Nakon 8 godina života u Irskoj, bračni par Marina i Danijel Bartok sa svojim 7-godišnjim blizancima, nimalo nisu dvojili o povratku u Hrvatsku.
Kako je Danijel po struci pekar, sa svojom suprugom, koju je i upoznao tijekom boravka u Irskoj, po povratku se odlučio za pokretanje vlastitog biznisa. U baranjskom mjestu Bilju, nadomak Osijeka, iznajmili su prostor i svu ušteđevinu uložili u pizzeriju nazvavši je Borona, po starom latinskom nazivu za Baranju.
– Premda se u Irskoj “lakše” živi, a ljudi su nekako opušteniji jedino što te veže tamo je posao i novac, a ovdje je sve ostalo, tu nam je obitelj, prijatelji. Tamo ne možeš nikoga nazvati, primjerice, da dođe po djecu i malo ih pripazi. Moraš platiti 20 eura za čuvanje jednog djeteta po satu, pa kad sračunate 40 eura za naše blizance, za 5 do 6 sati dnevno to ispada 200 do 240 eura. Niz je tu još stvari, ali ponajviše nas je motiviralo na povratak to što smo shvatili da nam se život sveo samo na to da jednom ili dva puta godišnje dođemo u Hrvatsku – kaže Danijel koji je rodom iz baranjskog mjesta Vardarac.
Premda ističu kako nisu požalili što su se vratili, ipak misle kako su u biznis ušli “grlom u jagode”, nedovoljno informirani o hrvatskom sustavu.
– Nismo znali kako to ovdje ide, u Irskoj sam otvorio pekaru bez ikakvih problema, sa 65 eura, dobro smo poslovali, ali dva puta dođeš u Hrvatsku, platiš karte i sve ostalo i ti si opet nigdje. Mislili smo doći ćemo doma, otvoriti svoje nešto i na kraju nije da smo nezadovoljni, ali smo više razočarani. Obilazili smo od vrata do vrata 4,5 mjeseca kako bismo ovdje pokrenuli vlastitu pizzeriju. U Irskoj je to trajalo oko 4 dana, puno manje papirologije. Inspekcija izađe, pregleda i to je to. Ovdje smo imali nekih 7 do 8 raznih inspekcija, onda se to odužilo. Za sve smo morali čekati, kad god misliš da si sve predao, uvijek fali neki papir – priča novopridošli bračni par uspoređujući život u dvije države.
Danijel dodaje kako je supruga iskoristila mogućnost samozapošljavanja i ostvarila pravo na 80 tisuća kuna, što je dobar vjetar u leđa, ali ima i svoju drugu stranu.
– Iznenadilo nas je što smo morali potpisati zadužnicu na 100 tisuća kuna. Pa ako slučajno ne uspiješ, ti moraš vratiti još više nego što si dobio. A još smo uložili oko 100 tisuća kuna vlastitih sredstava.Trenutno se pokrivamo, plaćamo najam, za sada, pa ćemo dalje vidjeti – kaže Danijel.
Kako je bureke radio za cijelu Irsku i čak izvozio van, Danijel planira takav biznis razviti i u Hrvatskoj, a jedan dio tih proizvoda plasirati u inozemstvo.
– Pokušavamo sada širiti asortiman, a želja nam je naše proizvode izvoziti u Irsku. Proizvodili bi burek s mesom, sirom, krumpirom, zeljem, te pizza burek za koju je nadjev sa pelatima, mljevenim mesom, kao za pizzu, ali je tijesto kao za burek. Postoji još puno opcija sa pilećim mesom, slatkih bureka s jabukom, višnjom i slično. Bit će tu i raznoraznih sendviča – najavljuju Bartokovi.
Svjesni nekih “grešaka u koracima” Bartokovi sada nastoje prebaciti posao na jutarnju smjenu, kako bi više vremena provodili s djecom koja su prijepodne u školi.
– Shvatili smo i da najviše gubimo što nam je radno vrijeme od 13 do 22 sata, pa smo se nekako i više oslanjali na dostavu. Dostavljamo na području općine Bilje, ali i nešto Mece, Darda, što je malo udaljenije. No, potražnja nije velika, pa je to sve dosta upitno. Dok platiš vozača, gorivo, ambalažu i drugo, teško se spaja kraj s krajem – kaže Danijel.
Dodaje kako su i sirovine poskupjele, ali ne žele zakidati na kvaliteti.
– Nabavljamo kvalitetan kulen, kobasice, gljive, luk. Uzimamo od Belja, domaćih OPG-ovaca, svježe i domaće. Najveće stavke su sir i brašno koje plaćamo i skuplje nego drugi, ali nam je bitna kvaliteta, bez toga nema dobre pizze – ističe Danijel.
Pritisnuti poskupljenjima ipak su bili prisiljeni podići cijene za 4 kune, no kažu odmah se osjetio pad prometa.
– Možda to i nije toliko zbog cijene nego je platežna moć mala, krenule su škole, pa je bio dan Svih svetih, pa sad dolazi Božić. Istroše se ljudi, sve se nakupi i do proljeća ljudi jednostavno nemaju – zaključuje Danijel
Svjesni standarda u Hrvatskoj, pokušavaju koliko mogu “ići na ruku” svojim klijentima, pa ponekad i ono “extra” na pizzi ne naplate.
– Kad kažem da se svaki dodatak naplaćuje posebno, a onda mi kažu “ali ti samo malo podebljaj” – šaljivo priča Danijel koji onda i “ispuni želju”.
– Ne naplaćujamo kutije, a minimalno je to oko 150 kuna, pa gorivo, vozač, amortizacija, to je otprilike 500 kuna dnevno, a pitanje je hoćemo li zaraditi. Znamo recimo, ono što danas napravimo, sutra dati za nabavku. Supruga i ja radimo sami jer nema računice dok platiš radnika, najam, vidimo da se ne nalazimo u tome. Hvala Bogu nismo nikom dužni, za sada se borimo. Zadnja opcija će biti zatvaranje, ali o tome još ne razmišljamo – optimistično kaže Danijel.
(www.icv.hr, tj; foto: T. Jovanović)