Dražen Hegedušić već se 30 godina brine za crkvu Majke Božje od Pohođenja i organizaciju crkvenih događanja u Bušetini, malom naselju u sklopu općine Špišić Bukovica. Bez njega ne prođe ni jedna misa, sprovod, vjenčanje, kršenje…, a svoju službu u crkvi započeo je prije 30 godina, odnosno 1995. godine kada se stara zvonarka povukla iz službe. 

– Stara zvonarka je dala otkaz, odnosno rekla je da više ne želi zvoniti. Tada sam ja živio u samostanu i kad sam se vratio doma, tadašnji pater Josip me je pitao da li bi ja možda to preuzeo. No, meni crkva baš i nije bila blizu, dva kilometra je od mene, a nisam imao auto. Treba tri puta na dan ići do crkve, zvoniti na užad. Pa sam rekao: “Ako se nitko ne javi ko je bliže, ja bum. Ne budete ostali bez zvonara. Al’ ako se javi netko iz bližeg kraja, onda ne bum.” I pošto se nitko nije javio, zapalo je mene i tako sam prihvatio tu zvonarsku službu – rekao nam je Dražen koji je tada imao 27 godina.

Kao što je i rekao, zvoni se tri puta dnevno – ujutro pozdravljenje, podne i navečer kada zađe sunce, a Dražen je 13 godina zvonio ručno, užadima, i svaki dan dolazio do crkve. Najčešće biciklom, no, kako ističe, nikad mu to nije bilo teško.

– Pozdravljenje – zvoniš rano ujutro, u šest. Nekad i u pet, dok je bilo ljeto, čim se sunce počne rađati. Ali zimi smo se dogovorili da zvonim u sedam da ne moram tak rano dolaziti jer ako je bio snijeg, led, kiša… ja sam svejedno trebao doći i zvoniti. Bicikl, kabanica, gumene čizme i idem, ali nisam se žalio, volim to raditi. Ujutro na zvonjenje nikad nisam zaspao, jednostavno sam takav, nikad nisam izbjegavao dužnost. Kakvo god vrijeme bilo, išao sam. Znalo je jako padati, ali ja sam svejedno išao. Puno puta bi mi ljudi rekli, oni iz susjedstva kod crkve: “Jel si ti lud, kaj ideš? Ko te čuje?”, a ja sam znao da je te služba, dužnost – govori nam Dražen.

Privatni arhiv

Dražen je morao točno naučiti kako koje uže povući da zvona zvone baš onako kako treba. A taj “zanat” ga je naučio Vinko Široki. Zvoni se i za sprovode, vjenčanja, ali i rođenja. 

– Sad, kad je elektrificirano, zvoni se automatski u 6, 12 i navečer u 20. Zvoni se i sat vremena prije mise, pa onda još jednom pola sata prije i na kraju mise. Naravno, zvoni se za sprovode, vjenčanja. Kada netko umre, mene prvo zovu. Za muškarca se zvoni u tri “režnja” – znači, zvonim sedam do osam minuta, u tri dijela.  Za ženu dva režnja, a za dijete se zvoni s malim zvonom, jednim režnjem. Imamo tri zvona u tornju, ali ovo treće, od kad je elektrificirano, više se ne koristi. Nekad se s ta tri zvona zvonilo kad bi bila vatra, ili kad su se oblaci skupljali, kad bi bilo moguće da će padati tuča. Tad bi se zvonilo da se oblaci “razbiju”, da se nevrijeme rastjera. Sada to treće zvono koristimo kada se rodi dijete, jave mi i ja idem zvoniti za novi život. Zovemo ga “zvono života” – govori nam te dodaje kako se u ovih 30 godina u Bušetini izmijenilo gotovo osam svećenika, ali nikad s nikim nije imao problema, svi su ga odmah zavoljeli. 

Iva Barčan

Zvonarska, sakristijska služba – nije samo zvonjenje, ona uključuje puno više: uređivanje crkve, kićenje, pranje crkvenog veša, oltarnika, štirkanje, peglanje, briga za okoliš crkve i kapelaniju… No, kad čovjek nešto voli, ništa nije teško, kaže naš sugovornik.

– Nikad mi ništa nije problem, volim to raditi, a i svih ovih godina mještani mi vjeruju i sretni su kad je crkva i njen okoliš uredan. Za velike blagdane, kao što su Uskrs, Duhovi, Božić, Srpnica – ljudi daju priloge za uređenje crkve, za cvijeće, a za obične nedjelje žene donesu svoje cvijeće koje imaju doma. I tako to ide. Ljudi su se naučili pomagati, dijeliti. Znaju da je to za crkvu i to im je važno – rekao nam je Dražen.

Dražen je svakako „dobri duh“ Bušetine, čovjek iz sjene koji radi puno toga kako bi život u zajednici bio ljepši. Za mještane Bušetine, Dražen nije samo zvonar – on je čuvar mjesta, svjedok svakog krštenja, vjenčanja, oproštaja. 

I dok zvono nastavlja odjekivati Bušetinom, Dražen Hegedušić nastavlja svoju službu s velikim srcem i ljubavlju. 

(icv.hr, ib)