NJENA PRIČA Marija Tambolaš: U prepunom rasporedu i punoj kući “mojih” sat vremena počinje nešto prije ponoći

Kuća puna ljubavi i život od kojeg bi se mogao napisati roman. U kratkim crtama tako bi se mogao napraviti uvod o Mariji Tambolaš iz Bušetine, supruzi, majci četvero djece, od kojih su dvije najpoznatije hrvatske sijamske blizanke Valentina i Kristina.

O preslatkim blizankama i cijeloj obitelji pisali smo u više navrata, a ovaj put svjetlo reflektora uperili smo na majku Mariju, s kojom smo razgovarali za našu emisiju „Njena priča“.

Prošlo je više od tri i pol godine od rođenja blizanki. Puno izazova je danas iza cijele obitelji, a koju kao domaćica, supruga i majka čvrstom, ali nježnom rukom drži Marija, uz beskrajnu potporu supruga Petra.

Stariji Maja i Ivan danas su već školarci.

U odnosu na naš posljednji posjet, domaćinstvo je bogatije za stotinjak „duša“. Uzgajaju, naime, piliće, purane, svinje, zečeve, a obitelji se pridružio i novi kućni ljubimac, pas.

njena8

-Moj radni dan počinje u sedam ujutro i završava oko pola jedan u noći – sa smiješkom kaže Marija. Ustajanje, higijena, doručak, donedavno spremanje za školu. Hranjenje životinja. Sve je to gotovo već do pola devet.

DAN ISPUNJEN DO ZADNJE MINUTE

-Organizirala sam se da stvari funkcioniraju. Dok su Maja i Ivan u školi, a suprug na poslu, cure i ja smo doma. Malo se poigramo, pa na red dolazi priprema ručka. Nakon ručka, zadaća, taman kad školarci dođu kući. Opet malo druženja, igre, pa večernji ritam – provodi nas kroz jedan dan ova vrijedna žena.  

Škole sada nema, pa su djeca doma. Od jutra do večeri je živo, veselo, svaki tren je ispunjen. -Odlučili smo uzeti životinje kako bismo imali vlastito meso. Planiramo kupiti i kozu, zbog mlijeka – kaže Marija Tambolaš.

Maleni uživaju u životu na selu – okruženi prirodom, životinjama, osobito  zečićima, od kojih svaki pokazuje svog favorita, ne zna se tko je ljepši i slađi. Djeluje, kao da je svaka briga daleko iza njih, iako je još puno borbi ostalo pred njima. Naime, nakon više od desetak operacija samo prošle godine, mala Valentina danas nosi stomu zbog problema želucem i crijevima. Problem s probavnim sustavom nešto je na čemu će liječnici još morati raditi u narednom periodu, kaže Marija.  

njena6

-Prošla godina bila nam je dosta teška, moram priznati. Tina i ja provele smo dosta vremena, nekoliko mjeseci u bolnici, dok je prolazila nove operacije, koje su bile nužne. U tom periodu, zaista mi je bilo teško. Nije bilo posjeta, ja sama u bolnici, u maloj prostoriji, s njom, koja je svako malo na operaciji. Razvila je tzv. bolnički sindrom, bilo je i njoj dosta teško, plakala je, bila nervozna, počela je u jednom trenu i kosicu čupati od jada. Tog se perioda sjećam kao jako teškog, istovjetnog s onim kad sam, odmah nakon rođenja, bila sama, bez njih, one na Rebru, ja na Svetom Duhu.

Čovjek se osjeti sam, potpuno sam i bespomoćan i zato mi je bila neizmjerna pomoć dobrih sestara i liječnika, pa i jedne psihologinje, koja mi je puno pomogla u tom vremenu samoće – sjeća se Marija koja kaže kako se i tada vodila nadom da će sve biti dobro, iako joj je srce bilo rastrgano na stotinu strana.

SAMOĆA KAO ŽIVOTNA ŠKOLA

-Nas dvije u bolnici, ostatak obitelji kod kuće, i tako tjednima. A ja na sve mislim i sve me brine. S jedne strane, dijete i svaka nova operacija, u kojoj si sam u sobi i čekaš kako će proći, a trenutak traje kao godina. S druge strane, ostatak obitelji kod kuće. Škola, obveze, nedostajemo si, a ne možemo jedni do drugih – o težini situacije koju će najbolje razumjeti samo oni koji su prošli ili prolaze isto govori Marija.  

-No i sad kažem roditeljima koji su sa svojom djecom u bolnici – proći će i taj period. Bit će bolje, samo budite hrabri, sve se posloži na dobro. Imajte vjere, borite se, čak i onda kad vam ostaje samo ona jedna misao: pa, dobro, je li moglo da me bar ovo mimoiđe u životu  – poručuje Marija koja kaže kako se rezultati te borbe i povjerenja u bolje sutra najbolje vide na licima četvero mališana koji su cijeli njihov svijet.

njena2

Danas, sve rade zajedno. Maja i Ivan kao veliki brat i sestra od prvog dana dolaska blizanki kući, preuzeli su ulogu njihovih čuvara, zaštitnika i pomagača. Maja je mami desna ruka ne samo u kuhinji  i kod sestrica, već i kod brige za životinje.

Ivan također pomaže, brine se da sestrice zabavi kad mama mora prionuti za štednjak ili staviti novu turu odjeće na pranje. No Valentina i Kristina danas su dovoljno velike da se i same mogu zabaviti, izboriti za sebe. Pričaju, trče, vesele su, znatiželjne djevojčice i pravi dar.

njena7

U svemu tome, od jutra do mraka, kad jedna žena ima vremena za sebe? Ima li uopće, pitamo? Jer, znamo, popiti kavu u miru ili s prijateljicom podijeliti novu brigu za majke u velikim obiteljima često je više želja nego mogućnost.

Što je, dakle, nešto što je samo Marijino, osim, naravno, supruga i djece?

-Cvijeće – brzo odgovara Marija, koja kaže kako jako voli sve biljke, a osobito ukrasne. – Kad imamo priliku negdje otići u posjet, prvo što primijetim je cvijeće, pa se uvijek ‘ogrebem’ za neki ‘pelcer’. Suprug već zna da mi je cvijeće i terapija i velika ljubav, pa je to onda uvijek i poklon za rođendan. A i šira obitelj i prijatelji me već po tome poznaju. U kući imam stotine biljaka, nove stalno pronalazim, uzgajam, ‘pelcam’, presađujem – kaže nam Marija, pokazujući pravo biljno carstvo na prozorima, polici, klupicama.

njena-prica

Ukrasno bilje ostaje, za razliku od voća i povrća uzgojenog u vrtu, koje ubrzo nestane, dodaje sa smiješkom.

Druga ljubav je – heklanje. To je njena terapija, kaže, kad je dan završen, odjeća pospremljena, posuđe oprano, a suprug i četvero djece spavaju.

-To je tada moje vrijeme, ono počinje oko 23.30 sati i nikome ga ne dam. Vezem ukrasne predmete – dekice, haljine za djevojčice, papučice, cvijeće, ukrase za boce, prigodne ukrase.

prica1

 

Zaljubila sam se u konac i vunu, u taj umirujući ritam, a najdraže mi je kada ono što napravim mogu nekome pokloniti – skromno kaže Marija kojoj se čovjek može samo diviti. Jer, jednu dekicu upravo je završila za jedno sirotište u Africi.

-Bogu hvala, naša djeca, bez obzira na primanja i to što samo suprug radi, imaju i više nego dovoljno, igračaka, odjeće, svega što im treba. Gledamo, da pomognemo, kako god možemo, onima koji nisu tako sretni. A svim ženama poručujem: koliko god vam dan bio ispunjen, ma nađite taj sat samo za sebe, pa makar on bio i u pola noći  – zaključuje Marija.

(www.icv.hr, mlo)

  

- PROMO -

 

 

Povezane vijesti

Skip to content