Na današnji dan: 28. siječnja

Započela Seljačka buna
U noći sa 27. siječnja na 28. siječnja 1573. godine buna je započela napadom na Cesargrad. Muka zagorskih kmetova je prekipjela, izbila je punom silinom seljačka buna pod vodstvom Matije Gupca. Razloga za to bilo je više. U šesnaestom stoljeću zbog turskog pritiska kmetovi imaju sve više obveza prema svojim gospodarima. Na bunu su utjecale i tadašnje prilike u Hrvatskom zagorju – nasilništvo Franje Tahija i njegove borbe s drugim plemićima za posjede u Susjedu i Donjoj Stubici. Seljaci su se protiv Tahija više puta žalili caru, a kad im nije pružena pomoć, počele su pripreme za ustanak. Uspostavljene su veze sa slovenskim seljacima i sitnim građanima. Ustanak je izbio na dani znak na obje strane Sutle. Svaka je kuća dala po jednog vojnika seljačkoj vojsci. Vrhovni vojni kapetan bio je Ilija Gregorić, a stvorena je i vlada u kojoj su bili Matija Gubec, Ivan Pasanac i Ivan Mogajić, sva trojica iz Stubice.
Podaci o ciljevima bune svjedoče o tome da je u krugu obespravljenih kmetova nastala politička koncepcija o preuređenju čitavoga tadašnjeg društva. Seljaci su govorili o prodoru do Ljubljane i mora. Time bi si otvorili ceste za slobodnu trgovinu. Istodobno, namjeravali su ukinuti pokrajinske granice, tridesetinu, feudalne daće, sami bi ubirali poreze i branili granice. Priznata je carska vlast, ali bez posredovanja plemića. Ciljevi ustanika – dokinuti političku vlast plemstva, uništiti feudalnu crkvu i sve feudalne terete, pridali su seljačkoj buni iz 1573. snažno antifeudalno obilježje. Upravo zbog toga su se feudalci brzo pripremili za protuakciju.
Već 5. veljače carski zapovjednik Turn razbio je seljački odred kraj Krškog, a idućeg dana podban Alapić vojsku koja se skupljala kraj Jastrebarskog i Samobora. Četiri dana poslije, jaka feudalna konjica, banski graničari i haramije sukobili su se s glavninom seljačke vojske, pod Gupčevim vodstvom, kraj Stubičkih Toplica. Seljaci su pružali neočekivano žestok otpor, iako su bili mnogo slabije naoružani.
Sam je ban i biskup Juraj Drašković tu bitku nazvao velikom. Gubec je, kako piše mađarski povjesničar Istvanffy, prije početka okršaja seljacima govorio neka budu svjesni da trebaju pobijediti ili očekivati jao pobijeđenima.
Pobijedila je ipak plemićka vojska nakon četverosatne nemilosrdne borbe. Uslijedila je krvava odmazda. Uz tri tisuće palih kraj Stubice, mnogi su kmetovi povješani i osakaćeni. Ustanički vođa Matija Gubec – kaže legenda – okrunjen je usijanom krunom, mrcvaren i na kraju rasječen mačevima. Drugi, pak, izvori navode kako se sam Drašković zauzeo da kazne ne budu okrutne.

Tragedija Challengera
Na današnji dan, 1986. godine dogodila se jedna od najvećih tragedija u dosadašnjoj povijesti istraživanja svemira. Naime space shuttle Challenger eksplodirao je 73 sekunde nakon lansiranja, pri čemu je poginulo svih 7 astronauta na njemu. Zanimljivo je da to nije bio Challengerov prvi let. Čak devet letova obavljeno je uspješno. Nakon nesreće američki svemirski program letenja space shuttleovima blokiran je na dvije i pol godine. Do nesreće je došlo kad je popustila brtva na jednom od raketnih motora, pa je vrući plin zapalio susjedni spremnik s gorivom. Uslijed toga došlo je do eksplozije koja je raznijela shuttle. Postoje teorije da je uzrok za popuštanje brtve bila niska temperatura. Naime, čak i na Floridi ovo doba u siječnju jedno je od najhladnijih u godini. Zanimljivo je da su od 7 članova posade Challengera čak dvije bile žene (Christa McAuliffe i Judith Resnik). Mnogo ljudi pred televizijskim ekranima pratilo je let upravo zato što je na njemu bila Christa McAuliffe, prva učitaljica iz projekta “Učitelj u svemiru” (“Teacher in Space Project”). Ona je bila srednjoškolska učiteljica koja je izabrana između 11,000 prijavljenih učitelja i trebala je u svemiru održati satove nastave za djecu. Nakon nesreće mnoge su škole nazvane po njoj (čak 40-ak škola širom svijeta).

Rođen Vicente Blasco Ibanez
Među španjolskim piscima novijeg doba, koji su doživjeli veliku popularnost i u svijetu, Vicente Blasco Ibanez, rodio se 28. siječnja 1867. u Valenciji, a umro 29. siječnja 1928. u Parizu. Iako je znatan dio svoga vijeka proživio u ovom stoljeću, Ibanez je u pravom smislu pisac 19-og stoljeća. To je stoljeće u kojem je španjolski roman, nakon svjetske slave što ga je krasila u 17. stoljeću, doživio ponovni procvat. U tome neospornu ulogu ima i Ibanez, a četrdeset svezaka njegovih romana, novela, putopisa i članaka, nezaobilazni su u novijoj španjolskoj književnosti. Golem je uspjeh postigao romanom Četiri jahača apokalipse s temom iz Prvog svjetskog rata. U tematskom i izražajnom postupku on je posljednji španjolski sljedbenik naturalizma. Pisao je, u duhu španjolske književne tradicije, puno, brzo, lako i spontano, bez prevelikog razmišljanja o umijeću pisanja. Zato su mu stranice romana ponekad površne i bez plana, ali uvijek prepune temperamenta. Bio je avanturist i svjetski putnik, republikanac i antiklerikalac, čovjek nepresušne energije i raznolika dara, slikao je, a bavio se i novinarstvom, postigao je slavu i stekao bogatstvo, ali je doživio i proganjanja, a iz dvoboja jedva je pak spašavao živu glavu. Njegovi prvi romani o rodnoj Valenciji, njezinim ljudima i koloritu, ujedno su i najbolji. Svi su nastali potkraj 19-og stoljeća: Riža i jedrenjak, Svibanjski cvijet, Baraka, Među narančama. No, nije bio zaokupljen samo rodnim krajem. Obrađivao je i socijalnu tematiku, doduše bez osobite dubine, ali uz puno šarma u događanju i dopadljivosti u pripovijedanju. Zato nije neobično što su neki njegovi romani preneseni i na filmsko platno. Pisao je o Andaluziji i njezinim seljacima u romanu Podrum; Gola kicoškinja oživljava ozračje umjetničkog i boemskog života; Rulja je posvećena madridskoj sirotinji, a Krvava arena toreadorima. Unatoč svim slabostima, brojni Ibanezovi romani cjelovita su i živa panorama španjolskog života na prijelazu stoljeća te se i danas lako čitaju.

Rođen Nicolas Sarkozy
Na današnji dan, 1955. godine rođen je u Parizu francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Otac mu je bio Mađar rođen u Budimpešti pod imenom Pál István Ernő Sárközy de Nagy-Bócsa i pripadao je mađarskom plemstvu. Prezime Sárközy na mađarskom znači otprilike “međublatski” (sár = blato, köz = između). Obitelj Sárközy dobila je plemstvo 10. rujna 1628. godine. Imali su zemljišni posjed i dvorac u mjestu Alattyán istočno od Budimpešte. Obitelj je bila protestanske vjeroispovjesti. Kad su Sovjeti zauzeli Mađarsku Sarkozyev otac pobjegao je na Zapad i upisao se u Legiju stranaca. Kad se vratio iz Legije, naselio se u Francuskoj i oženio s Andrée Mallah, francuskinjom židovskog porijekla. Ona je bila kći dobrostojećeg Židova Benedicta Mallaha, uglednog kirurga koji se preobratio na katoličanstvo i oženio katoličkom suprugom Adèle Bouvier. Za malog Nicholasa Sarkozyja djed se brinuo više nego otac, pa je on odgojen katolički.

Umro Ranko Marinković
Ranko Marinković, viški Voltaire, rodio se 22. veljače 1913. u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhićen je te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame zagrebačkoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja. Bio je redoviti član HAZU-a od 1983., a član Društva hrvatskih književnika od 1948. U dva je mandata bio vijećnik HDZ-a u Skupštini grada Zagreba.
Hrvatski književnik Ranko Marinković bio je poznati prozni i dramski pisac, odavno uvršten u obveznu školsku lektiru. Kad je njegov roman Kiklop prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala tražena i čitana kao nikad prije. Marinkovićev književni opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane.
Surađivao je u Krležinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u ožujku 1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama Albatros. Poslije Drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje u kojem će napisati brojne novele, od kojih će se neke poslije naći u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga novog Marinkovićeva djela bila je ne samo veliki književni, već i kulturni događaj, pa i društveni, premda je stvarao u sjeni službeno favoriziranih autoriteta. Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u režiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdigla iznad cjelokupnoga tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči Drugoga svjetskog rata, služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja likova, suptilnom ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i antiroman Zajednička kupka. Svoj opus zaokružio je 1993. godine djelom simbolična naslova Never more (Nikad više). Kao da se u miru sljedećih sedam godina, danju skrbeći o obitelji, a uvečer igrajući šah, Ranko Marinković želio pripremiti za odlazak na Vis, otok svojega rođenja. Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never more. Marinkovićeva djela prevedena su na mnoge jezike.

(www.icv.hr, Foto:Wikipedija)