“Na malenom brijegu usred vinograda”… početak je dobro nam znane pjesme koja se rado pjeva i svira u svim prigodama. Nakon ljeta, jesen je u Podravini i Slavoniji najživlje i najvažnije godišnje doba jer vinogradari imaju pune ruke posla. U rujnu započinje berba tijekom koje treba dati sve od sebe da bi se poslije uživalo u što boljem vinu.
A kako su berbe izgledale nekada, odnosno „kak su brali naši stari“ jučer (srijeda) je prikazala Udruga žena Guščarice Grabrovnica s prijateljskim udrugama: Udrugom žena Dinjevac, Hrvatskim folklornim društvom „Sesvečice“ Podravske Sesvete, Čuvaricama kulturne baštine iz Kladara i KUD-om „Podravka“ iz Starogradačkog Marofa.
Kao i sada, berbe su, naravno, započinjale okupljanjem rodbine, susjeda i prijatelja na tradicionalnom doručku, a odmah nakon toga kretalo se na posao. Dok su muškarci zaduženi za nošenje puta – drvenih posuda kojima se tijekom berbe na leđima prenosi grožđe iz vinograda do kace na zaprežnim kolima, žene su krenule u berbu.
– Ove godine Udruga žena Guščarice po prvi puta je organizirala tradicionalnu berbu vinograda i brajde. Na brajdi je ustvari bilo grožđe koje je prvo dozrjelo i bilo zrelo pa se to prvo bralo da bi imali prvo slatko vino za pravu berbu, a od ostatka toga grožđa se pravila rakija – objašnjava predsjednica Udruge žena „Guščarice“ Lidija Dmitrus te ističe kako je Udruga proizvoditi domaće proizvode.
– Cilj naše Udruge i je baviti se proizvodnjom raznih domaćih proizvoda kako bi promovirali naše selo, općinu, ali i županiju. Zato smo i organizirali ovakav tip manifestacije da se ustvari svi zajedno podružimo i zabavimo i pokažemo mlađim generacijama kako je to ustvari nekada i bilo – dodaje.
Većina vinograda u podravskom kraju i dalje se bere ručno, a u pomoć priskaču rodbina, prijatelji i susjedi. Umjesto strojeva, u vinogradima se čuju glasovi i pjesma „težaka“.
Tako je bilo i jučer u Goričkama na Doljnjem putu pokraj Grabrovnice, a posebno veselje i smijeh nastupio je kada je došlo vrijeme za gaženje grožđa. Članice KUD-ova prionule su poslu i dio ubranog grožđa na starinski način pripremile za daljnju obradu. Drugi dio je ipak završio u suvremenijem stroju – muljači.
Izgaženo i izmuljano grožđe potom je stavljeno u starinsku cug prešu, a nakon toga je mošt preko stare drvene lakovnice uliven u drvenu bačvu.
– Nekada se grožđe bralo u drvene ili pletene korpe, zatim pretresalo u drvenu putu i prenosilo u veće drvene kace. Kada se brala brajda obavezno je trebala “lojtra” jer su one dosta visoke, pa je tako jedan dio uzvanika bio pod brajdom, a drugi je brao vinograd. Potom se ubrano grožđe gazilo i to je zapravo bilo posebno vino jer uvijek su to radile mlade snaše koje su nogama gazile to grožđe. Uvijek je bio to jedan velik i lijep događaj u godini i uvijek je sve završavalo pjesmom – kaže nam Lidija.
Kada su se završili svi poslovi, poslužio se ručak. Naravno ni jedna berba ne može proći bez domaće hrane i kolača, osobito ‘štrukljov“ sa zeljem i sirom te “digane” kolače, a tu su svakako nezaobilazni i tamburaši koji su tijekom cijele berbe, ali i nakon zabavljali „težake“.
Priča s grožđem i njegovom preradom završavala bi proslavom blagdana Sv. Martina, zaštitnika vinara, i to krštenjem i degustacijom mladoga vina, a taj se tradicionalni običaj i danas zadržao u brojnim dijelovima Hrvatske, gdje se u povodu toga organiziraju vesele pučke fešte.
(www.icv.hr, ib; Foto: I. Barčan)
