Marija Sabo desetljećima je svojim jelima razveseljavala Viroviticu i okolicu: “Hrana mora biti obilna i fino s ljubavlju skuhana”

Jedna od najomiljenijih i napose najslasnijih izreka je da “ljubav ide kroz želudac”. Iako je izvorna poruka malo drugačija i veli da “put do srca muškarca ide kroz želudac”. No ipak, živimo u modernijem vremenu kada i muškarci osvajaju žene dobrim jelom, pa bi s razlogom mogli zaključiti da je “ljubav kroz želudac” obostrana. I ne samo ljubav, nego i prijateljstvo, poštovanje i svaki drugi oblik ljudske povezanosti, jer tek kad se “sa srcem kuha”, kuha se ukusno, a često i za pamćenje.

Po tome u našem kraju jako dobro znaju jednu od najomiljenijih kuharica Mariju Sabo iz Virovitice. Rođena je u Vukosavljevici, a velik dio svog života provela je u prigradskom virovitičkom naselju Milanovac.

Ova vitalna 82-godišnja umirovljenica otkrila nam je sve o svojoj ljubavi prema kuhanju, ali i ponekim tajnama dobre kuhinje.

– Kuhanje je oduvijek bio moj istinski poziv, iako sam na početku svog radnog vijeka radila u pogonu tvrtke “Rapid” u Virovitici. S obzirom da sam često kuhala za različite proslave i slično, brzo se saznalo za moju kuharsku umješnost koju vjerujte nisam naslijedila ni od kog. Sjećam se vremena kada nisam znala zamijesiti ni obične kiflice, a prvi kruhovi koje sam napravila bili su tvrdi kao drvo. E tada sam sama sebi rekla: “Nema povlačenja, moraš naučiti kuhati i točka”. Vjerojatno je, što se kuhanja tiče, ovo bila jedna od mojih najznačajnijih prijelomnica jer od tada je sve započelo. Moj životni put i moja najveća ljubav, naravno osim moje obitelji, sada na žalost pokojnog supruga Valenta i 65-godišnjeg sina Franje koji živi u Milanovcu, ali svaki dan me posjećuje – rekla je Marija koja se odmah potom prisjetila ljudi i događaja koji su obilježili njen životni put.

Collage Fotor 38

– Bilo je jako puno dragih ljudi, dobrih prijatelja i suradnika, no neki su u mom kuharskom putu imali zapaženije mjesto. Početkom 70-ih godina „Rapid” nije imao svoj restoran, tek negdje sredinom 70-ih ga je dobio, koliko me sjećanje služi. Glavni kuhar tog vremena u Rapidu bio je Drago Nađ koji je, iako mlađi od mene, imao veliko iskustvo, znanje i sposobnost da “izmisli” jelo za svaku priliku. Imala sam to zadovoljstvo raditi s njim sve dok nije iz Rapida prešao u drugu tvrtku, a poslije toga postao voditelj kuhinje u oslobođenoj virovitičkoj vojarni. Zamjenila ga je Vesna Vorih, a sa mnom su radile još i Helena Rajn i Adela Horvat. U svakom slučaju, a po mišljenju mnogih, u Rapidu je tada bio najbolji gablec u gradu. S ponosom mogu reći da sam bila dijelom te priče koja je trajala sve do 1994. kada sam otišla u mirovinu – završila je svoj prvi dio priče Marija. 

Odlazak u mirovinu i obiteljska tragedija bile su početak njenog idućeg kuharskog poglavlja.

– S obzirom da sam tada doživjela dva šoka, umro mi je suprug, a potom sam otišla i u mirovinu, pala sam u laganu depresiju što je odmah uvidio i moj sin i promptno tome stao na kraj. Znao je što treba učiniti i našao mi kuharske “gaže” unutar događaja koje je organizirala tadašnja “Šumarija”. Znamo da se onda, odmah nakon ratnih strahota živjelo optimističnije, a samim tim se i više veselilo, radilo, jelo i pilo. Kuhari, konobari, poslužitelji i slično bili su tada vrlo traženi pozivi, jer trebalo je namiriti sve “žedne i gladne”. Taj posao obavljala sam unutar poznatog objekta Šumarije na Kinkovu u općini Špišić Bukovica, a kasnije i u Lovačkoj kući na cesti prema Virovitičkim ribnjacima kod Janija Horvata. Dobru papicu svi vole, a tako je bilo i prije pa su za naše stolove s raznim delicijama sjedali radnici, službenici, branitelji, političari, inžinjeri i doktori, a često i poneki putnici namjernici koji su se usput tamo zatekli – prisjeća se Marija te otkriva glavno pravilo kojim se vodila u kuhanju.

– Prvo i osnovno pravilo je da hrana mora biti obilna i fino s ljubavlju skuhana. Ne može se ni raditi ni misliti, ni veseliti “na prazan želudac”. To pravilo me nosilo tijekom cijeloga mog radnog vijeka kojeg sam aktivno okončala kuhanjem za svatove i slične namjene. Neke moje prijateljice i ja imale smo veliku garažu u kojoj je bio naš hranidbeni pogom gdje su nastajala svakojaka kulinarska čudesa, od juha, predjela, priloga, glavnih jela, salata, pa sve do torti, kolača i drugih slastica. Nema čega nema – priča naša sugovornica koja je sada aktivna u udrugama umirovljenika.

IMG 05dbacad345b86e9240ecdeb46e01d08 V

– Članica sam nekoliko udruga umirovljenika. Ne moram kuhati pa svo svoje vrijeme mogu posvetiti druženju, plesu i zabavljanju, što mi uistinu godi. U udrugama sam upoznala puno dragih ljudi i stekla nova prijateljstva. Umirovljenici žive na onaj dobro znan “starinski način” pun optimizma, pjesme i plesa, a to mi upravo i treba. Ponekad se nađem i sa nekoliko mojih kolegica pa pomalo kartamo, roštiljamo, šalimo se, a tu je i moj sin Franjo koji me jako dobro razumije i koji je uvijek tu kad mi treba. S takvim načinom života sve se može, pa me čak ni dijabetes kojeg pod kontrolom držim već deset godina, ni moja životna dob, ne može slomiti – zaključila je naša sugovornica Marija Sabo iz Virovitice.

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele, privatni arhiv)

 

PROMO

Povezane vijesti

Skip to content