U svijetu gdje se sve mjeri brzinom, on bira strpljenje. Zlatko Mlinarić, svestrani umirovljenik iz Čemernice, već 30 godina strpljivo oblikuje bonsaije – mala stabalca u posudi koja, pod njegovim prstima, postaju prava remek-djela prirode i ljudske ustrajnosti. U njegovom dvorištu vrijeme kao da teče sporije, a svako drvce ima svoju posebnu priču.

ČOVJEK MOŽE UŽIVATI SAMO U HOBIJU

Iako službeno u mirovini od 2012. godine, Zlatko Mlinarić, stalni sudski vještak s više od četiri desetljeća iskustva, i dalje je aktivan profesionalno, ali još više – srcem. Većinu radnog vijeka proveo je u Virovitici, najprije u Agroservisu, a zatim u Hrvatskom Telekomu. Posljednjih godina svog radnog staža svakodnevno je putovao iz Virovitice u Osijek – i natrag. Dok je posao uvijek obavljao savjesno i profesionalno, pravi život, kako kaže, počinje nakon radnog vremena.

– To je po meni stav osobne filozofije. Uvijek sam nastojao u svom profesionalnom radu biti krajnje korektan, steći sva znanja i vještine koje su mi bile dostupne, ali za mene posao je samo posao. Ono u čemu čovjek može doista uživati, to je isključivo hobi. Moj hobi košta i zahtijeva puno truda i vremena, ali isto tako i puno daje – uvodno nam objašnjava Zlatko Mlinarić, strastveni bonsaist.

Dora Jagarinec

Međutim, bonsai nije njegova prva ljubav. Dugi niz godina Mlinarić je bio ozbiljan akvarist, a potom i slikar. Toliko ozbiljan da je njegov sin redovito prevozio kvalitetne primjerke riba u zagrebačke trgovine kućnim ljubimcima gdje bi, kako kaže, trgovci odmah udvostručili njihovu cijenu. Međutim, akvaristika se nije zadržala u njegovom životu.

– Uzgajao sam dvadesetak vrsta tropskih riba i došao do faze kada sam čak kupio i lokal u kojemu sam namjeravao otvoriti trgovinu s akvarijskim ribicama. Međutim, uzevši olovku i papir u ruke, zaključio sam da u Hrvatskoj nema toliko akvarija u kojima bi plivale sve moje ribice. Moja mogućnost proizvodnje je bila neusporedivo veća od broja akvarija i onih kojima bih to mogao prodati – prisjeća se.

BONSAI NE TRPI ODSUTNOST

Inače veliki ljubitelj mora koji je svoje godišnje odmore provodio vrlo aktivno, jednom kada se upustio u bonsai svijet – more je postalo samo razglednica, priznaje kroz osmijeh.

– Bonsai ne trpi odsutnost, više ne možete tek tako otići od kuće. Dakako, znaju i drugi zaliti biljku ili povući sjenilo, ali ne možete samo tako ostaviti toliki posao nekome. Ako želite uzgojiti ova minijaturna stabla, budite spremni da ćete svako jutro morati odvojiti sat i pol vremena isključivo na zalijevanje biljaka, isto toliko i navečer. Iako održavamo dobrosusjedske odnose, krajnje je neugodno tražiti od nekoga da tri sata zalijeva vaša drvca – priznaje Zlatko.

U samom uzgoju bonsai stabalca, tvrdi naš sugovornik, Japanci su neprikosnoveni. Iako u Europi ima vrsnih bonsaista, nitko ne drži do tolike formalnosti kao uzgajivači drvaca u posudi u Japanu, a potom i ostalim istočnim zemljama.

Dora Jagarinec

– Japanci kod bonsaija imaju strogo određene stilove, bio to klasični, kaskadni (krošnja ide niže od nivoa korijena) ili neki drugi stil. Oni to pretvaraju u perfekcionizam. Kinezi su više predani tome sliči li stabalce na neko mitsko biće, poput zmaja. Kod nas u Europi prevladava puno slobodniji stil koji ne pati od velike formalnosti ili točno određenog oblika – govori.

Postoji nekoliko uzgoja bonsaija, objašnjava Zlatko. Onaj najvrjedniji je bonsai uzet iz prirode, takozvani yamadori. Druga mogućnost jest da ga sami uzgojite iz sjemena, ali traje dugi niz godina i „treba to dočekati“. Nešto brži put je uzimanje reznice i zakorjenjivanje.

– U svakom slučaju potrebna je ustrajnost i veliki trud. Prvih deset godina morate tu biljku zalijevati jednom, dva ili čak tri puta dnevno. Bonsai se mora seliti, posebice kada dođu minusi. Osim toga, biljke treba orošavati kada novi listovi izbiju, paziti da ih sunce ne sprži. Ukoliko do toga dođe, prisiljeni ste napraviti defolijaciju, pažljivo odrezati listić po listić – ističe.

SUPRUZI ZAUZEO CIJELI VRT

Zlatkovo najstarije bonsai drvo ima, prema procjeni, 80 godina. Riječ je o glogu izvađenom iz prirode, kojemu je brojeći god po god izračunao koliko je staro. U brizi o ovim minijaturnim stabalcima pomažu mu, po potrebi, članovi obitelji, a najzaslužnija za njihovu brojnost, na tisuće bonsaija, jest upravo Zlatkova supruga.

Dora Jagarinec

– Kada sam se počeo baviti bonsai tehnikom, supruga mi je ustupila pola svoga vrta. Nakon izvjesnog vremena predala je i drugu polovicu (smijeh). Naposljetku, uopće nismo imali vrt jer su ga zauzele na tisuće biljaka. Od jednog primjerka imao sam po 50 dodatnih jer nikada ne znate koji će biti najbolji. Posljednji put kada je supruga brojala, bilo je 350 biljaka u posudama, onih izabranih iz tog mnoštva – kaže Zlatko.

Oštrih duela oko vrta prepunog bonsaija nije bilo, govori, no u vrijeme kada je bio strastveni akvarist, supruga se bunila za police u kući s čak 27 akvarija.

ZALIJEVANJE ISKLJUČIVO KIŠNICOM

Teško mu je odrediti najdraži bonsai, kaže, nekoliko ih ulazi u konkurenciju. Počevši od yamadorija (bonsai uzet iz prirode, op.a.) koji su izuzetno vrijedni zbog truda uloženog u uzgoj i rizika koji preuzimaš, pa sve do jedne posebne azaleje, bonsaija koji je jedan od najupečatljivijih.

– Zalijevam je isključivo kišnicom. Tako fin korijenov sistem, poput paučine, ne podnosi vapnenac koji se nalazi u vodovodnoj vodi. Samim time nekoliko zalijevanja takvom vodom zatvori sitne žilice i biljka se jednostavno počne sušiti – govori.

Dora Jagarinec

Slučajeva neuspjelih biljaka je bilo, prepričava, a jedan od neuspjelih pokušaja bio je i bonsai koji je trebao ići na nadolazeću izložbu „Tajna Japana koja povezuje svijet“ u subotu, 26. travnja, u virovitičkom Tehnološko-inovacijskom centru. Naime, riječ je o pirakanti koja je rasla vani, slobodno u kamenjaru i koju je ovaj strastveni bonsaist izvadio i presadio prošle jeseni – međutim, prekasno. Bilo mu sumnjivo zašto se lišće počelo “kofrčati”, kaže, i tada je shvatio da je nešto pošlo po krivu. Iako je već ispisao i karticu za spomenutu biljku, ususret nadolazećoj izložbi, ista ondje neće biti izložena. Na sreću, ostale su biljke itekako spremne za subotnju javnu prezentaciju. 

– S kolegom Dinom Davidovićem odlučili smo pokloniti po jedan bonsai za aukciju na izložbi. Postavlja se pitanje koliko to vrijedi. Osobno mi je teško odrediti cijenu bonsaija, za mene su neprocjenjivi. Dakako, što starije, to vrjednije – objašnjava Zlatko.

ANEGDOTA ZVANA „TETA U VRTIĆU“

Do sada nije prodao niti jedan bonsai, odnosno nije želio, no nekoliko ih je poklonio. Pamti pritom i jednu posebnu anegdotu. 

– Unuk je išao u vrtić i teta je jednom prilikom spomenula bonsai, misleći da djeca ne znaju što je to. On je ponosno podigao ruku i rekao da njegov djed ima bonsai, na što je odgojiteljica odgovorila da je nešto pobrkao (smijeh). Kada mi se požalio, odlučio sam poslati teti dva prigodna bonsaija u originalnim bonsai posudicama. Malo je reći da je odgojiteljica ostala „paf“ – prisjeća se Zlatko.

Naposljetku, svoju ljubav prema stabalcima u posudi Zlatko namjerava prenijeti na mlađe potomke. Sve je to besmisleno ako neće nastaviti dalje rasti, zaključuje.

Bonsai izložbu posjetite u Tehnološko-inovacijskom centru u Virovitici ove subote, 26. travnja, od 10 sati.

(icv.hr, dj)