“Domaće je domaće” kaže poznata izreka, a da je to tako pokazuje i svijest potrošača koja sve više traži kvalitetne domaće proizvode. Osim što je konzumiranje domaćih proizvoda daleko zdravije i ukusnije, ono daje priliku proizvođačima da opstaju na tržištu, zarade za život, ali i daje obol, da kvalitetni domaći proizvod bude što zastupljeniji na policama naših trgovina.
Upravo ta “šansa za život” bila je i glavna motivacija našeg sugovornika, stopostotnog invalida Vladimira Mesića iz Velikog Polja, naselja u općini Lukač koji se sa svojom majkom Radmilom, koja je i nositelj OPG-a Mesić, bavi uzgojem nesilica i proizvodnjom domaćih jaja oko 6 godina.
– Ratna zbivanja su nas prisilila da iz Slankamena dođemo ovdje. Tamo smo se suprug i ja bavili poljoprivredom, a ovdje smo s tim poslom i nastavili. Nismo imali puno zemlje, ali uspjeli smo uzgojiti kulture koje su nam služile za prehranu kokoši i nekoliko svinja, ali isto tako i našu prehranu – rekla nam je Radmila te istaknula kako ju život nikad nije mazio pa je naučila da se jedino uz trud i zalaganje može doći do nečega.
– Nismo nikad zamišljali da bi nam dolaskom ovamo život mogao postati lakši, ali puno znači to što smo spasili živu glavu i što su nas ljudi ovdje lijepo prihvatili. I sami znamo kako je bilo teško za vrijeme rata i da je sve visilo o niti. Suprug, ja i naša dva sina “stisnuli smo zube” i dali sve od sebe da nastavimo normalan život, što nam je i uspjelo. Na žalost suprug je preminuo prije 5 godina, stariji sin Zvonimir živi i radi u Virovitici, a mlađi sin Vlado i ja ostali smo u našoj obiteljskoj kući u krugu koje imamo oko 12 jutara obradivih površina na kojima uzgajamo uglavnom kukuruz, tritikal i ječam. Uz sve to imamo vrt i voćnjak, sve ono što nam je potrebno za život. Ispočetka nismo razmišljali o uzgoju nesilica, a ideja za to je došla tek nakon jednog nemilog događaja – rekla nam je Radmila, a priču je upotpunio Vlado koji je 2011. godine doživio tešku prometnu nesreću u kojoj je jedva ostao živ.
– Bilo je to u Poreču gdje sam tada radio na poljoprivrednim poslovima koji su me zanimali od malena. Radio sam na svim strojevima i svim poslovima, bio sam mlad i ništa mi nije bilo teško. I onda sam jednog dana nastradao sam na motociklu, jedva sam izvukao živu glavu i dva mjeseca ležao u komi – započeo je priču o svojoj nesreći Vlado Mesić.
– Kada su me uspjeli probuditi iz kome, morao sam spoznati surovu istinu, da ću cijelog života biti invalid. Na početku nisam mogao izići iz kreveta, a onda sam nekoliko godina proveo u invalidskim kolicima, no zahvaljujući mojoj mladosti i jakom organizmu, jer tad sam imao 21 godinu, ali isto tako i mojoj obitelji kojoj najviše mogu zahvaliti za sve ovo što imam, ipak sam uspio stati na štake i pokrenuti se bez ičije pomoći. Ne moram ni napominjati da ispočetka nisam imao volju za išta, no tad je veliku ulogu odigrala moja majka Radmila i stariji brat Zvonimir koji su intenzivno tražili solucije kako da dalje nastavim živjeti i osjećam se koristan. Od tud je i proistekla ideja za uzgoj nesilica koja ne zahtjeva puno kretanja, teške fizičke poslove, a s druge strane omogućava društveni život, upoznavanje i druženje s ljudima. Osim toga uzgoj nesilica vedar je i veseli posao na svježem zraku uz svoje kućne ljubimce i što je jednako tako važno, od toga se može živjeti – rekao nam je Vlado, koji je zajedno s majkom Radmilom vlasnik oko 400 nesilica koje dnevno snesu prosječno oko 230 jaja.
Za prodaju jaja na virovitičkoj Gradskoj tržnici zadužen je Vlado, a možete ga sresti na njegovom štandu u “starom dijelu tržnice” svakog četvrtka i subote od jutra pa do poslijepodneva.
– Ljudi su zainteresirani za domaći proizvod, a jaja kao što i sami znamo imaju višestruku primjenu i obvezni su dio skoro svakog domaćinstva. Po dosadašnjim saznanjima ljudi su više nego zadovoljni onim što snesu naše koke, a nemali broj puta nas pohvale i što je najvažnije, vrate se ponovo na naš štand. To nam puno znači i osim što nam to osigurava zaradu za život, daje nam i poticaj da se s time nastavimo baviti i dalje. Meni osobno ovaj posao daje i dodatno zadovoljstvo, druženje i komunikaciju s ljudima, stjecanje poznanstava i širenje kruga prijatelja, sve ono što nisam mogao ni zamisliti da bi mi se moglo dogoditi onda kada sam mislio da je za mene sve to otišlo u nepovrat – priznao je junak naše priče Vladimir Mesić.
(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)