Najveća legenda podravske glazbe Blaž Lenger (1919. – 2006.), 17. rujna dobio je spomen obilježje u selu Draganci u općini Podravske Sesvete u Koprivničko-križevačkoj županiji gdje je živio nakon svoje treće godine pa sve do 87. godine života.
Drveni kip Blaža Lengera s bajsom postavljen je uz tamošnji Društveni dom, a izradio ga je Krunoslav Posavec, poznati sesvečki umjetnik. Inicijativu za spomen obilježje pokrenula je Udruga mladih Draganci na čelu s Juricom Tomljenovićem, koja je i financirala troškove izrade, a pripomogli su i Općina Podravske Sesvete te Turistička zajednica područja Dravski peski.
Svi oni koji su poznavali lik i djelo ovog podravskog barda, rođenog u Podravskim Sesvetama, autora bezvremenskih pjesama poput „Podravino moja mila“, „Potočić maleni“, „Alaj je divan taj podravski kraj“ i mnogih drugih, rekli bi da mu je trebalo podići spomenik i za njegovog života, a ne 16 godina nakon njegove smrti, jer Blaž je osim skladateljskog i instrumentalnog obola svirajući harmoniku, a potom bajs, dao nemjerljiv doprinos čuvanju tradicionalnog podravskog zvuka i odgoju mnogih mlađih glazbenika. Osim tog bio je inspiracija mnogim umjetnicima, slikarima i književnicima, zaljubljenicima u Podravinu, rijeku Dravu i ljude iz tog kraja.
S obzirom da je Blaž ostavio trag i na mnogim glazbenicima i u Virovitičko-podravskoj županiji, te da su neke njegove pjesme „himne“ podravskog dijela Virovitičko-podravske županije, posjetili smo selo Dragance, obišli njegovo spomen obilježje, ali uputili se i u kuću gdje je Blaž skladao, vježbao i promišljao kako sačuvati podravski zvuk od zaborava. Njegova kuća je još na istom mjestu i izgleda kao nekad, a u njoj živi Blaževa kćer Božica Vrbanić, rođ. Lenger, vrlo vitalna i društvena starica koja je, kako veli, tu društvenost i srdačnost naslijedila od svog oca Blaža.
– Tata je bio takav od kad znam za njega. Već kao mladić, prije no što sam se ja rodila volio je društvo i pjesmu, osobito podravsku. U to doba nije bilo ni radija ni televizije, a u selima nije bilo puno događaja. Sve se svelo na druženje za vrijeme žetvi, berbi, svadbi i sličnih događaja. Vjerujem da su tada nastali prvi glazbeni sastavi s tamburama i harmonikama. Tata je govorio da je i on tako počeo svirajući harmoniku, a potom bajs, mada nije znao note, nego onako po sluhu. Zapamtila sam da je prvi njegov poznatiji sastav bio „Vlašički“, a poslije je svirao u sastavu Štefa Ivančana, pa kasnije s međimurcem Jančijem, a sastav Lengeri osnovao je nešto poslije 2. svjetskog rata, mislim 1947. godine. Sastavi i glazbenici koji su s tatom svirali i surađivali ne bi stali ni u dvije, a kamo li u jednu priču. Mnogi od nih su umrli, a oni koji su živi i dan danas se rado spomenu mog oca. Godinu dana nakon toga oženio se za moju majku Mariju, a mama veli da su ti svatovi trajali čak 10 dana neprekidno, tako je to nekad bilo. Mama je hvala Bogu živa, ima preko 90 ljeta, eto jučer je s mojim bratom Velimirom, također sviračem skladateljem koji je napisao poznate podravske pjesme, „U ravnoj Podravini“, „Vraćam se u Podravinu“ i druge, bila u Zagrebu na pregledu kod liječnika. Naime, tata i brat su se dobro slagali oko muzike, a snimili su i ploče pjevajući u duetu – rekla nam je Božica, ili kako je u selu od milja zovu Boža, koja nam je pokazala mjesto u kući na kojem je njen otac najradije skladao svoje vječne melodije. Pogledali smo skromni sobičak, starinski stol, trošni namještaj.
– Uvijek smo živjeli skromno, čak i kada je moj otac bio puno poznatiji i popularniji. Najbolje se osjećao u svojoj hiži i u svom seoskom dvorištu – rekla je Boža, a mi joj vjerujemo, jer mnogi su poznati umjetnici mogli naći inspiraciju upravo u ambijentu gdje sve počinje, svom djetinjstvu, okruženju i ljudima s kojima žive. Kako bi, na primjer, nastala pjesma „Potočić maleni“ da nije tih malenih potočića u pitomim selima Podravine, rijeke Drave, podravskih šuma i dolina.
– Oca su cijenili mnogi ljudi i iz ovih naših krajeva, ali i iz Pitomače, Virovitice, Đurđevca, Koprivnice, Zagreba. Svirao je i surađivao s mnogim dobrim glazbenicima s kojima je napravio pregršt pjesama. Tu svoju ljubav prema glazbi koju je naslijedio od svog oca i majke prenio je na sve one do kojih mu je stalo, od naše obitelji do mještana i prijatelja. Eto čak sam ga i ja nekad zamijenila svirajući njegov omiljeni bajs kada je bio bolestan ili kad nije iz nekih drugih razloga mogao svirati. Taj legendarni bajs je zaključan u jednoj prostoriji ovdje, a ključ ima samo moj brat Velimir. To nam je najveća materijalna uspomena na našeg oca i vjerujem da će ostati još dugo poslije nas – rekla nam je Blaževa sestra Božica, a dok smo napuštali Dragance i krenuli prema Podravskim Sesvetama, Kloštru Podravskom, Pitomači, pa sve do Virovitice, u misli su nam se vraćali taktovi poznatih Blaževih pjesama koje osim nas starijih, vrlo rado poslušaju i pjevuše i mlađe generacije, a po svemu sudeći ostat će i dalje, jer to su više nego pjesme, to je definicija Podravine, rijeke Drave i načina života Podravaca, od Starog Graca do Ludbrega.
(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)
