Za sebe će reći da je pravi knjiški moljac, zaljubljena u svjetove kojima putuje zahvaljujući brojnim pročitanim naslovima iz domaće i svjetske književnosti. Ona je naša zavičajna književnica koja “piše poeziju srca”, simpatična, topla, draga, izrazito vedra i uvijek nasmijana – Natalija Bajer.

U svojim knjigama, pet do sada objavljenih zbirki, bavi se temama iz svakodnevnog života u kojima nalazi cijeli spektar osjećaja, od tuge zbog opraštanja s bliskim osobama do majčinske radosti i mističnih osjećaja koje budi priroda. A o tome kada se rodila ta ljubav prema poezije, od kada piše, što je motivira i inspirira, te priprema li već i šestu zbirku, otkrila nam je u našem Kulturnom mozaiku.

LJUBAV PREMA MATEMATICI I KNJIŽEVNOSTI

Rođena je u Sisku 31. prosinca 1968. godine. Diplomirala je 1993. godine na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te nekoliko godina radila u struci kao diplomirani inženjer agronomije. Potom je položila propisane kolegije pedagoško-psihološke izobrazbe na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku, stekla zvanje profesora strukovnih predmeta i već dugi niz godina radi kao učiteljica matematike u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića u Gornjem Bazju. Već punih 27 godina živi u Lukaču, u neposrednoj blizini grada Virovitice. Piše poeziju i prozu na standardnom i kajkavskom hrvatskom jeziku, članica je Hrvatskog sabora kulture u Zagrebu i dobitnica je njihove pohvalnice za poetska ostvarenja te priznanja za prozu pisanu na turopoljskom kajkavskom. Članica je i Ogranka Matice hrvatske u Virovitici, a učlanjena je i u Udrugu FRiKK koja okuplja umjetnike iz područja filma, radiofonije, kazališta i književnosti. Do sada je objavila dvije zbirke pjesama za odrasle „U raskoraku“ (HSK Zagreb, veljača 2018.) i „Divji ogenj“ (Ogranak Matice hrvatske u Virovitici, listopad 2018.) te zbirku pjesama za djecu „Pismo ispod klupe“ (Ogranak Matice hrvatske u Virovitici, srpanj 2018.) i zbirku kratkih priča na zavičajnom kajkavskom „Ljubičin tjeden“ (Ogranak Matice hrvatske u Virovitici, 2020.). Posljednja zbirka pjesama objavljena je 2022. godine i nosi naziv „Kronika jednog postojanja“.  
Pitanje koje smo našoj sugovornici odmah na početku našeg razgovora postavili je kako se jedna matematičarka našla u književnosti, kako je uspjela spojiti ta dva naoko potpuno različita moćna svijeta, jednog u kojemu vladaju brojke i drugog u kojemu caruju slova i riječi.
– Lakše nego što bi čovjek mogao i pomisliti. Oduvijek sam nekako maštala raditi u školi, s djecom. Iako sam nakon gimnazije završila na Agronomskom fakultetu, sudbina ili splet okolnosti doveo me ipak u školu. A ljubav prema knjigama i čitanju oduvijek je prisutna u mojem životu, otkad znam za sebe. No, pisati sam počela tek prije 5-6 godina.

Vaša prva samostalna zbirka poezije s kojom ste se predstavili publici nosi naziv „U raskoraku”, a objavljena je 2017. godine u izdanju Hrvatskog sabora kulture. Riječ je o pjesničkoj zbirci refleksivne tematike koja sadrži 50 pjesama koje tematiziraju stalnu ljudsku mijenu, refleksivnost i protočnost čovjekova života, a povrh svega veliča ljubav kao ultimativni smisao čovjekova života. Koliko je dugo nastajala, koliko je trebalo vremena i hrabrosti da je objavite?

– Zbirka “U raskoraku” nastajala je otprilike godinu dana, a prijelomni trenutak u kojemu sam počela pisati stihove nažalost nije bio sretan – izgubila sam mamu uz koju sam bila jako vezana. Bilo je to razdoblje u kojemu sam shvatila da ključne figure u mojem životu više nema i da se moram pomiriti s njezinim gubitkom. Nakon njezinog odlaska u sebi sam doživjela buru osjećaja koje sam morala kanalizirati. Sve svoje osjećaje, misli, sve što me tiši, svu tugu, svoja razmišljanja o prolaznosti vremena, neminovnosti toga da je i smrt sastavni dio života, počela sam stavljati na papir. Odlučila sam te osjećaje usmjeriti u riječi, u stihove. Prve pjesme koje sam napisala posvećene su tako upravo mojoj majci (Odlazak, U potrazi, Isprika..). Prošlo je neko vrijeme prije nego sam se odvažila te svoje osjećaje, iskustva, doživljaje te stihove podijeliti sa svijetom, dati to na uvid drugima. Najprije sam ih predstavila svojoj obitelji, koja me i ohrabrila da se to i ukoriči u knjigu – istaknula je Natalija Bajer.

Zbirka je objavljena u Književnoj biblioteci uglednog Hrvatskog sabora kulture, čija je glavna urednica Božica Jelušić. Koliko vam je značila ta podrška?

– Budući da je to bila moja prva zbirka, ta mi je podrška značila uistinu puno. Jer, činjenica da vam netko tko u književnim krugovima poput Božice Jelušić koja uživa ugled pristane napisati recenziju za vaš prvijenac i time jasno iskazuje svoj stav kako smatra da ono što radite vrijedi, izvrstan je poticaj za nove poetske pothvate. Nije da mi mišljenje moje obitelji nije bilo važno, ali kad vas pohvali netko poput Božice Jelušić, to onda ima svoju težinu. Lijepo je i kada iza sebe imate i virovitički ogranak Matice hrvatske koji vam daje platformu da se možete predstaviti, a zahvaliti moram i Općini i brojnim udrugama koje su me poduprle. Pišem iz srca i ljudi su to očito prepoznali – ističe N. Bajer.

Primjećujete li da u današnjem vremenu koje je postalo pomalo vrijeme otuđenosti raste zanimanje za poeziju, svijest o potrebi poezije i izražavanja osjećaja riječima ili se poezija premalo čita?

– Nažalost danas se poezija ne čita puno pa kad vidim na brojnim manifestacijama i kulturnim događanjima na kojima se promovira poezija mnoštvo ljudi, izvrsnu posjećenost, uvijek iznova budem sretna da smo mi koji pišemo uspjeli nekoga zainteresirati i privući za čitanje poezije. Mislim da je to najbolja potvrda kako ljudi cijene pisanu riječ, te da bi nam to i kao pjesnicima trebao biti cilj – slušati druge i njihove doživljaje te kroz stihove obogatiti druge i sami sebe – kaže Bajer.

Iza vas je već pet zbirki. Pišete pjesme koje su na prvi pogled jednostavne i čitljive, pune su simbolike i mnogi se u njima pronalaze. Na trenutke progovarate duhovito, na trenutke tužno i melankolično, ali uvijek dirljivo, emotivno i prije svega iskreno. Gdje nalazite tu „poeziju srca“ koja vas inspirira?

– U svakodnevnom životu koji je pun nadahnuća za pisanje. Inspiracija i neiscrpan motiv su mi ljudi, priroda, sve pojave koje nas okružuju, svakodnevne teme svima bliske. Ljudi to prepoznaju, tu emociju i poistovjećuju se s tim situacijama, s radostima i tugom. Svi osjećamo slično i jedni druge razumijemo, a to mi uvijek bude poticaj za nove pjesme, za novo stvaranje. 

Budući da radim u školi, bilo je nekako logično da jednu zbirku posvetim svojim školarcima pa je tako u ljeto 2008. nastala druga zbirka „Pisma ispod klupe“, zbirka pjesama za djecu.  Objavljena je u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Virovitici uz podršku predsjednice Ogranka Dubravke Sabolić i u suradnji s ilustratoricom Manuelom Sarkotić Leskovar, mojom nećakinjom, prof. hrvatskog jezika u Sisku, čiji je doprinos vidljiv u vizualnoj vedrini pedesetak stranica zbirke. Priče su vesele, vedre, razigrane, ima ih 29, a progovaraju o dječjim temama: prvim simpatijama, dolasku novoga člana obitelji, odnosu s kućnim ljubimcima, matematici, prehrambenim navikama, znatiželji, strahovima, mangupstvu…, na vedar, humorističan i djeci primjeren način o motivima iz svakodnevnoga života koje je svatko od nas, tijekom vlastita djetinjstva, proživio. Zbirka je odlično prihvaćena među djecom. Nismo imali službeno promociju već smo obilazili škole i knjižnice, bili među djecom i izravno od njih dobivali pozitivne reakcije. Ove godine iz te zbirke pjesma „Proljetna“ bila je uglazbljena i povodom Dana škole u Gradini izveli su je učenici 4. razreda, a izabrali su jednu i za recitaciju. To mi je nekako znak da sve to što radim ima smisla, kada su do nečijeg srca doprijeli moji stihovi i kada je netko bio radostan čitajući moje pjesme.

Potvrdu za svoje književno stvaralaštvo dobivate na brojnim susretima na kojima sudjelujete. Radovi su vam uvršteni u zbornike s recitala koji su održani u Mariji Bistrici, Sv. Ivanu Zelini, Krapini, Bedekovčini, Ludbregu i Varaždinu, pjesma „Igra” pisana na turopoljskom kajkavskom bila je drugoplasirana prema glasovima publike na Recitalu suvremenoga kajkavskoga pjesništva Dragutin Domjanić, Sv. Ivan Zelina, osvojili ste 3. nagradu na 10. Susretu hrvatskog duhovnog književnog stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ koju ste u žanru kratkih priča osvojili s pričom “Grej”, a tu je i 2. nagrada na kajkavskom recitalu „Stara lipa“ u Vrbovcu gdje ste osvojili prvu nagradu za poeziju.

– To je uvijek lijepo i ispuni vas, kada netko prepoznata vaš rad kao kvalitetan. Počašćena sam i to mi je veliki poticaj za dalje.

Za vašu obitelj bi se moglo reći da je umjetnička, obitelj u kojoj se oduvijek njegovala književna riječ. Naime, vaša sestra Slavica Sarkotić također piše i objavila je puno knjiga, a i vaša majka je puno čitala, pa čak i pisala.

– Naša mama je puno čitala i pisala pa smo vjerojatno to naslijedile od nje. Ona nije imala visoku akademsku naobrazbu budući da je rođena 1930. godine i djetinjstvo je provela u ratnim vihorima, no bila je osoba koja nikada nije dopuštala da je taj manjak formalnog obrazovanja sprječava u usvajanju novih spoznaja. Čitala je dnevne novine, tjednike, pratila političke i kulturne magazine, putopise, razne dokumentarne emisije na televiziji. Pratila je i znala puno više, usudila bih se to reći, nego što su znali ostali ljudi njene generacije koji su imali prilike biti i školovani. Pisala je i za KUD u Turopolju, nekoliko igrokaza, od koji je jedan, „Snoboki“, bio i uprizoren od KUD-a u Vukojevcu.
Vjerojatno smo nekako od nje naslijedile tu crtu da možemo pomoći riječi stvarati te neke svoje mini svjetove.

KAJKAVSKI – JEZIK DJETINJSTVA S KOJIM SE NAJBOLJE IZRAŽAVA

Odrasli ste u turopoljskom selu Vukojevac i u svojim poetskim i proznim radovima, osim na standardnom hrvatskom jeziku, često se vraćate jeziku svog zavičaja – kajkavskom narječju. To se posebice odražava u vašim zbirkama „Divji ogenj“ i „Ljubičin tjeden“.

– Kaj je jezik mojeg djetinjstva i njime se nekako najbolje mogu izraziti, onako kako sam nekada govorila. Kroz taj jezik progovaram o djetinjstvu, o nekadašnjem seoskom načinu života, o mjestima, ljudima i situacijama svijeta kojeg više nema, ali je živ u srcima onih koji pamte.
Pjesme u zbirci „Divji ogenj“ posvećene su mojoj majci i baki, odraslima u Rakitovcu, a tematski su vezane uz njihov život i moje djetinjstvo provedeno u turopoljskom kraju. To je moja posveta osobama od kojih sam potekla, rodnom kraju i članovima obitelji koji su odrastali u vremenu drugačijem, težem od ovoga današnjeg. Govori o njihovom i mojem djetinjstvu te o nekim minulim vremenima i običajima za kojima iskreno žalim. Najveću posvetu u ovoj zbirci nose moja mama i baka jer sam osjećala potrebu nakloniti se žrtvi i snazi koju su obje imale, a ujedno je ovo i naklon uspjehu koji su ostvarile.

Tu je i „Ljubičin tjeden“, zbirka koja je namijenjena za djecu i odrasle, a u kojoj sam opisala djetinjstvo moje mame i njen vedar duh. Radi se o ukupno 12 priča koje sam posložila kroz vrijeme od tjedan dana, za svaki dan po dvije priče, a subota i nedjelja po jedna priča, a prate vedru i iskrenu djevojčicu Ljubicu kroz različite životne situacije: u selu, u školi, na igranju, koja na svoj način gleda na svijet oko sebe. U tim pričama sam nastojala na duhovit i iskren način otkriti kvalitetu obiteljskih odnosa, narodne običaje toga vremena i promjene u društvu.

Posljednja knjiga, zbirka poezije “Kronika jednog postojanja” peta je po redu. O čemu ona progovara?

– U njoj su objedinjeni moji doživljaji i emocije u interakciji s bližnjima, tu su prijatelji, poznanici, tu su moji učenici sadašnji i bivši, u toj knjizi nalazi se, kako i sam naslov kaže, moje postojanje. Ta knjiga predstavlja svojevrsnu posvetu ljudima i vremenu u kojemu sam odrastala, sazrijevala i postala osoba kakva sam danas. U njoj su smješteni oni od kojih sam potekla, oni koji su otišli i oni koji su tu da bi ostali nakon mene, objavom ove zbirke zatvorio se jedan krug koji je potpuno ispunjen emocijama, sjećanjima i slikama koje su oplemenile moje postojanje.

Pišete li već nešto novo?

– Imam već gotove kratke priče na standardnom hrvatskom jeziku koje planiram dovršiti tijekom godine dana – kazala je na kraju našeg razgovora Natalija Bajer.

A mi se veselimo novoj zbirci Natalije Bajer i ponovnom susretu u našem Kulturnom mozaiku. A do tada, naša preporuka je da posjetite Gradsku knjižnicu i čitaonicu u Virovitici i posudite jednu od njeni objavljenih zbirki i sami se uvjerite u jednostavnost i ljepotu njenih stihova, „prepoznajući u Nataliji Bajer kvalitetnu i načitanu autoricu, čiji se doprinos hrvatskoj recentnoj književnosti uzdiže iznad amaterizma, prelazeći u pjesnički glas koji vrijedi s pažnjom pratiti i osluškivati“. 

(www.icv.hr)