Jednostavan, milosrdan, ponizan, uvijek otvorenog srca za ljude, spreman na razgovor i lijepu riječ ohrabrenja i podrške – sve to i puno više prepoznato je u životu fra Josipa Poleta, franjevca koji je u Virovitici u nedjelju, 29. lipnja, proslavio svoj veliki svećenički jubilej, 50 godina služenja Bogu i ljudima.
U koncelebraciji s braćom iz Virovitice, župnikom fra Ivicom Jagodićem i vikarom fra Krunoslavom Albertom te svećenicima iz drugih župa, zahvalio je na pola stoljeća svećeništva kroz sve ono što ga je obilježilo; ispovijedanje, euharistija, plodonosan katehetski i pastoralni rad.
-Trudim se, koliko mogu, dati najbolje od sebe, svjestan da me Bog vodi. Ponekad mi se čini da čujem one riječi upućene Petru; ‘Ti si pomazanik Božji’, a već u sljedećem trenutku i one druge: ‘Odlazi od mene, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko.’ Zato stojim pred Bogom, moleći da me učini svojim, da nas sve prigrli u svoje srce, jer On nas ljubi neizmjerno. Neka nas ohrabri da mu budemo bliži i da živimo iz te ljubavi – rekao je fra Poleto.
Zahvalio je svim okupljenima, braći franjevcima, vjernicima iz grada i okolice, u kojoj je služio za vrijeme svog boravka u Virovitici, kao i onima koji su došli izdaleka, te svima udijelio blagoslov.
Marija LovrencPosebno emotivan trenutak bio je na početku, kada su članovi obitelji fra Poletu iz srca zahvalili na svemu što je donio ne samo u njihove živote, već i živote svih koje je dotaknuo u svojoj svećeničkoj službi. Gvadrijan fra Ivica Jagodić zahvalio je bratu u Kristu što je upravo Viroviticu, u kojoj je službovao dvaput, odabrao kao župu svoje jubilarne proslave.
– Isusova prisutnost bila ti je Svjetlo koje te je obasjalo da propovijedaš i u Njegovo ime nastupaš. Ljudima nisi donosio bilo kakvu vijest, nego Božju riječ, vijest od Boga. Donosio si ljudima poruku kao ponudu Božje ljubavi. Kao što su apostoli morali na jedan novi, aktualan način navijestiti Radosnu vijest, tako si i ti uvijek nalazio načine pomoću kojih si donosio poruku Božju ljudima oko sebe.
Bio si zadovoljan i radostan u svome pozivu i zato si propovijedao radosno i vedro. Kristovo evanđelje propovijedao si s oduševljenjem, i to što stariji još oduševljeniji, s uvjerenjem, postojano i neumorno, i ne samo nedjeljom već i običnim danom – rekao je fra Ivica Jagodić, čestitajući fra Poletu jubilej, darujući ga prigodnim darovima i prenoseći čestitke hrvatskih biskupa u povodu ove važne obljetnice.
Fra Zoltan Dukai iz osječke župe prenio je pozdrave i čestitke braće zaključivši jednostavnom, ali dubokom porukom: „Da sve što fra Josip treba raditi ostatak života je samo biti – Josip Poleto“.
MILOSRDNI BOG KROZ MILOSRDNOG SVEĆENIKA
A tko je fra Josip Poleto? Završio je franjevačko sjemenište 1964. godine u Zagrebu, potom novicijat u rodnom Cerniku, a u novoizgrađenom franjevačkom sjemeništu u Samoboru „Mater et Magistra“ završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju. Studij filozofije pohađao je na filozofskom učilištu u Rijeci na Trsatu (1970. – 1972.), a studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1972. – 1976). Za svećenika je zaređen 28. rujna 1975. godine.
Služio je u Vukovaru (dva puta), Karlovcu, Đurmancu, Čakovcu, Cerniku, Zapolju, Virovitici (dva puta) te Našicama, gdje je sada po drugi put u službi.
U svom svećeničkom pozivu prošao je sve odgovornosti i funkcije, od ekonoma i vikara do gvardijana i župnika, a tako i u zajednici, od vjeroučitelja, ispovjednika, propovjednika…Za vrijeme služenja u Virovitici, uz mise, vjenčanja, sprovode, ispovijedi, držao je vjeronauk po školama, pisao kolumnu “Kršćanska misao” za Virovitički list te vodio emisiju “Za stol s Kristom”…
Govoreći o vremenu koje je proveo u Virovitici, rado ga se sjećaju župljani ne samo u Virovitici, već i u Taborištu, Milanovcu, Čemernici, Bušetini, Okrugljači, gdje je ostavio trag svojim radom i pastoralom.
Marija LovrencOn o sebi govori skromno i ponizno i osoba je pokraj koje je milosrđe jednostavno – osjeti. Nije ni čudo, jer cijeloga života propovijeda ne samo snagu Božje ljubavi i oprosta, već i vlastitu malenost s kojom se izjednačava sa svakom osobom koja mu dolazi na ispovijed ili razgovor.
Prisjećajući se svojih početaka, u razgovoru za ICV, fra Poleto iskreno kaže:
-Na početku sam mislio da ću, ako svladam teologiju, postati veliki teolog. No, danas, 50 godina kasnije, znam: to se nikad nije dogodilo. A znam i to da to i nije najvažnije. Ono što sam stvarno spoznao jest važnost susreta s ljudima, a oni su me poučili da čovjek čezne. Uvijek čezne, iako često ni sam ne zna za čim, ili za kim. I zato sam odlučio propovijedati temeljnu poruku Evanđelja – poruku ljubavi.
Nastojim uvijek i svakome posvjestiti: Bog je neizmjerno dobar i neizmjerno nas voli. Sve što čini, čini iz ljubavi. Ni Sina svoga nije poštedio, nego ga je predao za nas. I to s onim geslom: ‘Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju.’ To je poruka koju iznova i iznova želim prenositi – najprije sebi, a onda i drugima. Jer, znate, Bog ne želi prazno Nebo. Želi nebo puno ljudi, u tom Nebu želi i tebe, mene, svakog čovjeka – priča fra Poleto riječima koje nose težinu i toplinu pastirske brige.
“I U RATU OSTATI ČOVJEK”
Ljubav o kojoj govori nije nešto daleko od svakodnevnice. Naprotiv.
Fra Poleta jako dobro znaju bolesni i stariji, napušteni i zaboravljeni, ovisnici i zatvorenici, ljudi u domovima, kao i hrvatski branitelji, osobito na virovitičkom području. Kada je 1990. godine stigao u Viroviticu iz Vukovara, bio je među rijetkima, ako ne i jedini svećenik koji je s braniteljima bio na bojišnici, u bolnicama nakon ranjavanja, s njihovim obiteljima koje su se od onih koji su dali život za Hrvatsku opraštali u suzama, ali i vjeri.
Govoreći o teškim vremenima Domovinskog rata, ovaj blagi svećenik se prisjetio susreta s običnim ljudima koji su često bili zbunjeni i opterećeni pitanjima savjesti.
-Naši obični, „mali ljudi“ koji su morali uzeti pušku u ruke, nisu uvijek bili sigurni – što znači uzeti oružje, kako opravdati to da si možda nekoga morao ubiti. Pitali su se: smijem li se predati? Trebam li se boriti? U takvim trenucima, trebalo je jasno reći: imaš pravo braniti svoj život, svoju obitelj, svoj narod. To nije zlo, to je pravo na obranu. Ali ne zaboravi da si prvo čovjek.
Moraš razlikovati djela. I ona s naše strane. Nema opravdanja za iživljavanje nad zarobljenima, bez obzira tko oni bili. Čovjek nikad ne smije izgubiti osjećaj za ljudsko dostojanstvo. Svi smo mi ljudi, potrebni Božje blizine – ističe fra Poleto o vremenu kada je duhovna potpora bila važna kao i bratska na terenima u opasnosti.
„Neslužbeni“ vojni kapelan ostavio je tako vječni trag u srcima branitelja, osobito 127. bojne, koje je savjetovao, hrabrio, molio za njih i vodio ih očinskom brigom u danima strahova i sumnji, ali i odlučnosti.
Marija Lovrenc„PROPOVJEDNIK U KOPAČKAMA“
To ohrabrenje nastavio je u svom pozivu cijelog života, često pokazujući kako se „plačite sa zaplakanima, radujte s radosnima“ može živjeti i kroz hobije, druženja poslije mise, sport.
Naime, fra Poleto veliki je ljubitelj nogometa i tenisa (i danas je strastveni navijač za hrvatsku reprezentaciju, a omiljeni strani klub mu je Real Madrid), a dok se nije ozlijedio, igrao je i trenirao mlade u nogometnim klubovima, okupljajući ih i na ovaj način, pokazujući kako je svećenik koji živi s narodom.
-Prvi je bio tenis, njega sam počeo igrati ovdje u Virovitici, dok sam se nogometom više počeo baviti u Bogdanovcima, gdje sam jedno vrijeme bio kapelan i gdje su me dečki primili u klub.
Volim nogomet i danas. Svaka nam je utakmica tada bila posebna, i zbog toga jer se tada pazilo i na rječnik – sa smješkom kaže fra Poleto o vremenu u kojem je bio i član tima, a kasnije i trener jednog kluba.
Iz poštovanja prema sportu, ali i njegovoj službi, nije bilo toliko psovki, a neslaganja oko ritma utakmice, dodavanja, pogodaka i sudačkih odluka, umjesto u ljutnju usmjeravale su se na tim i fair play. Bio je to model po kojim je ekipa, kad bi i izgubila, dobila, kaže naš sugovornik, ono možda još i važnije od trofeja: složnost, podršku i zajedništvo.
-I tu sam vidio priliku da ne budem velik teolog, nego samo čovjek koji Božju ljubav donosi svima, a upravo nam je to zajedništvo jako važno, ma i najvažnije u životu. Svatko od nas ima svoje poslanje i danas, kada nema puno mladih koji se odlučuju za duhovna zvanja, bilo kao redovnici, svećenici ili časne sestre.
Ne vidim to kao krizu vjere, već kao priliku da svaka osoba bude novi apostol, u svom životu, svojoj obitelji, svojoj školi, na svom radnom mjestu. Držimo se klice dobra i sve će biti dobro – toplo poziva fra Poleto sve da promisle o važnosti vlastitog poslanja kroz talente, karakter i prilike koje im Bog kroz svakodnevnicu daje.
Marija Lovrenc„NAĆI ĆE PUT DO SVAKE OSOBE“
Istaknuo je koliko je važno ići Božjim putem: putem povjerenja, ljubavi i zajedništva, osobito u kontekstu ljubavi i pomoći prema bližnjemu, onom koji nije samo član obitelji, prijatelj i poznanik, već i svaka osoba potrebna podrške, riječi ohrabrenja, materijalne i duhovne pomoći.
-Pozvani smo vjerovati Bogu, vjerovati njegovoj ljubavi i dobroti. Zajedništvo među nama raste kada smo zajedno, ali i nama je tada lakše. Imamo s kim i posvađati se, ali i pomiriti. Imamo s kim plakati i radovati se. To je blagoslov – ističe.
S tugom je progovorio o onima koji nose mržnju u sebi.
-Silno mi je žao kad vidim da netko mrzi. Zašto? Kad nam je toliko ljepše kad se volimo. Ne mislim samo na ljubav muškarca i žene, nego općenito, kad se ljudi vole, to se vidi u očima, u srcu, u svakom pokretu – ističe.
Poručio je da nije potrebno biti svećenik ili časna sestra da bi čovjek živio po Božjem.
-Bitno je imati otvoreno srce. Da budemo ljudi koji plaču s uplakanima i raduju se s radosnima. Ponekad je dovoljna i jedna mala gesta, samo jedan korak koji pokazuje da mi je stalo. Bogu je i to dovoljno, On će sve to prepoznati.
Uvijek kažem: ne odustajte od Boga, nikada, jer On nikada ne odustaje od vas. Kad je najteže, zapamtite, Bog je tada najbliži. Neće te ostaviti na ovoj zemlji, On će naći puta i načina kako da ti pomogne. Svakome od nas. Kad se u najtežoj muci i brizi znaj, Bog je tu, On je s tobom, On te želi kraj sebe ne samo ovdje, na zemlji, već i na Nebu. Samo vjeruj i prepusti se u Njegove ruke – naglašava fra Poleto.
Marija Lovrenc“BEZ VLASTITOG PADA TEŠKO JE RAZUMIJETI TUĐI”
S tom porukom zaključuje i ohrabrenje svima onima koji promišljaju o tome jesu li možda pozvani svoju vjeru živjeti u svećeničkom ili redovničkom zvanju. Bog zna zašto nas poziva, kaže fra Poleto, pa će dati i snage i sve što je potrebno za život u zvanju.
-Najbitnije je da u sebi osjećamo da smo Božji. Da osjetimo da je Bog blizu, da bdije nad nama. On zna da smo slabi, grešni i nevaljani. Ja znam da sam ja takav, zato i dolazim na ispovijed, češće nego što sam ikada mislio da ću se ikada ispovijedati – ističe fra Poleto, naglašavajući kako je to nužno da osobe pozvane u Božju službu ostanu autentične i iskrene, ponajprije prema sebi, potom prema Bogu, a onda i svima kojima su poslane.
-Moraš se ispovjediti, moraš očistiti srce. Nekad se to može jednom tjedno, nekad nemaš snage od Božića do Uskrsa, ali ne odustaj! Jer kad staneš pred nekoga, kad mu želiš govoriti o Bogu, ne možeš to raditi ako ne govoriš iz srca. Ako i sam ne znaš što znači pasti i opet se dići, ako ne znaš što su nevolje i slabosti, kako ćeš moći razumjeti drugoga i njegov križ?
Zato kažem, kad smo u dvojbi, potrebno je jak malo: stati pred Boga i reći; Ti znaš kakav sam, Gospodine, Ti me ljubiš. Pomozi mi.
I nastojati Boga voljeti, onako kako se jedino može; srcem, umom, dušom, ljubeći i sebe i bližnje jer smo svi upućeni jedni na druge. On će to nagraditi, uvijek će se odazvati na poziv našeg srca – zaključuje fra Poleto.
Svoje svjedočanstvo u povodu velikog svećeničkog jubileja iznio je s jednostavnošću i snagom, podsjećajući sve okupljene: iskren odnos s Bogom počinje priznanjem vlastite slabosti, ali i pouzdanjem u Njegovu milost. Sve ostalo je dar i prilika za zahvalnost. A plodovi? Oni će doći i ostati.
(icv.hr, mlo)
