Bračni par Veronika i Vladimir Brabec iz Suhopolja zasigurno je jedan od najpoznatijih koji je dao velik obol kulturno-umjetničkom i prosvjetnom napretku ovog lijepog mjesta, ali i cijele općine.
Vladimir i Veronika sada su u mirovini. Dok su bili mlađi i dok ih je zdravlje bolje služilo, nisu imali puno vremena za odmor. Zato smo sada uživali u mirnom razgovoru u njihovoj obiteljskoj kući. Na vratima nas je dočekao domaćin, Vladimir Brabec (82), a supruga Veronika (81) s osmijehom i šalicom vruće kave pozdravila nas je u njihovom boravku. Vladimir nas je pričom vratio na početak.
-Upoznali smo se u tadašnjoj Učiteljskoj školi u Pakracu 50-ih godina prošlog stoljeća, oženili se i 60-ih se zaposlili kao učitelji, prvo u Bosanskoj Dubici, a kasnije u suhopoljskoj školi u Pčeliću – kaže naš sugovornik, koji je ubrzo, uz to što je bio učitelj, postao i knjižničar u tadašnjoj Narodnoj knjižnici u Suhopolju koja se nalazila u sadašnjoj zgradi Općine, a djelovala je pod okriljem Osnovne škole u Suhopolju.
Bilo je to vrijeme u kojem je nedostajalo prosvjetnih radnika pa je jedna osoba radila više poslova. Njemu to, sjeća se, nije teško palo. Voli čitati, stalno učiti i proučavati, a kao knjižničar ispunio si je želju – biti stalno u tijeku s novim znanjem i literaturom.
-Iz tog razdoblja života posebno se sjećam i glazbe, kojoj sam bio odmalena sklon i u kojoj uživam cijeli život. Omiljeni instrument bila mi je harmonika. Naime, rodom sam iz Banove Jaruge, harmonika je i tamo vrlo popularna, a i otac mi je bio glazbenik pa sam u glazbi i sam počeo uživati – otkrio nam je V. Brabec.
Naš svestrani sugovornik, osim učiteljskog i knjižničarskog posla, ostavio je trag u cijelom društvu. Bio je član KUD-a „Matija Gubec” iz Suhopolja i KUD-a Virovitica, jedan od osnivača LIK-a „Nikola Trick” iz Virovitice, kao i jedan od osnivača Bibliotekarskog društva zapadne Hrvatske, potom i Ogranka Matice hrvatske. Jednako aktivan bio je i u sportu – kao osnivač Streljačkog društva „Mladost” iz Suhopolja, Športsko-ribolovnog kluba „Brežnica” iz Suhopolja, a 50 godina proveo je i u vatrogasnoj uniformi DVD-a Suhopolje.
-Radio sam i u mnogim tadašnjim SIZ-ovima, dobitnik sam brojnih priznanja i plaketa. Puno je toga, no sve što sam ikada radio, radio sam za zajednicu, s nadom da ću ljubav prema glazbi, umjetnosti ili sportu prenijeti na mlađe generacije – poručuje naš sugovornik, prelistavajući sa suprugom stare fotografske albume i prisjećajući se gdje je sve bio i u kojim se ulogama u životu sve našao.
Supruga Veronika poznata je likovnjakinja. Radila je kao nastavnica likovnog odgoja, a sada je članica LIK „Paleta” Suhopolje.
-Jako volim glazbu i ples. B i bila sam članica KUD-ova, počevši od KUD-a Učiteljske škole koju sam pohađala i gdje sam i upoznala svog supruga koji se također tamo školovao i bio voditelj. No, likovnost mi je ipak na prvom mjestu. Tu sam ipak jača nego u glazbi, tim više što sam završila Likovnu akademiju u Zagrebu, a svoje znanje nastojala u školi sam prenijeti i na mlađe. Nadam se da sam u tome i uspjela. Sretna sam što sam svoju ljubav prema likovnoj umjetnosti uspjela prenijeti i na svoju unuku Anju Brabec koja je također poznata virovitička likovnjakinja, dok je naš sin Saša više posvećen sportu – rekla je Veronika.
PRIMJER DRUGIMA
Dok ovo dvoje ljudi pričaju o svemu što su u životu prošli i postigli, možemo se samo diviti. Na kraju razgovora zamolili smo ih da izdvoje jedan poseban dio iz zajedničkog života kojeg se vrlo rado sjećaju. Gotovo u isti glas krenuli su pričati o svojim prvim učiteljskim danima u Bosanskoj Dubici u BiH.
-Živjeli smo u jednom malom selu u okružju Bosanske Dubice, s materijalno skromnim, ali duhom vrlo bogatim ljudima. Bile su to šezdesete, kada ljudi nisu imali puno, ali na tom području, podno Kozare, vladala je toplina. Bilo nas je iz različitih zemalja, svi smo se poštovali. Nije bilo automobila, već smo se od škole do kuće i natrag vozili kolima s konjskom zapregom.
Mještani su nas mazili i pazili, cijenili više od bilo koga jer su bili željni znanja za sebe i svoju djecu. Nije prošao dan da nas ne pitaju trebamo li što, imamo li problema. Na našem stolu uvijek je bilo svježeg sira i mlijeka, domaćeg kruha i mesa. Bili su to pokloni kojih smo itekako bili svjesni – neki su sebi uskratili obrok da ga daju učiteljima. Zahvalni smo zbog toga i to ćemo uvijek pamtiti. Njihov primjer nama, mladim učiteljima, bila je izvrsna škola za cijeli život, da ga slijedimo i da to isto radimo u našim sredinama, dajemo zajednici u kojoj živimo svoj maksimum. Nadam se da smo u tome i uspjeli – zaključili su Vladimir i Veronika Brabec.
(www.icv.hr, bs)