Zahvaljujući četrnaestogodišnjoj Ani Lijak iz Ernestinova, svi konji toga kraja imaju “uredna” kopita: Njene vršnjakinje prate modu, a ona videa o orezivanju

Ana Lijak 14-godišnja članica konjičkog kluba Slavonija i Baranja iz Ernestinova unazad pet godina intenzivno se bavi konjima. No, osim što je izvrsna jahačica, ta atipična tinejdžerica ima poseban “hobi”. Ona orezuje kopita svim konjima ernestinovačkog kraja, a za posebne prilike i nastupe ih i uređuje i ukrašava.

– Ljubav prema tim plemenitim životinjama naslijedila sam odrastajući uz pokojnog djeda koji je među prvima u selu imao dva konja. Nikada nisam osjećala nikakav strah, iako sam bila malena, a oni za mene tada, podosta veliki- sa smješkom priča Ana.

– No, oduvijek smo se nekako konji i ja dobro osjećali i razumjeli- dodaje.

Uz svakodnevnu brigu, timarenje, čišćenje, kaže Ana, sve ju je više počelo zanimati i orezivanje kopita. To je stari, gotovo izumrli zanat, pa vlasnici konja u slavonskom kraju dugo moraju čekati dolazak tek jednog preostalog potkivača iz Županje.

– Gledala sam dosta videa o orezivanju, a i djedovog prijatelja Darka Čelika, zvanog Čaruga, kako to radi. Savladala sam tehniku, pa sad nije teško, iako je u početku bilo malo nesigurnosti. Alat je dosta oštar i doista se mora biti oprezan- kaže znalački Ana koja nam je s nevjerojatnom lakoćom demonstrirala čišćenje i orezivanje kopita.

Njen “mentor” kojeg svi u selu zovu nadimkom Čaruga priča kako ni sam nije mogao vjerovati u Aninu želju za tako teškim i zahtjevnim poslom za jednu djevojčicu.

– Na početku sam to ignorirao, mislio sam malena je, ženska, slabašna. Međutim, druge curice su na mobitelu pratile modu, haljinice, torbice, a ona je stalno tražila videa na kojima su informacije o orezivanju i pokazivala mi. A onda je probala. Iako je na početku to bilo malo nespretno, Ana je vrlo brzo savladala tehniku, kako držati nož, kliješta, ali prije svega ona ima fantastičan pristup konjima. Konji znaju nekada biti neposlušni, no uz Anu se potpuno umire i prepuste- priča Darko.

I sam zaljubljenik u konje, Darko je u Ernestinovu osnovao konjički klub Slavonija i Baranja. Klub sada ima tri konja, a za potrebe nastupa i natjecanja, Darko posuđuje svoje konje.

– Za školu jahanja smo uzeli malo mirnije konje, moji su ipak temperamentini. Ana ih može jahati, nema nikakvog straha, ona ima to nešto u sebi, s čim se rađaš. Prirodno je talentirana, a još je uz djeda dodatno razvila tu strast, tu vještinu. Njen djed i ja smo zajedno krenuli u uzgoj konja. No, posebno je fascinantan taj njen interes za orezivanje kopita- priča nam Darko.

Pojašnjava kako je taj postupak izuzetno važan jer konju kojem se ne orezuju i ne održavaju kopita, postaju nepravilna i smetaju mu pri hodu.

– Prije su konji puno više trošili kopita prilikom hoda, ali sada se ona moraju korigirat i održavat jer ako prerastu konj ne može hodat. To je ujedno i predradnja za potkivanje, ukoliko treba. No potkiva se samo ako konj ide duže po asfaltu ili se duže koristi za neki rad. Mi samo orezujemo, a posebnu pažnju posvećujemo mladim konjima obzirom na to da o tome ovisi normalan rast i ispravljanje nepravilnosti u hodu kod tih plemenitih životinja- kaže Darko koji se orezivanjem počeo baviti iz čisto praktičnih razloga.

– Taj postupak treba kod konja ponavljati otprilike svaka tri mjeseca, a kako se na dolazak potkivača mora čekati dugo, ponekad se ti neki rokovi i premaše, pa konj “pati”. Onda to obavimo sami, a ujedno nam je to i ušteda jer za šest konja orezivanje nije jeftino. Ovako te novce uložimo u nešto drugo potrebno klubu i konjima- priča Darko.

A potreba je naravno puno jer ernestinovački konjički klub Slavonija i Baranja sudjeluje na brojnim manifestacijama poput Đakovačkih vezova i Vinkovačkih jeseni, te brojnim drugim susretima.

– Nedavno smo išli čak do Lužana, bili smo u Novoj Kapeli, pa Rešetarima, čak toliko daleko na konjima, u Baranji- nabraja Darko.

– To su onda posebne pripreme i za nas a i za konje. Imamo posebne nošnje, odjeću. A konjima onda moraju biti orezana kopita. Stari konjari gledaju i kritiziraju ako konji nisu uredni. Mi sve iskorigiramo, napravimo, operemo konje, posebice one bijele istrljamo šamponima i četkama. To je puno posla, al ako nešto voliš, poput Ane, onda nije. Ona je već na tim susretima postala prepoznatljiva i po jahanju i po tome što se ne boji. Ima taj neki osjećaj kako prići konju. Ti stari konjari odmah to prepoznaju. Ako ne bude na nekoj manifestaciji, odmah pitaju za nju- ponosno ističe Darko dodajući kako je na tehničkom jahanju održanom u Ernestinovu, u konkurenciji muškaraca od 20 do 30 godina, bila treća.

A Ana skromno i pomalo stidljivo na naš upit o druženju s prijateljicama i ima li vremena za “ženske razgovore” kaže kako je to uglavnom krug onih djevojaka koje dijele njenu ljubav prema konjima, a ako je nemaju ona im ju usadi. Ipak stiže Ana popratiti i modu i događanja na društvenim mrežama, unatoč brojnim obvezama oko konja zbog čega često osvane i u pet ujutro u štali.

– Nije naporno, zahtjevno je. Ali kad treba, spremne smo i ja i moje prijateljice. Uz svakodnevnu brigu, pripremamo konje za posebne manifestacije, po završetku ih raspremimo, istimarimo. Svakako će moje buduće zanimanje biti nešto vezano za konje. Za potkivača? Možda. Bude li trebalo, spremna sam i za to- kaže Ana, djevojčica koja je odlučna cijeli svoj život posvetiti tim plemenitim životinjama s kojima stvara posebnu, čudesnu sinergiju, a zbog koje ju u selu u zovu šaptačicom konjima.

IMG 7977 Custom

(www.icv.hr, tj, foto: T. Jovanović)

PROMO

Povezane vijesti

Skip to content