Za Antu Kneževića “Tunju” (56) iz Virovitice kažu da poznaje drvo “u dušu”, a dokaz tome su na stotine umjetničkih uradaka nastalih upravo u drvetu ili od drveta. Posjetili smo ga u njegovoj maloj umjetničkoj radionici u krugu obiteljske kuće, gdje živi sa suprugom i sinom. U radionici sa dlijetom i batom u rukama, svoju je ideju prenosio na drvo koje će od običnog komada postati lijepi motiv iz prirode.
-Od drveta radim sve, od skulptura, pojedinačnih elemenata, pa sve do različitih predmeta, kućanskih potrepština, kao i cjelokupnu stolariju. Ljubav prema drvetu nosim još od djetinjstva, koje sam proveo u Konjicu u BiH – rekao nam je Ante Knežević.
U Viroviticu je doselio 1993. godine nakon tragedije koja ga je zadesila u BiH tijekom Domovinskog rata.
-Tada sam izgubio oca. Ratna zbivanja i slijed vremena doveli su me u ove krajeve, svidjelo mi se i ovdje sam više od tri desetljeća. Ljudi su ovdje dobri, priroda je lijepa, imam puno prijatelja i radim ono što volim – nastavio je “Tunja”, koji je ovdje svojim rukama izgradio i obiteljsku kuću te prateće objekte koji mu danas služe kao radionica i mali atelje.
-Stvaram prvenstveno radi zadovoljstva, a ne novca i vrlo sam produktivan. Obrada drveta mi je duševna hrana. Umjetnička sklonost i spretnost omogućuju mi da svoje zamisli prenesem na drvo. Odmalena sam prirodu gledao kao umjetnost, a svaka osušena grana ili komad drveta podsjećao me na ljude, životinje ili neki poznati predmet.
Tu je i osnova mog rada, dopuštam prvo prirodi da uradi svoje, a onda ja dorađujem ne bih li postigao svoju namjeru. Nekad znam u šali reći da radim sve u suradnji s prirodom koja je ipak najveći umjetnik – ističe.
Ovaj umjetnik izrađuje skulpture, ljude, ribe, šumske životinje, sakralne motive, stare predmete i kućne potrepštine. Okušao se i u slikarstvu, pa rado posegne za kistom.
-Umjetnost nema granica i valja iskoristiti sve ono što je u nama. Mnogi ljudi možda ni ne znaju koje sklonosti imaju, ali ja sam na sreću to saznao još u djetinjstvu kada sam odbačene grane ili ogrijevno drvo pretvarao u korisne predmete. To me drži i dan danas, ali više i jače. Jednostavno ne mogu odoljeti da ne prošećem obalom Drave, „upecam” poneko drvo ili granu koja pliva, odnesem kući, posegnem za alatom i dam mašti na volju.
Evo upravo jednu takvu granu pretvaram u viseći svijećnjak ili kako u našem narodu kažu – luster – pokazao nam je Tunja.
Objasnio je i cijeli postupak izrade.
-Prvo nam je potrebno drvo, po mogućnosti mekše poput lipe, topole, smreke, a može poslužiti i agacija, iako mogu obraditi i tvrđe drvo poput hrasta, ako treba. Od alata koristim puno toga; tu su motorne i druge pile, razni strojevi za obradu drveta, sjekire, noževi, dlijeta bušilice i brusilice, bat, čekić, kliješta, brusni papir i drugi alati. Često se puta radna ploha oslika, pa potom reže, dubi, ovisno što želimo.
Nakon toga se sve lijepo izbrusi i premaže pčelinjim voskom ili nekim sličnim premazom da drvo dobije sjaj, ali mora ostati prirodne boje. U principu, nema granica, sve je u nama i onome što želimo – rekao je Tunja koji, kao i mnogi umjetnici ima i dobrog mentora, u njegovom slučaju poznatog likovnog umjetnika iz Ernestinova Sinišu Teškanića.
-Puno sam tog naučio od njega, ali i od ernestinovačkih umjetnika kipara. Naime, Ernestinovo je centar okupljanja slavonskih umjetnika, imaju mnoge likovne kolonije i dobru školu kipara-naivaca. Kada je riječ o umjetničkim djelima, poanta svega je ne ograničavati se na druge, nego stvar gledati svojim očima, ne raditi po potrebama i terminima drugih nego onako kako ti želiš i ono najvažnije; činiti to iz ljubavi.
Tada se mogu očekivati i rezultati, bez toga ne dolaze – zaključio je Tunja, vraćajući se dlijetu i batu, u svom svijetu drveta, prirode i umjetnosti.
(www.icv.hr, bs, foto: B. Sokele)
no images were found