Od početka godine virovitičko Kazalište ima gust raspored – jubilarni 20. Virkas, 14. Međunarodna revija lutkarstva – Lutkokaz, razne obljetnice… Velik je to angažman za glumce Kazališta Virovitica, ali i glumce virovitičkih korijena. Jedna od njih je i Iva Slavić (23), Virovitičanka na posljednjoj, 5. godini studija glume i lutkarstva na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu.
Ljubav prema glumi Iva je stvorila još u vrtićkoj dobi. Kao mala je, kaže, bila ekstrovertirano dijete koje je imalo potrebu zabavljati ljude oko sebe i svima izmamiti osmijeh na lice.
– Uvijek sam bila pokretač svih mogućih akcija u našoj ulici – bez obzira jesmo li se igrali skrivača, lovice ili nečeg trećeg, sve je moralo biti na nekoj višoj razini. Stvarala sam radnje, drame, priče… Nisam voljela kada bi netko usred igre rekao da želi ići doma. Ne može! Igramo se do kraja, nema odlaska – našalila se Iva i nastavila – Gluma je svojevrsna igra i mislim da je, s obzirom na moju osobnost, bila logičan slijed za to ekstrovertirano dijete – kaže.
Njenim je roditeljima taj „dječji hir“ ubrzo postao stvaran. Ova mlada Virovitičanka već s 11 godina bila je potpuno sigurna u svoj životni poziv – biti glumica.
– Oduvijek sam voljela svašta isprobavati, ali sve je to trajalo po mjesec, dva, pola godine… S druge strane, glumačke su ambicije uvijek bile prisutne. Znate onu djecu u razredu koja vole raditi razne igrokaze i školske predstave? E, ja sam bila to dijete! Kasnije, kroz srednju školu, nisam prestala pričati o glumi i kada je došao trenutak odlaska na prijamni ispit za studij glume, roditelji su mi bili najveća moguća podrška. Kroz studiranje na Akademiji to su i ostali, apsolutna potpora svaki dan – govori nam Iva.
„BUDALA ZA VEČERU“ KAO ULAZ U PROFESIONALNE VODE
Put ka profesionalizmu započeo je upisom na Akademiju, na kojoj su ih profesori poput Tatjane Bertok-Zupković, Anice Tomić, Jelene Kovačić i pokojnog Saše Anočića odgajali za glumački posao te svojim radom pokazali kako u publici iznova buditi ljubav prema teatru.
– Svoju prvu profesionalnu predstavu imala sam na početku 4. godine fakulteta, dakle relativno nedavno. Bila je to „Budala za večeru“, redatelja Draška Zidara. Osjećala sam veliki pritisak, budući da je rađena u virovitičkom kazalištu, gdje sam napravila svoje prve glumačke korake uz nevjerojatnu Snježanu Lančić. U početku je bilo treme, ali ekipa u Kazalištu je zaista divna. Zahvaljujući Drašku i glumcima na predstavi sve je prošlo odlično i dan danas ju igramo – prisjeća se.
Neprocjenjivo je, kaže, igrati s dojučerašnjim uzorima. Glumica Sara Lustig, asistentica na studiju lutkarstva, postala joj je kolegica u predstavi, kao i nekadašnji autoritet na Akademiji, Goran Vučko.
NA SCENI ČOVJEK MORA BITI KOMPLETAN
Iako se prve pamte, ovoj mladoj glumici prva profesionalna predstava budi sjećanje i na prvo krizno razdoblje u glumi. Nikada nije pomislila na odustajanje, ali sumnjičavost i teške trenutke bivanja glumicom nije mogla izbjeći.
– Najteže je ustrajati. Paradoksalno, ali lako je igrati predstavu u Zadru, a sutradan ujutro biti na Akademiji u Osijeku i slušati predavanje. Međutim, kada nemaš aktivnu predstavu i stalni angažman, ostati glumac koji ustraje iznimno je teško. Sam sebe tjerati da si u glumačkoj kondiciji nije jednostavan zadatak. Tu su i egzistencijalna pitanja i pitanja financijske stabilnosti, ali na kraju dana – živim ovaj život punim plućima i dovoljno to želim da ne odustanem – povjerila nam je Iva.
Potaknuti rečenicom njenog mladog kolege, Silvija Švasta, kako je gluma trening, upitali smo Ivu na čemu mora najviše raditi.
– Na svemu. Glumački posao zahtjeva apsolutno predanje i kontinuirani rad, kao i svaki drugi u kojemu težimo profesionalnosti. Čovjek je duh, duša, tijelo i to sve skupa na sceni mora biti kompletno. Također, izuzetno je važno kao glumac razumjeti druge ljude. Na scenu iznosiš likove koji ti nisu uvijek najjasniji, ponekad moralno upitni, ali treba pronaći odgovor na pitanje zašto čine određene postupke i stati iza svakog lika kojeg igraš – govori.
PLANOVI ZA BUDUĆNOST
Glumila je i u predstavama s ozbiljnom tematikom, poput vršnjačkog nasilja. Ipak, kada bi se morala odlučiti za najdražu kazališnu formu, Iva nema odgovor.
– Stvarno volim sve, i dobru komediju i dobru dramu. Komedija je genijalan trening, jako je ritmična i brza, u milisekundi nešto može i ne mora biti smiješno. S druge strane, drama je za dušu. Zaista se ne mogu odlučiti. Uz to, strašno sam zaljubljena u filmove i serije, tako da bih se voljela okušati i u tome – ističe ova svestrana glumica.
Iako je uz dobre ocjene i kalkulirano, lakše življenje, danas mogla biti na završnom studiju nekog deficitarnog zanimanja, Iva nastavlja krupnim koracima na daskama koje život znače, a za sve mlađe kolege ima samo jedan savjet.
– Disciplina. To je sve – završava.
(www.icv.hr, dj, foto: D. Jagarinec, L. Dubroja, Kazalište Virovitica)
