U nastojanju da dođemo do naših zanatlija i obrtnika koji prkose vremenu koje sa sobom neminovno odnosi i stare tradicije, posjetili smo krojačicu Zoricu Tuđinu iz Rezovca koja usprkos toj činjenici, svoj posao ne bi mijenjala ni za što.

Krojači su obilježili naše postojanje, jer od kako je čovjek odlučio prestati biti gol i nešto navući na sebe, javili su se i oni koji su mu šivali ili prepravljali odjeću. Ispočetka je to bila obiteljska radinost, ali vrlo brzo su se pojavili oni koji o tome nešto više znaju i kojima je to u konačnici postala i profesionalnost. Naša Zorica je uistinu jedna od njih jer je iglu i konac uzela kao još vrlo mala, a šivala je na šivaćoj mašini svoje majke kada još nije mogla na sjedeći ni dosegnuti pedali šivaće mašine. To nam je i potvrdila.

– Moja mati nije bila krojačica, ali u tim 60-ima i 70-ima skoro svi su u kući imali šivaću mašinu. Razlog je više nego opravdan, jer onda nije bilo odjeće “na izvoz”, bila je kvalitetna, ali skupa i ljudi su je čuvali, a potom popravljali ili prepravljali, ovisno o željama. To je ujedno bio i moj prvi pristup ovom pozivu kojega sam nastavila i nakon osnovne škole kada sam završila srednju tekstilnu školu u Virovitici – prisjetila se Zorica koja se nakon školovanja zaposlila u nekadašnjoj “Virovitičanki” gdje je radila oko 4 godine, a potom u manjoj tekstilnoj firmi u Rijeci gdje je stekla dodatno znanje za bavljenje ovim poslom.

– Kao i svi mladi ljudi i ja sam s vremenom promišljala, pa sam se tako i odlučila jednog dana otvoriti i svoju krojačku radnju – rekla nam je o svoji počecima Zorica koja je kao što nam je odmah napomenula, “preskočila” onaj trnoviti dio traženja klijenata, nego su oni od njenih samih početaka počeli dolaziti sami.

– Možda zvuči nevjerojatno, ali pretpostavljam da je zahvaljujući mojoj druželjubivosti i ljubavi prema krojačkom poslu već od početka mog privatnog zanata, zvonce na vratima stalno bilo aktivno. Bila je to 2012. godina kada sam sa suprugom i dvoje djece dijelila dobro i zlo u našoj obiteljskoj kući u Rezovcu. Preuredila sam jednu prostoriju u malu krojačku radnju s četiri mašine za šivanje, podlogom za glačanje, radnim stolom, ormarićima za pribor i naravno vješalicama za odjeću. S obzirom da zaista volim ovaj posao i što sam tada bila mlađa, ništa mi nije bilo teško, pa ni obavljati obiteljske poslove i svoj posao. Kažu, “kad se hoće, sve se može”, pa je tako bio slučaj i sa mnom. Moj suprug je umirovljeni hrvatski branitelj i kao takav stalno u pomoći, a djeca odlični učenici, što mi je uvelike olakšalo bavljenje mojim poslom, jer u krojenju nema radnog vremena. Postoji radno vrijeme kada me ljudi mogu posjetiti, ali nakon toga telefoni stalno zvone, a ja u svojoj radionici proboravim najčešće i pola dana. Razlog tome je očit. Želim kvalitetno obavljati svoj posao i činiti svoje mušterije zadovoljnima. Do sada mi je to i uspijevalo, a dok imam “dvije zdrave” tako će biti i nadalje – rekla nam je Zorica koju smo usput priupitali što ju klijenti najčešće traže.

– Tu bih podijelila one koji žele da im se sašije odjevni artikl, do onih koje traže razne prepravke postojećeg. Mlađe osobe, uglavnom ženske, često na internetskim stranicama vide nešto što im se svidi, pošalju link ili fotografiju i ja im to napravim. Druge moje mušterije donose uistinu kvalitetnu odjeću koju je šteta odbaciti, da im učinim neke prepravke ili slično. I sami smo svjedoci da danas postoji “odjeća i odjeća”, a mnogi ljudi žele nositi nešto kvalitetno i trajno. Svojim radom mogu im omogućiti da nešto što bi neki bacili u ropotarnicu, popravim, obnovim i osvježim kao da je novo. Naravno da bi to mogli učiniti potrebno je puno rada i znoja. Žao mi je što se broj krojača, kao i broj tekstilnih škola smanjio i svakog dana se sve više smanjuje jer vjerujem da je ovaj obrt bezvremenski i da će trajati dok god ljudi žele biti obučeni u nešto kvalitetno i lijepo – zaključila je krojačica Zorica Tuđina. 

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)