Jesmo li sazreli da odbacimo s očiju sve one mrene zabluda koje su nam priječile pogled na važne stvari u životu, kao što su odnosi s drugima, prijateljstvo, pomaganje ili u našim očima samo svijetle one materijalne stvari koje nemaju moć ispuniti nam dušu?
Jesmo li sazreli da prestanemo voditi dvostruki život? Dok smo u crkvi, ponašamo se kao sveci, a kada izađemo, kao da postajemo neki neprepoznatljivi ljudi i zaboravimo sva ona obećanja i molitve.
Jesmo li sazreli da odbacimo egoizam koji se duboko zario u nutrinu našeg srca i svu onu zavist, ljubomoru, uspoređivanja, nadmetanja koja on donosi sa sobom, jesmo li sazreli da drugome prepustimo prvo mjesto?
Jesmo li sazreli da se ponizimo, da budemo maleni kao djeca gledajući u malim stvarima velike stvari, a ne samo da razmišljamo kako ćemo se kome dodvoriti i nakloniti da bismo dobili neku moć ili utjecaj?
Jesmo li sazreli da cijeli naš život postane molitva, da sve ono što radimo prikazujemo Bogu kao naš svakidašnji trud, a sve probleme, rane, udarce, podmetanja, podcjenjivanja drugih kao naš mali dio doprinosa spasenju sebe i drugih?
Jesmo li sazreli da u drugome doista gledamo svoga brata i sestru, a ne samo konkurenciju, suparnika ili nekoga s kime se trebamo boriti da bismo dokazali da vrijedimo.
Jesmo li sazreli da otpočnemo drugačiji život, ne razmišljajući više o tome kakvi ćemo ispasti u tuđim očima, već da nam jedino bude važno kako će ovo što radimo izgledati u Božjim očima.
Isus je svoj dio za nas učinio, na nama je sada da ustanemo i krenemo svjedočiti ovu ljubav koju smo od njega primili, da pokažemo koliko nam ta njegova žrtva znači te zbog nje više ništa neće biti kao prije. S njime smo postali novi ljudi, budimo to svakoga dana svoga života!
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)