Virovitičanka Petra Žarković (98) oduševljava svojom vedrinom: Posjetili smo ju i dobili zadatak da prenesemo njenu božićnu čestitku

Vrijeme je božićnih blagdana, dana kada nitko ne bi trebao biti tužan, ljut, ali isto tako i žedan i gladan. Mnogi se tad prisjete onih koji su u materijalnoj ugrozi, koji su bolesni ili sami, te onih koji zbog svoje poodmakle dobi ne mogu iz svoje kuće ili stana. Dužnost svih nas je prisjećati se tih ljudi svaki dan, posjećivati ih ili bar nazvati telefonom da ih pitamo kako su i treba li im što. Većini njih, pogotovo kada je riječ o starijim ljudima najviše treba koja topla riječ i šalica čaja u dobrom društvu, a to im, moramo priznati, svi mi možemo dati, više nego što činimo par put godišnje povodom određenih blagdana.

Misija ICV-a je između ostalog obilazak naših žitelja, razgovor s njima, te težnja da svoje dojmove prenesemo i drugima, jer ti naši sugovornici u najmanju ruku to i zaslužuju. Tim tragom put nas je odveo kod 98-godišnje starice Petre Žarković koja živi sama u stanu na Trgu Ante Starčevića u Virovitici.

Baka Petra živi na 4. katu zgrade, a postojeći lift ne radi već godinama uz obrazloženje upravitelja zgrade da je premalo stanara da bi se lift osposobio za rad. Istina je da se dosta stanara iz te zgrade odselilo, neki su umrli, no oni stariji koji žive na višim katovima prepušteni su samima sebi. To nas je pomalo šokiralo no nismo htjeli kvariti onaj lijepi osjećaj susreta s bakom Petrom koja nas je dočekala sa širokim osmijehom, vedra lica i još uvijek zvonkog glasa.

– Lijep je dan, što ste se smrknuli, taj lift ne radi već godinama. Mi stanari smo se s tim pomirili iako se svi nadamo da će nekom proraditi svijest i da će nam omogućiti da mi stariji na višim katovima možemo normalno obavljati svoje potrebe, jer nekad valja i dva tri puta ići gore-dolje – rekla nam je baka Petra koja nam je odmah otkrila svoju malu tajnu.

– Kad u gradu ili na tržnici kupim neke stvari, malo pričekam na stepeništu ne bi li naišao netko mlađi da mi ih pomogne odnijeti na 4. kat. Nekad ne čekam dugo, ali nekad je to neizvedivo pa moram stepenicu po stepenicu, no eto, izgleda da me upravitelj zgrade želi održati vitalnom, tko zna – kroz smijeh je rekla ova uvijek vedra starica, koja unatoč tome što živi sama, ima optimizma i volje kao svi mi zajedno i ništa je ne može obeshrabriti.

– Kada čovjek dođe u ove godine, postane svjestan pravih vrijednosti u životu. Mene život nikad nije mazio. Rođena sam 1924. godine u tadašnjoj Ovčari, a sada Čemernici gdje sam i završila 5 razreda škole. Uz oca i majku bilo nas je sedmero djece, od kojih smo žive samo moja 86-godišnja sestra i ja.

No obiteljskoj bezbrižnosti na žalost došao je kraj jer bližio se 2. svjetski rat koji nije zaobišao ni našu zemlju. S obzirom da smo bili istjerani iz Čemernice, raselili smo se na sve strane, a ja sam završila u Daruvaru. O ratu i ratnim zbivanjima te poteškoćama koje su tada vladale ne želim se ni sjećati niti ih prepričavati jer više nije važno. Trebalo se nastaviti dalje, eto, ja sam očito u tome uspjela hvala Bogu – spomenula je samo detalj iz svoje povijesti baka Petra, a mi je nismo htjeli previše vraćati nazad jer ona je osoba koja isključivo gleda naprijed, u budućnost i ne brine previše.

– A zašto bi mi ljudi previše brinuli. Radije se treba prihvatiti posla, gledati život s optimizmom i ako te služi zdravlje, biti zahvalan Bogu. To je moj recept za život, bio on duži ili kraći, opet Božja volja. Eto, živim sama, ali imam i 70-godišnjeg sina u Americi koji me baš svaki dan nazove i pita kako sam i treba li mi što. Bio je ovdje tijekom rujna ove godine. Drago mi je da misli na mene, puno mi to znači. Ali naravno, tu su moje prijateljice i poznanice. Uvijek mi je pri ruci i moja susjeda, također umirovljenica Ljubica Latinović, a jako sam sretna što me od nedavno redovno obilazi i Slavica Bumba. Puno mi to znači, Slavica i ja se jako dobro razumijemo a ona je također puna optimizma i pozitivne energije – rekla je baka Petra. Ona i Slavica su se upoznale zahvaljujući trećoj fazi projekta Zaželi kojega provodi Gradsko društvo Crvenog križa Virovitica. 

IMG 5872

– U ovom projektu sudjelujem već duže vrijeme, a imam i potrebno znanje i iskustva njegovateljice stečeno u Hrvatskoj i u nekim drugim zemljama EU. S bakom Petrom nemam nikakvih problema, vrlo je samostalna, što je najvažnije pokretna i još uvijek bistrog uma. Imam nekoliko korisnika koje obilazim i svi su mi jednako važni, ali baka Petra je nenadmašna, jer imati 98 godina i biti srcu tako mlad, prava je rijetkost – rekla nam je Slavica Bumba, a dok nam je to pričala, baka Petra se prihvatila pranja čaša i tanjura, jer kao što kaže, ne može sjediti besposlena.

– Nisam navikla da mi svi pomažu i sav posao naprave umjesto mene. Tada znam upitati: “A ja? Što ja tu predstavljam, dajte mi nekog posla, nisam naučila biti besposlena.” Oduvijek sam takva i kada je riječ o poslu i kada je riječ o zabavi. Volim društvo, veselje, ponekad čašicu rakije, a u slobodno vrijeme i napišem koju pjesmu, u svakom slučaju neku veselu jer ne volim kuknjavu. Svako ima nekih problema, pa što… i mene muči artritis pa ne kukam. Nemam nekih posebnih prohtjeva osim tog lifta, bar da ga poprave pa da ne moram čekati kod stepeništa da mi netko ponese stvari na kat – rekla nam je baka Petra kojoj smo oduzeli i previše vremena, jer ona je cijeli dan aktivna i uvijek si pronađe neki poslić. Počeli smo oblačiti kapute, a ona nam je dobacila:

“Pričekajte! Nisam sve rekla. Moram uručiti i čestitku. Eto ovako:

Svim ljudima želim Sretan Božić i Novu godinu. Da budu zdravi veseli, da razmišljaju pozitivno i uvijek nađu vremena za druge. E sad možete ići i vidimo se na godinu u lipnju kada budem slavila svoj 99. rođendan – ispratila nas je baka Petra Žarković. 

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)

 

PROMO

Povezane vijesti

Skip to content