Osmijesi koji ne blijede, anegdote koje nikad ne dosade i prijateljstva koja prkose vremenu: sve to obilježilo je okupljanje nekadašnjih učenika virovitičke Gimnazije, generacije 1966.–1970., koji su u četvrtak, 22. svibnja, proslavili punih 55 godina mature. Svoj jubilarni susret, koji redovito održavaju svake godine, proslavili su u jednom restoranu u Virovitici.

– Mi smo složna generacija i jedino nas je pandemija uspjela nakratko razdvojiti. Ove godine okupilo nas se 28, a maturiralo nas je više od 90. Posebno nam je drago što nam se i danas pridružio naš razrednik, profesor matematike Aleksandar Kahrić, koji sa svojih 92 godine i dalje pamti naša imena.

Mnogi su nakon mature krenuli različitim putevima – školovanje, posao, obitelj, život u drugim gradovima i zemljama. Neke kolege su preminule, kao i naši profesori. No, ovaj susret, sada u mirovini i s više vremena za sebe, svima je postao posebno dragocjen, Virovitica uvijek zove k sebi, pa su danas ovdje prijatelji iz školskih klupa koji žive u Osijeku, Zagrebu, Njemačkoj… – s ponosom nam je rekla Rada Benceković.

Marija Lovrenc

Kako je i prilika, prisjetili su se i srednjoškolskih dana: kad se vani moglo biti najkasnije do 22 sata, kino se gledalo samo u “pristojnim” terminima, od 18 do 20 sati, a ako bi ih netko od profesora sreo na ulici iza 22 sata, uslijedilo bi ozbiljno „brifiranje“ u školi.

Iako je bilo i prvih pokušaja markiranja u drugim školama, ova generacija, među prvim gimnazijskim generacijama u Virovitici općenito, kaže da je njima u školi bilo dobro i nisu imali potrebu za bijegom.

– Bili smo prva generacija koja je imala ‘norijadu’, hodali smo centrom grada, pjevali, plesali, ali bez brašna, alkohola i, naravno, ne duže od 22 sata! – ispričala nam je Anđelka Hodalić Ptiček, uz smijeh dodajući kako su tada vladala znatno stroža pravila, od ponašanja, pa sve do frizure.

Ustupljena fotografija, Vladimir Benceković

– Dobili ste ukor ako ste nosili dugu kosu, a kako sam je ja nosio, stalno sam bio u kazni! – prisjeća se Vladimir Benceković.

– Jednom sam došao u školu u trapericama, odmah su me poslali kući da se presvučem. Traperice su bile ‘zabranjene’ na nastavi. Na kraju me brico spasio i ošišao skoro do glave, da se više ne vraćam u kaznu – kaže Vladimir, koji je i danas zadužen za dobru atmosferu.

Naime, nakon restorana, slavlju nije kraj. Veseli maturanti uvijek se sele na „after“, u ovom slučaju kod Vladimira i supruge Rade na imanje.  

Profesor Kahrić, koji ih je s klupa ispratio u život, danas im se vratio s toplim riječima. I dok s osmijehom gleda svoje nekadašnje učenike, od brojnih koje je podučavao razlomcima, aritmetici i geometriji, priznaje kako su bili izvrsna generacija, gladna znanja i poštovanja.

Marija Lovrenc

– Danas je sve drugačije. Djeca žive s pametnim telefonima, a rješenja traže na internetu. Mi smo tada razmišljali, pisali rukom, borili se za znanje. Bili ste dobri učenici i još ste uvijek dobra generacija – rekao im je profesor, izazvavši pljesak i pokoju suzu u oku.

I doista, iako je od njihovih školskih dana prošlo pola stoljeća, nešto se kod njih nije promijenilo; srce koje kuca istim ritmom prijateljstva i duh koji se ne da ukalupiti godinama.

Možda više ne sjede zajedno u klupama, ali svakim susretom brišu granice vremena i opet postaju oni isti; oni koji vole učiti, zabavljati, promišljati, pjevati i plesati. I s kojom borom više, ostaju maturanti – u srcu.