patnje mladog referenta“ koju je napisala, režirala i odigrala cijela postava Keprurea. Ja sam došao na ideju da iskritiziramo birokraciju pa je početna scena bila mrtav referent koji leži na stolu s metar i pol dužine nožem u leđima. Tema je bila bezvremenska, o nekome tko je ugnjetavao svoje djelatnike i oni su ga zbog toga teatralno ubili i na kraju sahranili u kanti za smeće. Dvorana je bila dupkom puna, a predstava, iako je napisana, režirana i odigrana s glumcima amaterima, dobila je veliko odobravanje publike, a time i nadu da amaterska kazališta u Virovitici imaju svoju publiku i svoju budućnost – kazao je Sokele.
Uz Keprure bilo je tu još nekoliko glumačkih družina, za što je svakako najzaslužniji bio prvi čovjek te trupe, režiser Davor Kovačević.
– Za glumce koji su prvi put stali na scenu, Keprure je bio veliki izazov, ali ništa nije bilo manje zanimljivo ni onima koji su već imali određeno iskustvo na daskama poput, primjerice Draška Zidara. Jedan iz prve garniture, a poslije dugogodišnji član bio je i Zlatko Erjavec koji i dan-danas djeluje u “keprueovskom” stilu kao pisac vrlo uspješnih zbirki priča. Keprure mu je bio i inspiracija i polazište za ono čime se danas bavi. Tada nije tako aktivno sudjelovao u pisanju, više je davao prijedloge – istaknuo je Sokele.
Lijepa su to sjećanja, a pitanje koje se nameće samo po sebi je kako to da se u današnje vrijeme kada bi mladi ljudi imali mnogo toga reći, ne pokrene neka slična amaterska scena i na „daske“ iziđu ljudi koji ne moraju pod svaku cijenu imati glumačkih afiniteta.
– Ne znam. Danas su moderne neke drugačije glazbene struje. Ne znam, valjda smo ostarjeli pa to ne razumijemo. Mislim da se tako nešto više ne može ponoviti. To je tada bilo neko drugo vrijeme, mainstream je bila rock glazba, a danas je to nešto sasvim drugo.
(www.icv.hr, rtk)